Prošla, 2023. godina bila je najtoplija godina na zemlji od 1850., premašivši prethodni rekord postavljen 2016. godine. Zaključak je to izvještaja organizacije Berkeley Earth koji potvrđuje da je godina bila neuobičajena u nekoliko aspekata, uključujući rapidno zagrijavanje oceana te rekordni temperaturni prosjek zabilježen u čak 77 zemalja, među njima i u Hrvatskoj. Unatoč siječanjskom snijegu koji je vratio sjećanje na zimu, odstupanja srednje temperature zraka u prosincu 2023. u odnosu na normalu 1991. – 2020. kreću se u rasponu od 1.6 do čak 4.4 Celzijeva stupnja. Ništa manje dramatično nije bilo ni ljeto koje ćemo pamtiti po zastrašujućim ciklonskim olujama koje su uzrokovale veliku materijalnu štetu, ali i odnijele četiri ljudska života.
Kada se tog 19. srpnja ogromno nevrijeme sručilo na Zagreb, sretnici među nama šćućurili su se iza zidova svojih stanova i kuća ili negdje na sigurnom. Brojni naši sugrađani koje je oluja zatekla vani pritom su se sklonili – ili pokušali skloniti – u trgovinama ili objektima blizu kojih su se zatekli.
Neki su možda otrčali u muzej koji im je bio u blizini.
Muzeji i druge kulturne institucije u nekim se gradovima tijekom ekstremnih događaja poput toplinskih valova ljeti prenamjenjuju u klimatska skloništa za ugrožene članove društva, poput beskućnika. Naime, institucije poput muzeja često su “opremljene” debelim zidovima te imaju infrastrukturu za održavanje optimalne i stabilne temperature, kao i mogućnost kontrole okoliša unutar svojih zidova. Kada se svemu tome doda i pristup sanitarnim čvorovima i pitkoj vodi, otvaranje vrata muzeja tijekom ljetnih toplinskih valova i zimskih vremenskih nepogoda ugroženim društvenim skupinama (poput beskućnika i ljudi osjetljivih na temperaturne šokove) moglo bi se pokazati od životne važnosti.
O beskućništvu inače više govorimo zimi, kada se temperature približe ili spuste ispod nule, no ono je jednak problem i ljeti kada je ljudima nasušno potrebno sklonište od vrućina, pa tako recentniji podaci iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazuju da je više beskućnika preminulo tijekom ljetnih mjeseci, nego zimskih.
Kako bi muzeji tijekom klimatskih ekstrema mogli svoja vrata otvoriti građanima? Kao model im mogu poslužiti smjernice, napravljene koristeći Priručnik za kulturne prostore (engl. Cultural Spaces Toolkit), prema kojima je ključno je da se ljudi osjećaju dobrodošlima, a dobrodošli su i znakovi koji signaliziraju da se radi o sigurnom prostoru. Također je potrebno reagirati na potencijalne prigovore drugih posjetitelja (ako reagiraju na, primjerice, beskućnike) te im ukazati da se radi o prostoru koji je dostupan svima i otvoren za sve. Nužno je raditi i na tome da su osobe poput zaštitara educirane i prijateljski nastrojene prema posjetiteljima, da nikoga ne izdvajaju iz gomile te da dodatno ne pretražuju osobe koje su na bilo koji način ugrožene. Dobro je napraviti i dodatne korake poput besplatnog pristupa internetu, vodi, kavi i čaju.
Neki gradovi su već krenuli s implementacijom i utilizacijom muzeja kao klimatskih skloništa. Tako su u 2022. godini vlasti u Bordeauxu tijekom ljetnih mjeseci i toplinskih valova, kada su temperature dosegnule 40 stupnjeva, klimatizirane prostore poput Muzeja likovnih umjetnosti (Musée des Beaux-Arts) otvorili za sve i omogućili besplatan pristup, kao što su i produžili radno vrijeme parkova i bazena.
Najbolji primjer je Barcelona, sa svojih 200 javnih prostora (muzeja, biblioteka, javnih centara, ali i parkova i vrtova) koji služe kao “klimatska skloništa”. Taj grad od 2020. godine radi na uspostavljanju mreže klimatskih skloništa u sklopu čega su gradski (škole, biblioteke, muzeji) i javni prostori (parkovi) upisani na mape i otvoreni javnosti kojoj je tijekom toplinskih valova i ekstremnih temperatura potreban zaklon.
A kakva je situacija u Zagrebu i bi li se tako nešto moglo implementirati ovdje? Kako bismo to saznali obratili smo se Gradskom uredu za kulturu i civilno društvo, kao i Muzeju suvremene umjetnosti (MSU), i Etnografskom muzeju kao institucijama koje zbog svog položaja (središte grada i Novi Zagreb) mogu biti zanimljive lokacije za testiranje ovog koncepta.
Iz Grada su nam rekli kako Ministarstvo zdravstva svake godine izrađuje Protokol za zaštitu od vrućina s potrebnim postupcima i protokolima u slučaju opasnosti od toplinskog vala, kao i preporuke za smanjenje rizika za pojedince i u institucionalnim uvjetima. Na tom tragu Grad Zagreb organizira javnozdravstvene akcije i preventivne preglede madeža i kože te radi na edukaciji građana. Međutim, što se tiče samih muzeja i ostalih ustanova u kulturi te njihove potencijalne “prenamjene” u klimatska skloništa, iz Ureda za kulturu i civilno društvo objašnjavaju kako oni kao samostalni pravni subjekti donose odluke o postupanju u navedenim situacijama.
Iz službe za odnose s javnošću MSU-a su nam rekli kako u Muzeju razmatraju mogućnost razvoja koncepta klimatskih skloništa u “sklopu analize trendova u radu javnih ustanova u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i trajnog nastojanja za povećanjem servisnosti muzeja prema zajednici”. No, sve se to trenutačno radi na “razini strateškog promišljanja”, budući da muzej analizira kako je i do koje mjere moguće ovaj koncept integrirati s drugim muzejskim projektima.
MSU je dio L’Internationalea, međunarodnog saveza muzeja suvremene umjetnosti, kojega je dio i Museo de arte Contemporani de Barcelona koji već funkcionira kao klimatsko sklonište, pa iz MSU-a kažu da im to daje priliku da izravno komuniciraju s organizacijom u kojoj se takav projekt već provodi.
“Iz svega što smo do sada naučili o projektu, naša je trenutačna procjena da MSU projekt kakav je proveden u Barceloni ne može izvesti sam, bez suradnje s drugim javnim ustanovama i uz podršku lokalne samouprave, pa i državne uprave. Ni projekt u Barceloni nije inicijativa pojedine ustanove, nego ga je pokrenula tamošnja Gradska skupština (Ayuntamiento de Barcelona). Pojedine ustanove i tamo bi ga teško realizirale izvan okvira i podrške sustava“, kažu iz Muzeja suvremene umjetnosti.
Etnografski muzej je trenutno u “fazi prilagođavanja klimatskim promjenama”, kazala je za Kulturpunkt muzejska savjetnica i ravnateljica tog muzeja Zvjezdana Antoš.
Uz to što muzej kroz svoj rad aktivno radi na osvještavanju građana o temi klimatskih promjena, uskoro se planira otvorenje prostora čuvaonice u Kačićevoj ulici koja će biti otvorena za javnost. To je važno, navodi Antoš, jer će čuvaonica imati i dvorište, pa se ondje planiraju raditi razne edukacije, primjerice o zelenim i vertikalnim vrtovima te na taj način utjecati na građane.
Na naše pitanje koje bi se potencijalne prepreke mogle pojaviti pri otvaranju muzeja građanstvu tijekom velikih vrućina, Antoš odgovara kako je trenutačno u Etnografskom muzeju optimalna temperatura jedino u prizemlju, dok je na prvom i drugom katu izrazito vruće. Iz tog razloga joj se čini da muzej ne može odjednom primiti veliki broj ljudi.
“Ono što vidim da je moguće jest otvoriti im vrata uz besplatan ulaz, da mogu pogledati naše izložbe i tako ondje boraviti tijekom dana. Međutim, tijekom noći prema Zakonu o muzejima nije moguće [ostati otvoren, op.a.]. Vrlo rado bih otvorila vrata ljudima, da bez kupovine ulaznice, oni mogu doći kod nas u muzej, pogledati naše izložbe, relaksirati se, imati sklonište od jakih vrućina“, dodaje Antoš. Smatra da muzeji općenito trebaju djelovati u više smjerova u isto vrijeme. Trebaju tako, ističe, raditi na osvještavanju zajednice o klimatskim promjenama putem izložbi, radionica i akcija, i to trebaju raditi proaktivno, djelovanjem u samim zajednicama. “Važno je da se muzej prepozna kao prostor građana i da je njima dostupan, ne samo eliti”, smatra Antoš.
Međutim, ravnateljica Etnografskog muzeja ističe i neke probleme koji bi mogli iskrsnuti tijekom prenamjene muzeja u klimatska skloništa. Primjerice, potencijalni problem povećanja potrošnje električne energije koji bi posljedično mogao i dovesti do povećanja troškova, koja pak moraju biti u okvirima isplaniranih budžeta.
Na potencijalne probleme implementacije ovog modela upozoravaju i iz MSU-a, gdje smatraju da je prenamjena muzeja u klimatska skloništa nešto teža u Zagrebu nego što je to u Barceloni. Naime, koncept klimatskih skloništa ne odnosi se samo na ljetne, nego i na zimske vremenske uvjete, a “kad se radi o Barceloni i Zagrebu, dok su ljetne temperature u oba grada slične, zime su u Zagrebu ipak osjetno hladnije. Za razliku od Barcelone, gdje se ova vrsta skloništa ipak prvenstveno osigurava ljeti, u Zagrebu bi trebalo ozbiljnije razmotriti i zimske okolnosti, odnosno cjelogodišnju aktivnost klimatskih skloništa“, kažu iz MSU-a.
Specifični klimatski uvjeti u Zagrebu mogli dovesti do toga da tijekom cijele godine postoji potreba za klimatskim skloništima, pa samim time i za “određenom aktivnosti muzeja i izvan redovnog radnog vremena”.
“Ovdje se ne radi se o promjeni ukupne aktivnosti muzeja, jer – barem po tome kako je projekt strukturiran u Barceloni – klimatska skloništa unutar organizacije ne bi trebala interferirati s njezinim redovnim aktivnostima, ali moguće je da se pojavi potreba za određenim oblicima izvanrednih aktivnosti. Zbog toga bi implementacija projekta skloništa mogla donijeti i neke nove organizacijske i strukturne izazove u radu samog muzeja”, dodaju iz MSU-a.
S obzirom na to da klimatska skloništa funkcioniraju u interijerima i eksterijerima javnih ustanova, iz MSU-a kažu kako bi u unutrašnjosti muzeja mogli rekreirati uvjete kakvi su propisani u Barceloni (grijanje i hlađenje prostora), ali je u eksterijerima teško slijediti njihov primjer, jer uspostava takvog tipa specifičnih eksterijera uključuje i detaljan razvoj ozelenjenih urbanih prostora. “Iako MSU već neko vrijeme razvija projekt ozelenjavanja muzejskog platoa i krova, muzej trenutačno nema mogućnosti da ispuni ove uvjete za razvoj ljetnih klimatskih skloništa u eksterijeru”, zaključuju.
Neke studije postavljaju pitanja koliko su muzeji kao klimatska skloništa doista inkluzivna te koliko u obzir uzimaju specifičnosti određenih skupina i njihovu (možda i povećanu) ranjivost na klimatske promjene. Naime, podaci pokazuju da određene skupine društva, poput onih s nižim dohodcima, više osjećaju posljedice klimatskih promjena i da su više izloženi klimatskom stresu i toplinskim udarima. U tom kontekstu postavlja se pitanje učinkovitosti ovakvog vida klimatskih skloništa za one kojima su najpotrebnija, uzevši u obzir, primjerice, geografsku dostupnost muzeja (u kojim dijelovima grada se nalaze, koliko su pristupačni stanovnicima i sl.). Problem može nastati i pri općoj upućenosti lokalnog stanovništva u postojanje klimatskih skloništa kao takvih, pa će imigrantkinje i osobe nižeg obrazovanja izgledno rjeđe biti upućene u njihovo postojanje. Implementacija skloništa “odozgo prema dolje” također može predstavljati problem ako se u obzir ne uzimaju specifičnosti institucija i ako se ne osiguraju adekvatna sredstva i ljudstvo, budući da otvaranje skloništa široj populaciji zahtijeva i povećanje broja radnika_ca i povećanje radnih sati.
Imajući sve to u vidu, da bi koncept klimatskih skloništa zaista zaživio i predstavljao stvarnu pomoć svim stanovnicima grada, nije dovoljno da mu se pristupi tek kao jednostavnom prepakiravanju postojeće infrastrukture, a da se pritom ne uzima u obzir življeno, stvarno iskustvo zajednice. Međutim, uspoređujući Zagreb i gradove u kojima je ovaj koncept zaživio, makar i u krnjem obliku, jasno je da nas do prenamjene kulturne infrastrukture u inkluzivne i otvorene prostore koji mogu služiti različitim potrebama svih svojih građana čeka dugačak put. Iako volja, bar nekih dionika, postoji.
Objavljeno