Intervju Jedan od raširenijih neoliberalnih mitova jest onaj koji pokušava objasniti zašto u suvremenoj kapitalističkoj ekonomiji – koliko god ona divna i savršena bila – ipak postoje socijalno isključene osobe, siromašni i beskućnici. Radi se o vrlo jednostavnoj priči koja otprilike glasi – to je njihov odabir, sami su si krivi i što nas za to briga. Iako je teško takve stavove lišene bazične informiranosti i empatije uzimati ozbiljno, u njima ima djelić istine. Siromaštvo jest stvar izbora, ali političkog izbora. Činjenica da neke osobe nemaju adekvatno mjesto za stanovanje nije spontana i neizbježna društvena pojava ili pak karakterna mana pojedinaca, već posljedica konkretnih političkih odluka – kao i njihovog izostanka.
Više o sistemskoj nebrizi za društveno isključene osobe mogli smo početkom veljače saznati na tribini Beskućništvo i mogućnosti stambenog zbrinjavanja, koju je organizirala Udruga Pravo na grad u zagrebačkom Kulturno informativnom centru – KIC. Potaknuti sustavnim zanemarivanjem problema jedne od socijalno najugroženijih skupina, organizatori su na raspravu pozvali socijalnog radnika i izvršnog direktora Hrvatske mreže za beskućnike Zvonka Mlinara, koordinatoricu Kuće ljudskih prava Tinu Đaković te predsjednika Povjerenstva Grada Zagreba za dodjelu stanova u najam Marina Živkovića. Razgovor je moderirao Mauro Sirotnjak iz Prava na grad.
Zvonko Mlinar je ukratko predstavio funkcioniranje Hrvatske mreže za beskućnike, krovne organizacije koja okuplja pružatelje usluga toj društvenoj skupini. Iako je i ranije neformalno djelovala, Mreža je osnovana prije deset godina i trenutno okuplja 18 organizacija, od koji 14 ima prenoćište. Osim zbrinjavanja i pružanja pomoći, organizacija se bavi i zagovaračkim radom, a prisutna je u Splitu, Šibeniku, Rijeci, Zadru, Puli, Karlovcu, Varaždinu, Osijeku, Dubrovniku i Zagrebu. Unatoč raširenosti Mreže, njihovi kapaciteti su daleko od dostatnih za zbrinjavanje svih kojima je potrebna pomoć. Raspolažu s 420 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima, dok se istovremeno procjenjuje da u Hrvatskoj živi više od 2000 apsolutnih beskućnika – onih koji nemaju krov nad glavom ili borave u objektima koji nisu namijenjeni za stanovanje. Mlinar je napomenuo da usluge udruga nisu dovoljno financirane te da postoji opasnost da će do kraja svibnja trebati zatvoriti sve prostore za dnevni boravak – koji se financiraju projektno – jer Ministarstvo socijalne skrbi još nije objavilo natječaj za dodjelu sredstava. U isto vrijeme, prema procjenama Mreže oko stotinjak ljudi spava na Glavnom kolodvoru i vagonima vlakova.
Uzroci beskućništva dobro su poznati, kao što su to i skupine ljudi koje pogađa, rekao je Mlinar. U prvom je redu riječ o osobama koje su oduvijek socijalno isključene i izolirane od drugih, ili su to zbog životnih razloga u nekom trenutku postale. Tako su posebno ugrožene osobe koje su doživjele raspad obitelji, koje pate od neke ovisnosti ili drugih psihičkih poremećaja, mladi iz alternativne skrbi te žene starije životne dobi. Prema Mlinaru, za neke od osoba – pogotovo one sa psihičkim poteškoćama, koje sačinjavaju značajan dio populacije beskućnika – ne postoje adekvatni kapaciteti u prihvatilištima, već bi im prije svega trebalo pružiti odgovarajuću profesionalnu skrb. No neposredni uzroci beskućništva nisu ograničeni na traumatske doživljaje iz osobnog života, već značajnu ulogu imaju i minimalne socijalne naknade niti približno dostatne za dostojanstven život – drugim riječima, nebriga institucija.
O kapacitetima Grada Zagreba da pomogne u rješavanju stambenog zbrinjavanja socijalno ugroženih pričao je Marin Živković. Napomenuo je da sadašnji uvjeti prema kojima Ured za upravljanje imovinom i stanovanje dodjeljuje stanove nisu pogodni za ljude u beskućništvu. Naime, beskućništvo uopće nije prepoznato kao relevantna kategorija u tom procesu. Trenutno su na snazi dvije Odluke o dodjeli stanova, prva se odnosi na najam stanova, a druga na javni najam stanova. Iako sličnog naziva, ove kategorije pokrivaju različite segmente društva: Odluka o najmu stanova odnosi se na stambeno zbrinjavanje osoba u težim socijalnim okolnostima, dok je druga namijenjena nižoj srednjoj klasi. Međutim, veliki je problem što su u obje odluke glavni kriteriji – to jest, faktori koji donose najviše bodova – život s roditeljima, vrijeme provedeno u podstanarstvu i slično. Dakle, nije riječ o socijalno najpravednijem rješenju.
“Nove Odluke, koje su u pripremi, prepoznaju da se beskućništvo treba bodovati, najveći broj bodova će se dobivati s obzirom na razinu primanja, dok će poseban status imati mladi koji izlaze iz alternativne skrbi jer su prepoznati kao posebno ranjiva skupina. Budući da je proces dodjele stanova dugačak, razvijamo model kojim ćemo stvarati suradnju u upravljanju tim stambenim prostorima, tako da ćemo raspisivati natječaje za udruge, institucije i ustanove koje će se moći prijavljivati za stambeni prostor kako bi nekoga mogli zbrinuti, organizirati zajedničko stanovanje ili nešto treće”, sažeo je Živković planove gradske uprave. Također je napomenuo kako se prestalo s praksom dodjeljivanja stanova zaposlenicima Grada i “zaslužnim građanima”, kao i s praksom prodaje dodijeljenih stanova. Međutim, u prethodnim je desetljećima značajan dio gradskog stambenog fonda završio u privatnim rukama, što je smanjilo manevarski prostor Grada i stvorilo prijeku potrebu za obnovom stambenog fonda u javnom vlasništvu. Živković je stoga zaključio kako je prioritet Grada osigurati pravedan sustav dodjele stanova po socijalnim kriterijima.
Tina Đaković je temi pristupila iz perspektive ljudskih prava – konkretno, kroz perspektivu socioekonomskih prava. Kuća ljudskih prava u svom godišnjem izvještaju Ljudska prava u Hrvatskoj prati promjene politika i zakonskih okvira koja se tiču zdravstvenih usluga, adekvatnost stanovanja, obrazovanja te stanja socijalne zaštite. Socioekonomska prava proizlaze iz UN-ovog Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Europske socijalne povelje, koju je RH potpisala, ali čiju revidiranu verziju nikad nije ratificirala, što znatno ograničava dostupne mehanizme za nadzor i osiguranje prava. Država također ne vodi brigu o praćenju socioekonomskih prava. Obveza o dostavi izvješća koju je RH preuzela kao potpisnica UN-ovog pakta ispunjena je tek 2020. godine, i to za izvještaj koji je trebao biti dostavljen 2006. U tom je pogledu Đaković podcrtala da postoji još mnogo prostora za unapređivanje stanja u sferi prava.
Krajem 2021. godine, usvojen je Nacionalni plan za suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti u kojem je zacrtan cilj smanjenja stope siromaštva na 15 posto do 2027. godine. Međutim, Đaković je naglasila da u izradu plana nisu bile uključene organizacije civilnog društva koje se bave pružanjem socijalnih usluga, kao što nisu prepoznate ranjive supine u riziku od siromaštava i beskućništva, a ni inovativni modeli koji bi pomogli u socijalnoj inkluziji. Kao primjer jednog takvog modela, Živković je naveo stambene zajednice. Riječ je o trogodišnjim programima u kojima se korisnicima_ama osiguravaju smještaj,troškovi režija, hrana, kao i svi oblici pomoći potrebni da se izvuku iz izuzetno teške situacije.
Modeli i rješenja, dakle, postoje, sve ostalo je rezultat političkog odabira.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
