Intervju Piše: Lujo Parežanin
U petak, 14. travnja, u Zagrebačkom kazalištu mladih održana je prva u seriji tribina Čitanje kazališta posvećenih, kako stoji u najavi događanja, aktualnim teatrološkim temama i tendencijama te interdisciplinarnom, praktičnom i teorijskom promišljanju kazališta u širem kontekstu. Tribinu, naslovljenu prema glasovitoj studiji francuske teatrologinje Anne Ubersfeld, vodio je književnik Srđan Sandić, koji je za temu odabrao eklektičnu knjigu Globalizacijske izvedbe: književnost, mediji, teatar srpske pjesnikinje, prevoditeljice i teoretičarke Dubravke Đurić, objavljenu prošle godine. Uz autoricu, o knjizi je govorila Lada Čale Feldman s Katedre za teatrologiju i dramatologiju Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Iako važne, teatrološke su teme, međutim, tek dio te transdisciplinarne, metodološki naglašeno samosvjesne i kompleksno zamišljene knjige. Nasuprot metodološkom nacionalizmu koji predmet svoga proučavanja smatra određenim jednom nacionalnom kulturom i nacionalnim identitetom, Đurić polazi od metodološkoga kozmopolitizma koji društvene i kulturalne fenomene promatra kao podjednako uvjetovane globalnom/transnacionalnom i lokalnom/nacionalnom razinom. Ta će joj perspektiva biti poticaj da u Globalizacijskim izvedbama analizira čitav niz raznovrsnih i raznovremenih “umjetničkih praksi” – od zenitističke književnosti, preko koreografskih invencija Mage Magazinović, do Frljićeva dokumentarnog teatra – kroz njihov odnos prema hegemonom konstruktu euroameričkog modernizma i moderniteta.
Već u uvodnim dvjema cjelinama, kao uočljivo obilježje Đurićinog pristupa nameće se naglašeni, gotovo hipertrofirani oprez pri razradi metodološkog okvira i njegova historijata i konteksta. No, iako je redom riječ o uobičajenim sumnjivcima humanistike, poput kulture, moderniteta, globalizacije, transnacionalnosti i sličnog, autoričino konstantno odmicanje, ograđivanje od pojmova i termina kojima operira ne doima se kao akademski automatizam čija funkcija gotovo da se iscrpljuje u samodopadnoj autolegitimaciji. Prije će on biti dijelom jednog sustavnog, pedantnog napora da koordinate svoje metodološke rasprave, računajući dijelom i vlastitu poziciju, riječju profesorice Čale Feldman, “decentrira” te da svrhovito podcrta njihovu ideološku ambivalentnost.
Tri su analitičke osnove Đurićinog metodološkoga kozmopolitizma: teorija alternativne/hibridne modernosti, volerstinovsko-burdjeovska teorija književne republike (P. Casanova) i evolucionistička teorija “književnog sveta-sistema”, zajedno s njenom općom metodologijom udaljenog čitanja (F. Moretti), dok se kao čest okvir postavlja autoričin feministički ili ginokritički (E. Showalter) interes. Dva su povezana polazišta koja iz njih izvodi. Na sistemskoj razini, da je srpska/jugoslavenska kultura obilježena svojim poluperifernim statusom koji – prema Marini Blagojević, na koju se Đurić poziva – strukturira njen unutarnji antagonizam između “žudnje” i “otpora prema Zapadu”; te, na razini književnog (poetskog) polja, da se kanon srpske poezije “konstituiše uspostavljanjem binarne opozicije modernizam/antimodernizam”. Već činjenica da ju naziva binarnom opozicijom upućuje na to da Đurić ovim kategorijama pristupa sa stanovitim oprezom, otvoreno se ne zalažući ni za jednu – dosljedno svojoj pažljivosti, diskurs euroameričkog moderniteta će uokviriti kritikom iz perspektive niza postkolonijalnih i dekolonijalnih teoretičara, a odnos dvaju polova te opozicije prepoznat će kao politički i povijesno uvjetovan.
Svođenje srpskog književnog kanona na opoziciju između “zapadnjačkog” modernizma i “lokalnog” antimodernizma, međutim, podsjeća na vrlo relevantnu raspravu o historiografskom radu srpske povjesničarke Latinke Perović, čijoj knjizi Dominantna i neželjena elita je upućen niz ozbiljnih i uvjerljivo argumentiranih prigovora. Prenoseći kritiku Mire Bogdanović, artikuliranu u knjizi Elitistički pasijans: Povijesni revizionizam Latinke Perović, Goran Pavlić pojašnjava da se naslovna opozicija iz Perovićine knjige uspostavlja temeljem odnosa spram autoričine nekritičke projekcije euroameričkog moderniteta, pri čemu je dominantna elita nedemokratska, antizapadnjačka i autoritarna, dok je ona neželjena prozapadnjačka, demokratska i liberalna. Bogdanović u tome prepoznaje “opasan izostanak vrednovanja komunističke modernizacije” i povezuje ga s Perovićinim liberalnim antikomunizmom, zaključujući da je riječ o opasnom povijesnom revizionizmu. Dubravka Đurić u Globalizacijskim izvedbama nedvojbeno ne dijeli ono uvjerenje koje kritičari pripisuju Latinki Perović – da je liberalni Zapad zaštitnik progresivne modernizacije i demokracije – kao što ni implikacije njene knjige nisu usporedive s Perovićinom. Pozivajući se, primjerice, na latinoameričku dekolonijalnu sociologiju, Đurić eksplicitno upozorava protiv takvih uvjerenja. No, njena bi knjiga zasigurno opreznije i produktivnije intervenirala u vlastiti kontekst da je analitički dio posvetila detaljnijem vrednovanju socijalističkog moderniteta, koje se ne bi zadržalo na vrlo usputnim, iako vrijednim napomenama, poput one o naprednom odnosu prema rodnoj ravnopravnosti u socijalističkoj Jugoslaviji.
Ovaj dojam naglašen je uzme li se u obzir izbor tema kojima se Đurić posvećuje u inače impresivno raznovrsnom trećem dijelu knjige, koji interpretativno pokriva avangardno pjesništvo, suvremeni ples, poslijeratni poetski modernizam, traduktološke teme, kulturalnokritičke studije televizije, srpsku novu dramu i suvremeni politički teatar. Pristupajući svojim predmetima analize, interes Đurić je da pokaže na koji način moretijevski shvaćeni valovi modernizma i moderniteta, koji iz centara svjetskog sistema kreću prema globalnim periferijama i poluperiferijama, bivaju lokaliziranima u srpskom kontekstu tijekom različitih dijelova 20. stoljeća, ali i da njihovom interpretacijom intervenira u srpski književni i kulturalni kanon.
Pristupimo li tom interesu iz perspektive napomene o reduktivnosti njene polazišne opozicije, značajnim se pokazuje odabir zenitističke poezije Ljubomira Micića i Branka Ve Poljanskog za predmet prve interpretacije. Đurić kreće od dvaju polazišta: prvog, točnog, da je zenitistička književnost integrirana, ali relativno marginalna za nacionalne književne kanone Hrvatske i Srbije, te u tekstu kasnijeg, ali logički prethodećeg, da “avangardna pesnička praksa […] i dalje zauzima marginalno mesto, ne samo u takozvanim malim, već i u imperijalnim kulturama kao što je američka”, pripisujući takav status njenoj eksperimentalnosti i opozicijskom karakteru.
Nekoliko stvari ovdje priziva propitkivanje. Prvo, poput kulture, moderniteta itd., avangarda je također pojam čije značenje znatno varira od jednog akademskog i kulturalnog konteksta do drugog: primjerice, u anglofonoj će kritici on više-manje adekvatno imenovati svako modernističko pjesništvo, pa će tako i T. S. Eliot i Ezra Pound, pjesnici koje Đurić u više navrata spominje i koji nedvojbeno pripadaju najužem svjetskom kanonu, u njoj često biti nazivani avangardnima. Takvo što ne bi bilo terminološki legitimno, primjerice, u ovdašnjoj znanosti o književnosti, u kojoj je u načelu prihvaćeno razlikovanje avangarde i modernizma. Drugo, ni u kontekstima suženoga shvaćanja avangarde, takva teza ovako općenito postavljena jednostavno nije točna, što je autorici sasvim sigurno poznato: teško bi se moglo reći da njemački ekspresionisti poput Trakla ili Benna nisu dio nacionalnoga kanona, a osobito se nameće primjer Rusije, u kojoj je status Majakovskog kao jednog od vrhovnih nacionalnih pjesnika nesporan. Štoviše, primijenimo li rigoroznije kategoriju avangarde i tamo gdje takva uporaba izostaje, kao što je američki kontekst, opet bismo mogli naići na dokaze protiv teze koju je iznijela Đurić: unatoč njegovom problematičnom i kratkotrajnom stažu, Amiri Baraka je ipak mogao biti odabran kao poeta laureatus New Jerseyja, dok je Charles Bernstein, kojeg Đurić sigurno broji među radikalne pjesnike, ugledni član američke akademije.
Odnos između umjetničke radikalnosti i kanonizacije, iako nedvojbeno jest obilježen stanovitom negativnom korelacijom, očito, dakle, ne podrazumijeva isključenje iz najposvećenijeg kruga pisaca. U slučaju zenitizma, poziva to na propitivanje teze da su razlozi njegova isključivanja iz lokalnih nacionalnih kanona povezani upravo s njegovim eksperimentalnim značajkama. Prije će biti da on u nacionalne kanone nije uklopiv zato što je njegovo djelovanje teško nacionalno fiksirati – i geografski i ideološki, dok je problem nacionalizma osobito bio izražen u Hrvatskoj, gdje se prije nekoliko godina povodom jednog poklonjenog reprinta Zenita pojavio izrazito netrpeljiv otpor prema tom književnom pokretu, citirajući čak i Micićeve avangardističke provokacije iz 1923. godine kao izraze velikosrpske ideologije.
Zanimljivije pitanje od Zenitova izostanka iz nacionalnog kanona jest pod kojim uvjetima neki avangardisti mogu činiti njegov dio. Majakovski je u suvremenoj Rusiji podijelio sudbinu simboličke revizije s Oktobarskom revolucijom, dok je nama svakako najbliži primjer Miroslava Krleže, čiji je avangardizam potisnut u korist njegova predstavljanja kao liberalnog prvaka. Uzevši sve navedeno u obzir, dvojbenom se čini važnost vraćanja zenitizma u središte književnog kanona, osobito nekog nacionalnog, kao što namjerava Đurić – pogotovo prisjetimo li se da se svojim metodološkim kozmopolitizmom eksplicitno suprotstavlja metodološkom nacionalizmu. Povežemo li pitanje zanemarivanja socijalističkog moderniteta, avangardnog pjesništva i kanona, Đurićina knjiga kao da bi znatno više profitirala od nadovezivanja na uistinu prevratničko proučavanje partizanske umjetnosti slovenskog teoretičara Miklavža Komelja. No, kao i u slučaju Zenita, to bi podrazumijevalo zagovaranje nekog drugačijeg književnog kanona, a ne puko dodavanje novih natuknica u onaj nacionalni.
Globalizacijske izvedbe su analitički konzistentnije i iznimno vrijedne u onim dijelovima koji se tiču spisateljica i umjetnica i raznovrsnih načina na koje se one pozicioniraju u srpskom kontekstu kroz čitavo 20. stoljeće. Kao skup tekstova koji zajedno čine jedan pregledni osvrt na specifičnosti umjetničkog i diskurzivnog pozicioniranja žena prema nadolazećim valovima metropolskog moderniteta i njihovim mitovima i konstruktima, taj je dio knjige uistinu izuzetno važan za svako proučavanje modernizma koje želi biti rodno informirano. U tom pogledu dojmljiva je i širina ove knjige koja zahvaća i u čitanja ranomodernističke poezije Danice Marković, modernog plesa i odnosa prema ideološkoj funkciji tjelesne kulture u slučaju Mage Magazinović, polimorfnog poslijeratnog modernizma Mirjane Stefanović, autoreferencijalne proze Ljiljane Đurđić, kao i prijelazne dramske tekstove Biljane Srbljanović i novodramsku poetiku Maje Pelević.
Njen binarni interpretativni okvir neće se, međutim, uvijek pokazati jednako primjenjivim: dok će u slučaju usporedbe “diskursa feminizma” u odnosu na modernizaciju u predratnim esejima Julke Chlapec Đorđević i Jele Spiridonović Savić kategorije modernizma i antimodernizma imati svoju analitički preciznu važnost, odsustvo preciznije definicije drugog pola opozicije uzrokuje to da se njegovo značenje povremeno isuviše razvodnjuje. Pišući, primjerice, zaključak o njenom pjesništvu, Đurić će napisati da je Mirjana Stefanović “morala povremeno da posegne za takozvanim niskim, temeljno antimodernističkim, žanrovima, koji upošljavaju ironiju, grotesku i sarkazam”. Koja je poveznica između stilskoga registra, ironije, groteske i sarkazma s antimodernizmom, međutim, nije sasvim jasno.
U uvodnom, pak, tekstu o pjesništvu Milana Đorđevića Đurić se poziva na svoju temeljnu opoziciju, pitajući se “gde je u toj dualnoj strukturi kanona srpske poezije” njegovo mjesto, da bi nekoliko redaka kasnije odgovorila na ovaj način: “Pesnik Milan Đorđević ima svest o važnosti savremenosti, koja podrazumena promenu, ali i o univerzalnoj poetskoj vrednosti koja se konstituiše spram stalnih promena. Ova dvostrukost očitovana u njegovoj pesničkoj ideologiji nas navodi da zaključimo da je njegova poezija istovremeno moderna i tradicionalna.” Uistinu, tijekom Đurićine knjige se i čini da su pojmovi antimodernizam i tradicionalnost u više navrata zamjenjivi. No, takvo proširenje proizvodi brojne nedoumice pa prestaje biti jasnim na kojim sve razinama antimodernizam funkcionira kao termin – žanrovskoj, formalnoj, ideološkoj? I na koji način? Smjer u kojem se kreće Đurić otprilike jest jasan, ali knjiga bi zasigurno djelovala preciznije da je ova točka bila metodološki adresirana.
Uzevši u obzir iscrpnost uvodnih poglavlja, njihov terminološki oprez, kao i produktivnu vizuru kozmopolitizma, šteta je da autorica nije jasnije utemeljila neka od svojih polazišta. S druge strane, pritisak raznovrsnosti građe morao je uzeti svoj metodološki danak. Neovisno o ovim nejasnoćama koje kao da bi se ponajprije mogle pripisati nepreciznoj razradi argumentacije, nego kakvim fundamentalnim propustima u autoričinu pristupu, Globalizacijske izvedbe su vrlo zanimljive i “našoj” humanistici jer pozivaju na čitanja slične građe iz pozicije koju sa srpskim kontekstom nedvojbeno dijeli.
ObjavljenoObjavljeno
