Tema Dok pratim Zvuk metala, hvaljeni američki film o bubnjaru Rubenu koji se suočava s gubitkom sluha, nešto me kopka. Film uistinu nije loš – redatelj Darius Marder pažljivo izbjegava igrati na patetiku, Riz Ahmed je uvjerljiv i suptilno dirljiv u glavnoj ulozi, a priča o čovjeku koji sazrijeva i pozitivno prihvaća svoju gluhoću vrijedna je pripovijedanja. No, kao i u brojnim sličnim popularnim pričama, i ovdje je invaliditet nešto što temeljno obilježava junaka i njegov život. Ruben je u svakom aspektu filma određen jednim te istim: on nikad nije samo bubnjar, ljubavnik ili bivši ovisnik, on je uvijek gluhi bubnjar, gluhi ljubavnik i gluhi bivši ovisnik.
To nije nužno problem konkretnog filma. Takve priče su bitne, ne samo zato što motiviraju i poučavaju gledateljstvo, nego jer su često istinite. Problem leži u dojmu da su takve sve priče o invaliditetu – filmske, književne ili novinarske. I kad su tragedije (pa čovjek ostaje nemoćan) i kad su herojski epovi (pa junak izuzetnim naporom svlada svoj “hendikep”), sve što protagonisti rade uvijek je natkriljeno njihovim stanjem. Međutim što kad je invaliditet sporedan? Što kad interesi, želje i djelovanje neke osobe nemaju nikakve veze s činjenicom da ona ne vidi ili ne može hodati? Onda, čini se, imamo priču s nedovoljnim dramskim potencijalom. Imamo likove koji nemaju posebne potrebe nego “obične”, konvencionalne potrebe. Kako ispričati takvu priču na zanimljiv način?
O svemu tome razmišljam dok se idem naći s Markom Bakovićem, glazbenim novinarom, školovanim producentom i bubnjarom. Baković piše članke, priprema svoj podcast, svira u četiri benda i surađuje s Centrom za razvoj vrijednosti, udrugom za pomoć osobama s invaliditetom. Povod našem susretu je rad spomenute udruge, ali i činjenica da je Baković toliko aktivan “unatoč” činjenici da je slijep od rođenja. No vrlo brzo postaje mi jasno da sljepoća naprosto nije relevantna: Baković nije određen time što nema vid, nego svim ostalim što ima i slobodno koristi.
“U školovanju nisam imao problema. Išao sam u redovnu školu i na faks. Imao sam podršku, u školi su roditelji jako povukli, a i snalazio sam se dobro, nemam se na što požaliti”, kratko objašnjava. Nakon novinarstva na Visokoj novinarskoj školi u Zagrebu, Baković je završio i glazbenu produkciju u zagrebačkoj MPA (Music Production Academy) i ljubljanskoj SAE (School of Audio Engineering). Novinarske poslove radi pomoću govornog programa, koji omogućuje čitanje, i posebne tipkovnice kojom piše tekstove i komunicira preko Interneta. “U glavi si složim informacije za tekst. Kad krećem pisati recenziju, unaprijed znam početak i kraj, samo mi tijekom pisanja dolaze ideje što još dodati u tekst.” Glazbu je učio i svirao bez problema. Naravno, više je tu faktora koji su omogućili Bakoviću da zaobiđe fizička ograničenja – potpora obitelji, relativna spremnost institucija, tehnička rješenja, vlastita odlučnost – no ta su ograničenja samo početne prepreke.
Njegov ulazak u svijet glazbe zvuči poznato svima koji su se rodili krajem 1980-ih. Kao klinac je išao u glazbenu školu, no u muziku i glazbeno novinarstvo zaljubio se slušajući Radio 101. Hip-hop je počeo pratiti kad je s jedanaest godina čuo Ping-pong (umjetnost zdravog đira), prvi album TBF-a (“Moje uši su otkrile nešto što nisu nikad dosad. To je za ono vrijeme bio svemirski brod.”), a rock i hip-hop usmjerili su ga prema ritam sekciji. Nakon što je završio srednju glazbenu školu za klavir, počeo se ozbiljno baviti sviranjem bubnjeva. Krenuo je i kao hip-hop izvođač, no ubrzo se okrenuo i ostalim žanrovima. “Meni je dobra muzika zanimljiva bez obzira na žanr. I sviram i slušam različite stvari. Zato sam trenutno u četiri dijametralno suprotna benda. Sviram u She Brought Me Gasoline, country/americana/blues bendu. Lani smo izdali prvi album za talijansku izdavačku kuću Go Country Records, recenzije su bile dobre, ali nažalost upravo kad smo trebali krenuti s koncertima, došao je lockdown. Sad krećemo snimati drugi album, koji ćemo izdati u vlastitoj distribuciji, i spremamo se za nastup u lipnju u Močvari. Sviram i u cover bendovima koji su vezani uz funk, pop, soul itd. Najvažnije mi je da sviram puno.”
U novinarski svijet ušao je kad je upoznao Ilka Čulića, nekadašnjeg novinara 101-ice, koji ga je pozvao na Radio 808. “Tamo sam godinu dana radio emisiju Tventilator, domaću i regionalnu top listu. Nakon toga sam se tražio neko vrijeme, a onda sam počeo pisati o muzici za In-Portal: recenzije koncerata i albuma, intervjue s renomiranim domaćim muzičarima… Sad pišem glazbene recenzije za portal Ravno do dna i upravo pokrećem svoj podcast Čekaonica u kojem ću razgovarati s glazbenicima, novinarima, organizatorima koncerata, ljudima iz branše. Pokušat ću medijski prikaz te scene dići na viši nivo.”
Osnovni problemi također su dobro poznati svima iz ovih profesija. U glazbenom novinarstvu teško je naći adekvatno honorirani angažman, a u glazbi je bez pravih medija teško dobiti pozornost. “Imaš dvadeset postaja koje puštaju uvijek istih deset pjesama”, navodi Baković. “Onda se kod javnosti stvara percepcija da ništa novo ne valja, a istovremeno se gura priča o dobrim starim vremenima. Zato imaš mladi bend koji se raspadne za dva mjeseca, jer im se ne da uložiti novce u promociju ili putovanja, a s druge strane samo cover bendovi imaju stalan uspjeh. Nemam ništa protiv cover bendova, dapače i sam to sviram, no mislim da sve priče o zlatnim vremenima i boljoj prošlosti dodatno guše i ono malo medijskog prostora za kvalitetnu noviju glazbu.”
Bakovićev pristup tim problemima je jednostavan: “Najbolje je o tome ne razmišljati, nego dati maksimum, svirati puno, putovati puno, dokazivati se puno. To je najvažnije u našoj branši. Ako te nema, nitko neće znati za tebe. Moraš stalno biti aktivan. Ne trebaju ti TV ni radio stanice, imaš internetsku distribuciju, i moraš uvijek biti prisutan. Trebaš svirati koncerte, i to van svog grada, ne samo za prijatelje i rodbinu. Puno ljudi to ne razumije. Ako želiš raditi kako spada, moraš to raditi ozbiljno.”
Svirati se može i u garaži i na akademiji
Kakve veze ovo sve ima sa sljepoćom? Nikakve. Baković se bavi glazbom s izraženim elanom i željom, potpuno neovisno o osjetu vida. Slično vrijedi i za njegove slavne kolege kao što su Ray Charles, Stevie Wonder i Andrea Bocelli. Svi su imali sreću da su educirani u pravilnim uvjetima i da su vrlo rano prepoznati kao izuzetni glazbeni talenti, ali primarno je upravo to što su bili talentirani, uporni i marljivi. “To što sam crn i slijep nikad nisam smatrao hendikepom”, nedavno je rekao Stevie Wonder, što nije ni čudo s obzirom na njegov niz uspješnih izdanja. Ipak, ako je sljepoća toliko marginalna varijabla u nečijem glazbenom razvoju, zašto nema više slijepih muzičara? “Ne znam ni za jednog etabliranog mlađeg slijepog glazbenika na sceni”, kaže Baković. “Znam da se jedna djevojka ozbiljnije bavi pjevanjem, za ostale ne znam, no moguće je da i meni nešto prođe ispod radara. Prije je bilo aktivnih slijepih muzičara, ali su završili u drugim vodama.”
Ponukani ovim pitanjem istražili smo i koliko je formalno glazbeno obrazovanje otvoreno slijepima i slabovidnima. Centar za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” u Zagrebu nudi predškolsko i osnovno glazbeno obrazovanje upravo za slijepe i slabovidne. U šest godina osnovne glazbene škole polaznici uče klavir, solfeggio, teoriju glazbe i zborsko pjevanje. “Velika je razlika između glazbene škole kod nas u Centru i redovne glazbene škole”, objašnjava nam profesorica Anamarija Giuliani. “Kod nas su polaznici isključivo učenici s oštećenjem vida te se mi u nastavi uvijek prilagođavamo njihovom stupnju oštećenja. Naš pristup je svakom učeniku različit, u potpunosti individualan te se tijekom školovanja uočava na kojem dijelu gradiva se treba više raditi, a na kojem manje.”
Kao glavni čimbenik razlike Giuliani ističe fokus na glazbenu pismenost, tj. na posebnu glazbenu notaciju na Brailleovom pismu. “U redovnim glazbenim školama to se najčešće zanemaruje jer je Brailleov stroj glasan pa na nastavi solfeggia ometa drugu djecu, a na nastavi instrumenta nema dovoljno vremena i za zapisati kompoziciju i za odsvirati je. Tako se događa da djeca jako rijetko pišu note, većinu kompozicija uče napamet na satu te kad dođu doma pola zaborave (a nemaju note pred sobom da se prisjete što su svirali), sljedeći sat sve opet ispočetka te se tako gomilaju frustracije i njih i profesora. Slijedom toga događa se da djeca izađu iz glazbene škole nepismena, tj. ne znaju u potpunosti ni pisati ni čitati brajičnu glazbenu notaciju. Također se često događa da je njihova razina znanja i vještina sviranja instrumenta daleko ispod one razine koja bi trebala biti za određeni razred (profesori ih obično velikodušno nagrade zbog činjenice da su slijepi te nemaju objektivnu sliku o svojoj razini znanja). Kod nas u Centru polaznici sami pišu kompoziciju tako da smo sigurni da će kasnije to znati i pročitati i odsvirati.”
Naravno i nažalost, Centar ne provodi program na nacionalnoj razini, nego u svojim prostorima u Zagrebu pa obuhvaća relativno uzak krug mladih glazbenika. “Trenutno imamo 13 polaznika. U zadnjih 20 godina je otprilike sedam učenika krenulo u srednju glazbenu školu. Dvoje je upisalo i završilo Muzičku akademiju te su danas profesori glazbe. Obzirom da nemamo veliki broj učenika na godišnjoj razini te da djeca osim oštećenja vida imaju i druga pridružena oštećenja, svaki napredak kod takve djece je odličan.”
Kako vidimo, slijepim i slabovidnim glazbenicima otvoren je i pristup visokom glazbenom obrazovanju, što nam potvrđuju iz Muzičke akademije u Zagrebu. “Muzička akademija prima slijepe i slabovidne osobe koje zadovolje uvjete razredbenog postupka, te smo imali studente s različitim stupnjevima oštećenja vida koji su uspješno završili studij.” Iako ne postoji poseban plan rada, nastava je dovoljno fleksibilna: “Dio nastave na našoj ustanovi odvija se individualno i u malim grupama čime je omogućen individualni pristup, pa time i prilagodba nastavnog procesa, ukoliko je potrebna. Imali smo slučajeve da su studenti s djelomičnim ili potpunim oštećenjem vida tijekom studija prema akademskom planu i programu sudjelovali u predviđenoj koncertnoj djelatnosti Muzičke akademije u zemlji i inozemstvu.”
No i u ovom slučaju broj slijepih i slabovidnih polaznika ostaje relativno nizak: “Ostale informacije statističke naravi nažalost nemamo. Prema okvirnom prosjeku, imamo jednog studenta s djelomičnim ili potpunim oštećenjem vida unutar svakih pet godina.” Ako prema upisnim kvotama Sveučilišta izračunamo da stotinjak studenata godišnje upisuje Muzičku akademiju, to bi značilo da je jedna od 500 osoba slijepa ili slabovidna, što čini 0,2 posto polaznika. S obzirom da je 2019. u Hrvatskoj bilo registrirano 27.092 slijepih i slabovidnih osoba (0,6 posto ukupne populacije), određeni nesrazmjer postoji, mada bi za smislene zaključke trebalo provesti sustavnije istraživanje. U svakom slučaju, navedena iskustva pokazuju da slijepi i slabovidni glazbenici uspijevaju nadići objektivne teškoće čak i na najvišoj razini glazbenog obrazovanja, dok bi im sviranje u neformalnim okvirima trebalo biti još pristupačnije.
Pustiti ljude van geta
No, kad govorimo o nošenju s teškoćama, valja obratiti pažnju i na još jedan bitan, a relativno zanemaren faktor: (samo)percepciju osoba s invaliditetom. “Problem je što ljudi nemaju samopouzdanja jer im se kroz društvo usađuje ideja da nisu sposobni raditi ništa van svog kruga”, napominje Baković. Time se bavi udruga Centar za razvoj vrijednosti koja je upravo krenula s provedbom projekta Sigurno u samostalniji život namijenjenog mladim osobama s invaliditetom na području Zagreba, Siska, Kutine i Labina. Baković surađuje s Centrom i navodi: “U udruzi pokušavamo poboljšati percepciju javnosti, pogotovo poslodavaca. Postoje javne subvencije i olakšice za zapošljavanje, ali to ne polučuje efekt i ne ide prema javnosti koliko bi trebalo. Pokušat ćemo poslodavce navesti da se oglašavaju na našem webu i da shvate da imaju puno koristi od toga da zaposle osobe s invaliditetom. Drugi cilj je potaknuti osobe s invaliditetom da izađu iz svog geta. Ispada da mi možemo samo govoriti i postojati u nekom uskom krugu, kao da nemamo druge interese u životu, kao da smo svedeni samo na to. Cilj je pustiti ljude van geta, osloboditi ih društvenih okova da mogu slobodnije ići naprijed.”
Centar u sklopu projekta daje usluge volonterskog servisa Pomoć u kući, SOS telefona, edukacije i savjetovanja o mogućnostima zapošljavanja i samozapošljavanja. To može biti tek dio bavljenja spomenutim problemima koji se, pak, jasno vide u izvještaju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje o osobama s invaliditetom za 2020. godinu. U Hrvatskoj je evidentirano preko pola milijuna osoba s invaliditetom (oko 12 posto populacije), a udio zaposlenih osoba s invaliditetom u ukupnom broju svih zaposlenih iznosi 1,8 posto. Čak i ako uzmemo u obzir da je velik broj evidentiranih osoba stariji od 65 godina i da je relativno veći broj nisko obrazovanih (što je problem po sebi), opet postoji znatan i nelogičan nesrazmjer. Uzroci se mogu tražiti u startnim pozicijama – osim obrazovanosti, čak 28,8% nezaposlenih osoba s invaliditetom nema nikakvo radno iskustvo, a 19,1% je nezaposleno osam ili više godina.
No problem leži i u stavu poslodavaca koji radije plaćaju kazne nego da zaposle osobu s invaliditetom. Povod tome nije samo u stereotipima, nego i u tržišnoj računici. Kako navodi teoretičar i istraživač Tomislav Medak, “kad radnik s invaliditetom ima jednaku stručnost kao radnik bez invaliditeta, on za poslodavca donosi dodatni rizik prilagodbe radnog procesa. (…) Za poduzeće koje želi organizirati radni proces što učinkovitije, što fleksibilnije i sa što manjim troškovima, to donosi neizvjesnost. Premda u realno postojećim društvenim okolnostima osobe s invaliditetom trebaju imati zakonski zajamčenu priliku na zaposlenje, tržište rada koje pretpostavlja prilagodljivost radnika uvijek će ih diskriminirati.”
Bez javnog i sustavnog poticanja obrazovanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom očito se ne mogu napraviti ogromni pomaci, no širenje percepcije o njihovom potencijalu čini se kao potreban korak u tom procesu. To podrazumijeva davanje vidljivosti pozitivnim pričama, ali i naprosto bolje upoznavanje i realnije sagledavanje ove teme. Drugim riječima, to znači da se trebamo prestati diviti uspješnim profesionalcima s invaliditetom kao maloj djeci koja su upravo svladala prva slova. “Završio sam škole specijalizirane za glazbenu produkciju, miksanje i studijski rad. Želim da mi sve u životu bude vezano uz glazbu, zato sam i na toliko frontova”, kaže Baković. “Sve bih dao da postanem studijski muzičar i radit ću koliko treba da bih to postao. Ako mogu nekako potaknuti druge, moja bi im poruka bila da slobodno rade ono što osjećaju da žele, da se ne ustručavaju, samo neka daju sve od sebe i doći će do publike s kojom dijele interese.”
Ne znam hoće li Markova profesionalna priča imati happy end, ali s obzirom na uloženi trud, talent i ozbiljnost, to ne bi bilo nikakvo čudo, nego očekivan i logičan razvoj situacije. Neke će njegov primjer razvedriti, motivirati ili ohrabriti. Neki će možda odmahnuti rukom ili će ga sažalijevati. Mene je, pak, razgovor s Bakovićem ponajprije potaknuo da odem doma poslušati muziku na kojoj tako predano radi.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
