Tema Dva dana donijela su preko dvadeset radova koji će, nadam se, vrlo brzo biti skupljeni u zbornik. Panoramski prikaz izlaganja nužno bi bio karikaturalne naravi. U želji da još jednom uputimo na konferenciju odlučili smo prikazati rad jednog od plenarnih izlagača. Izbor je, između Morane Čale, Tatjane Jukić i Mladena Dolara, pao na izlaganje Kultura i nagoni potonjega, a kojim je konferencija i otvorena. Njegov rad je posebno poticajan jer je putem čitanja jednog od kanonskih tekstova psihoanalize otvorio brojna pitanja na koje su neki od izlagača ponudili odgovore. Dolar je započeo s isprikom. Njegov tekst Kultura i nagoni, prema vlastitom priznanju, temeljio se na Freudovom tekstu Nelagoda u kulturi. To je nužno podrazumijevalo poveću dozu prepričavanja svima poznatog materijala koje bi čak i u dobronamjernog slušatelja moglo izazvati zamor. Dolarove intervencije na pravim mjestima smjestile su Freudov tekst unutar novog interpretativnog okvira zbog čega se isprika s kojom je započeo predavanje retrospektivno čini tek kao kurtoazna gesta. Podjednako nepotrebna i šarmantna. Moju ispriku za tekst u kojem prepričavam Dolara koji prepričava Freuda valja shvatiti sasvim doslovno. Puno je manja vjerojatnost da ćete dobiti neki originalni teorijski uvid s moje strane, a puno veća da će doći do određenih zabuna u komunikacijskom lancu koji je sad dovoljno dug da podsjeća na igru gluhog telefona. Ambicija mi je skromna. Slijedit ću stazu koju je utabao Dolar, nekad sporijim, a nekad bržim ritmom, ponekad zastajući i tek neznatno skrećući s tog prohodnog puta kad sa strane spazim nešto zanimljivo za čime se on nije okretao.
Nelagodu u kulturi Freud je napisao 1930. godine. Zgodno je napomenuti da je originalni naslov pod kojim je tekst trebao biti tiskan bio Nesreća u kulturi. Sugestivnost prisutna već u naslovu budi znatiželju o karakteristikama društva u kojem je tekst nastao. Svijet između dva svjetska rata je svijet ispunjen proturječnostima. Tehnički napredak omogućio je ljudima da mijenjaju materijalne uvjete egzistencije u svoju korist brže nego ikad prije u svojoj povijesti. Ipak su ljudsko jučer, danas i sutra davali malo razloga za optimizam koji je nadahnjivao prosvjetiteljsku misao. Prošlost je zapamćena po raspadanju leševa u blatnjavim rovovima, sadašnjost je bila obilježena institucionalnim kolapsom koji je označio početak velike depresije, a budućnost je na nju već bacala zlokobnu sjenu. Freud je desetak godina prije, u Masovnoj psihologiji i analizi Ja, opisao u okvirima psihoanalitičke epistemologije mehanizme nastanka primarne mase kao nužnog, ali ne dovoljnog uvjeta za uspon totalitarnih režima koji su se sada uspostavljali pred njegovim očima. Veliki materijalistički um vidio je u svijetu oko sebe zbunjujuće supostojanje raznovremenog. S jedne strane nastajala su vrhunska civilizacijska dostignuća u sferi umjetnosti, znanosti i tehnike na koja treba biti ponosan, a s druge regresivni oblici društvene organizacije koji su kanalizirali i legitimizirali agresiju i destruktivnost i na koje je baštinik prosvjetiteljstva, kakav je Freud nesumnjivo bio, morao gledati sa žaljenjem. To je grubo skiciran trenutak u kojoj nastaje dokument traganja za spoznajom uvjeta pod kojim je započeo razvoj kulture i njenog razvojnog puta, dokument koji nosi naziv Nelagoda u kulturi.
Freud na početku teksta pronalazi tri izvora ljudske nesreće. Prvi je tijelo predodređeno za raspadanje i nestajanje, drugi priroda koja slijepim bijesom udara na nas, a treći odnosi s drugim ljudima. Prva dva izvora moramo priznati kao neizbježne, ali treći ne možemo prihvatiti. Upravo je u suočavanju čovjeka s nedostacima institucija koje upravljaju vezama među ljudima u obitelji, državi i društvu locirana Freudova analiza. Njegova je antropogeneza, prvi put uobličena dvadesetak godina ranije u knjizi Totem i tabu, zahtijevala veliku dozu spekulacije. Freudov izvod razvoja društvenog ustroja iz nasilnog ubojstva poglavara primordijalne horde i njezine preobrazbe u bratsku zajednicu nije tek posljedica supotpisivanja hobsijanskog poimanja ljudske prirode. Predočavanje postajanja čovjekom prijelazom iz prirode u kulturu, jednostavnom prostornom metaforom, nipošto nije zadovoljavajuće. Dolar u knjizi Glas i ništa više kaže da je linija koja razdvaja prirodu od kulture, kao i glas od buke, često nejasna i nestalna. Neproblematično baratanje konceptima ljudske prirode i kulture dovodi do paradoksa na svakom koraku. Kad bismo ljudsku prirodu opisali samo kao agresivnu, onda bismo postajali ljudi tek potiskivanjem onoga po čemu smo ljudi. Kad bi kultura služila samo ograničavanju čovjekove agresije, onda bi se ispostavilo da u svojoj službi često proizvodi probleme koje bi trebala ukinuti. Može li se stvar drugačije postaviti? Freudov tekst nudi dovoljno materijala za drugačiju formulaciju problema bez opasnosti da pritom izgubimo njegov ambivalentan stav prema kulturi. Dolar je preuzeo Freudovu pretpostavku da svjesno ovladavanje prirodom proizvodi nešto što je još manje podložno svjesnom vladanju. Njegova analiza je zapravo dekonstrukcija opozicije binarnog para “priroda-kultura” pri kojoj je ključnu ulogu odigrao pojam nagona. Nagoni nisu genetski programirani instinkti, nego kompozitna tvorba smještena na razmeđi tijela i psihe, karakteristična za čovjeka. Njihovo postojanje ne dopušta oštro suprotstavljanje prirode i kulture. Psihozoik, čije je obilježje ono što zovemo kulturom, predstavlja tek kratak vremenski interval u Freudovoj biogenetskoj romansi. Drvo života Terrencea Malicka najbolji je primjer prikaza psihičkog života kao evolucijskog produkta U njemu se tugovanje pokazuje kao emocija s dugim razvojem materijalne osnove koji se u film uvodi nezaboravnom analepsom od nekoliko milijardi godina. Dolar u svom čitanju Nelagode u kulturi pokazuje kako kulturne i nagonske strategije zapravo dijele mnogo zajedničkih karakteristika. Kultura možda nastaje potiskivanjem jakih nagona, ali tom izjavom se ne nipošto ne iscrpljuje sve što možemo reći o odnosu prirode, nagona i kulture. Pogledajmo šest poteza karakterističnih za kulturu.
Prvi potez kulture je progresivno ovladavanje prirodnim silama. Nevjerojatna tehnološka evolucija ljude je učinila “bogovima s protezama”. Čovjekovi produžeci uvećavaju njegovo tijelo do divovskih moći. Zbog tehnike ljudska bića mogu pomicati planine i jurišati na nebo. Ako su bogovi, kako kaže Freud, predstave na koje ljudi projiciraju sve što im je izgledalo nedostižno željama ili im je bilo zabranjeno, današnji čovjek čak nadmašuje bogove. Tehnološka promjena predstavlja promjenu koja mijenja postojeće stanje stvari i zakone koji upravljaju samim promjenama pa suvremeni ljudi uživaju u blagodatima o kojima njihovi davni preci doslovno nisu mogli sanjati. Unatoč odlasku onkraj svojih želja, čovjek nije sretan. Kakva je veza između tehnike i nagona? Tehničke proteze, kao ni nagon, čovjeku ne pripadaju organski. Nagon, lažni organ strukturiran oko tjelesnih otvora čije predstavljanje može biti samo mitsko, smješta se između tijela i proteze. Nagoni i tehnika imaju vlastitu logiku razvoja koja se opire homeostazi. Nastavljaju slijepo kretanje koje je samo sebi svrhom. Drugo: kulturnim nazivamo, kaže Freud, ponašanje pri kojem je pažnja ljudi posvećena stvarima koje nisu ni po čemu korisne. Većina proizvoda određenih tehnologija, koji bi trebali biti utilitarni, ima nefunkcionalne crte koje se ne mogu objasniti uvjetima njihovog rada ni ciljevima djelovanja. Pažljivim promatranjem ustanovit ćemo kako svaka ljudska aktivnost nosi određeni višak koji nema nikakvu svrhu. Primjeri mode ili igre pokazuju kako suvišnost može biti strogo kodificirana. Dodana vrijednost koja nije u funkciji preživljavanja slična je jednoj karakteristici nagona. Užitak kojem nagoni teže, Lacanovim riječima, baš je ono što ne služi ničemu. Treće obilježje kulture, prema Freudu, predstavlja briga za čistoću. Kupatilo je oltar kulture. Prije svega treba naglasiti kako pri proučavanju razvoja higijene ne smijemo u prošlost projicirati saznanja o njenim blagotvornim učincima na zdravlje. Pripisivanje sustava vrijednosti naše antiseptičke kulture starijim civilizacijama bilo bi školski primjer anakronizma. Razvoj higijene možda je jednako slijep kao razvoj osjećaja za ljepotu. Briga za čistoću je, slično nagonima, mjesto susreta prirode i simbola. Njen najraniji primjer je ovladavanje procesom defekacije u analnoj fazi. Interes za funkcije ekskrecije može se tijekom individuacije preobraziti u skup svojstava čiji su članovi štedljivost, smisao za urednost i čistoću. Briga za čistoću je jedan od mehanizama odricanja od zadovoljenja nagona. Četvrto, osjećaj za red je u potpunosti ljudska stvar. Kalendar je modelativni sustav na kojemu se temelji organizacija života ljudskih zajednica. Dobrobit reda je neporeciva budući da ljudima omogućava učinkovito korištenje prostora i vremena štedeći tako njihovu fizičku snagu. U njemu također ima nešto nesvodivo na korist. Freud primjećuje kako je rad “neka vrsta prisile ponavljanja koja na osnovu jednom uspostavljenog poretka određuje kada, gdje i kako treba nešto učiniti, kako bismo se u svakom sličnom slučaju poštedjeli kolebanja i oklijevanja”. To svojstvo dijeli s nagonima. Jedna od osnovnih karakteristika nagona je slijepi automatizam koji nagone uvijek vraća na mjesto njihovog nemogućeg zadovoljenja. Peto: poštovanje i njegovanje viših psihičkih djelatnosti najočitiji je marker kulture. Upravo zbog toga na tom mjestu trebamo tražiti objašnjenje načina na koji se genetsko nasljeđe povezuju s proizvodnjom kulturalnih objekata. Freud je to pokušao učiniti preko pojma sublimacije koji se odnosi na proces pri kojem se seksualni nagon ne potiskuje, već preusmjerava prema drugim ciljevima koji su od njega različiti, ali ipak s njim psihički srodni. Sublimacija je jedna od mogućih sudbina nagona. Posljednja karakteristika neke kulture je regulacija odnosa među članovima određene zajednice. Sve zajednice koje Freud uzima u obzir mogu se na metarazini opisati kao posljedica transformacije primordijalne horde pod vlašću oca u zajednicu gdje je vlast podijeljena među braćom. Zajednički život kakvog poznajemo postaje moguć tek kad se organizira većina koja je jača od bilo kojeg pojedinca i koja je ujedinjena protiv samovoljnog djelovanja bilo kojeg pojedinca. Život u zajednici konstituira psihičku ekonomiju na način da nagoni ne postižu svoj direktni cilj, ali dolazi do njihovog zadovoljenja.
Ovakvo čitanje nužno se oslanja na Freudov metapsihološki članak Nagoni i njihove sudbine iz 1915. godine. Tamo su nagoni određeni kao kompozitna tvorba koja se sastoji od izvora, pritiska, ispunjenja i cilja. Imajući to na umu može se zaključiti kako je Dolar u svojem izlaganju suprotstavio ranijeg Freuda kasnijem Freudu. Dolar u knjizi Glas i ništa više naglašava kako nagoni nemaju animalni temelj. Stvar je puno kompleksnija. Oni predstavljaju denaturaliziranu prirodu: “Nisu regresija u kakvo neprevladanu prirodnu animalnu prošlost koja se vraća i progoni čovjeka, nego su posljedica postojanja simboličkog poretka. Nagoni se ponašaju kao paraziti koji izbacuju organsko iz njihovog prirodnog kolosijeka, ali njihovo parazitiranje potpomognuto je viškom koji proizvodi upletanje simboličkog u tijelo, upletanje označitelja u tjelesno. Što je zajedničko mreži označitelja, toj apstraktnoj i negativnoj razlikovnoj matrici, i tijelu? Najjednostavniji ključ nudi topologija. Presjecište im je nagon koji ne pripada ni označitelju ni organskom, a smješten je u točki njihova nemogućeg presjeka. Svi nagoni pripadaju sferi presjecišta koje nije ni struktura ni tijelo, ali nije ni nešto što im je izvanjsko”. Ovo je bitno mjesto jer problematizira Freudovu reviziju nagonske teorije započetu 1920. u članku S onu stranu načela ugode. Proučavajući prisilu ponavljanja koja pacijentima iznova donosi iz prošlosti traumatične događaje koji ne sadrže mogućnost ugode, Freud je izmijenio svoju nagonsku teoriju. Prijašnja podjela na ja-nagone i objektne nagone dopunjena je postuliranjem nagona života i nagona smrti kao temeljnih nagona. Nagon života teži održavanju žive materije i stvaranju sve većih jedinki, dok nagon smrti teži razgradnji tih jedinki i njihovom vraćanju u prvobitni anorganski oblik. Spekulativni karakter revizije potaknuo je brojne kritike. Ako je psihički aparat gotovo automatski reguliran načelom konstantnosti, što je temeljna pretpostavka psihoanalize, onda je nova teorija kontradiktorna na zanimljiv način što je primijetio Ricoeur u knjizi O tumačenju: Ogled o Freudu. Nagon života želi povezati ljude libidinoznim veza za što mora poremetiti mir inercije, dok nagon smrti želi povratak anorganskom za što mora uništiti živi organizam. Dolarovo naglašavanje kompozitnosti nagona, vraćanje povijesti psihoanalize na Freudov prvi metapsihološki članak, važan je strategijski korak. Knjiga Glas i ništa više opet je od pomoći: “Nagon doseže svoje ispunjenje, a da pritom ne postiže svoj cilj, njegova se strelica vraća s mete kao bumerang. Nagon je zadovoljen tako što je spriječen u postizanju cilja, ‘inhibiran je na putu do svojeg cilja’, zielgehemmt, kaže Freud, a ipak nikada ne promašuje”. Dolar je ostavio otvorenim pitanje na koji je način konstituirana ciljna inhibicija nagona. Adrian Johnston u knjizi Time Driven odgovara na to njega crpeći podjednako iz Freudove metapsihologije i Lacanove revizije njenih temeljnih kategorija. Proučavanje nagona otkriva čovjeka uhvaćenog u raskoraku između razuma i prirode kao dviju nesvodljivih sfera. Freud je otkrio sukobe između nagona i stvarnosti, sukobe između samih nagona i sukob unutar svakog pojedinog nagona kojim je on konstituiran. Da je klinički otkrivenu prisilu ponavljanja pokušao objasniti na temelju trećeg otkrića, revizija nagonske teorije ne bi ga usmjerila prema spekulativnoj fazi, a Nelagoda u kulturi ne bi izgledala onako kako ju je Freud napisao, već onako kako ju je Dolar pročitao.
Dolarovo izlaganje bilo je idealano za otvaranje konferencije posvećene položaju psihoanalitičke teorije i kritike na polju humanistike i društvenih znanosti iz više razloga. Jedan od njih je ustrajanje na razlici između psihoanalize i njene predstave. Osnovna operacija psihoanalize nije svođenje viših psihičkih procesa na niže, nego pokazivanje kako se mogu razviti viši psihički procesi koji su nesvodljivi na niže. Dolarov omiljeni primjer koji to pokazuje posvećen je tumačenju nadaleko poznatog Lacanovog slogana koji kaže da “nema seksualnog odnosa”. Njime se ne želi reći kako je ljubav posljedica racionalizacije određenog rasporeda masnog tkiva koje zajedno sa simetričnim crtama lica pobuđuje seksualnu naklonost. Lacan ne kaže da je ljubav laž seksualnog odnosa, nego da seksualnog odnosa nema i da ljubav dolazi na njegovo mjesto. U seksu drugi služi da otkrijete stvarnost užitka, a u ljubavi drugi postoji zajedno s vama. Upravo zahvaljujući ciljnoj zakočenosti nagona, instinkta koji su se denaturalizirali, čovjek je prisiljen da bude slobodan, pronalazi zadovoljstvo na neočekivanim mjestima, izražava ljubav.
Objavljeno
