Tema Kad sam vidio da mi je urednica Kulturpunkta poslala mail naslova “Glasine i ogovaranje?”, stresao me blagi elektrošok. Je li to upozorenje da sam postao žrtva ogovaranja? Ili me se poziva na red jer širim neprovjerene glasine? Ili se možda sa mnom želi podijeliti kakav trač? U hipu mi je jedna mala, još sasvim nepoznata glasina učinila život uzbudljivim, opasnim, dinamičnim. Otvaram mail i smirujem se: riječ je o filozofskom predavanju Mladena Dolara (uz izvedbenu asistenciju Blaža Šefa) o glasinama. Živi potencijal olajavanja gasi se unutar granica intelektualnog diskursa, puls se usporava, a um prelazi u metafizički drijemež. Ovo je posao, ovo je ozbiljno, o zbilji, the real deal.
Dolar je srećom vrijedan tip “neozbiljna” filozofa, vrlo rigorozan, a dovoljno zaigran i duhovit da može primijetiti neobičnu prirodu uobičajenih fenomena. Ovom prigodom posvetio je pažnju fenomenu glasina koje se, kako i sam priznaje, po prirodi čine oprečnima filozofiji. Dolar nas upućuje na antičko razlikovanje između pojmova doxa i episteme, pri čemu se prvo odnosi na vlastiti stav dok drugo upućuje na znanje utemeljeno na logici i istini. Glasine pak izmiču objema razinama znanja: one ne traže temelj u empirijskim ili racionalnim dokazima, niti iza njih stoji određeni autor, a pritom Dolar primjećuje da im upravo manjak i objektivnog i subjektivnog temelja daje tajnoviti autoritet. One su nepouzdane, i same su na lošem glasu, no ipak se brzo šire, dugo ostaju u uhu, ponekad i puknu, a uvijek ostavljaju neizbrisivu mrlju. Gdje ima dima, ima i vatre, no čak i kad je vatra ugašena, smrad dima zadržava se u nosnicama. Glasine su sjena Logosa kao drevnog principa istine, kaže nam Dolar, a sjene su sveprisutne, nepobitne i nepobjedive. Glasinama ne možemo umaknuti, a ne možemo im ni odoljeti. Ne treba nam jezik za razmjenu informacija, primjećuje Dolar, treba nam za širenje glasina.
Dolarov pristup glasinama je svjež i šarmantan, a njegovo toplo i suvislo izlaganje, potkrijepljeno jasnim i zanimljivim primjerima iz kanonske književnosti (Shakespeare, Kafka, Cervantes…), otkriva nam predavača koji bi također bio divan srednjoškolski profesor književnosti. Tenzija između visoke kulture književnih klasika i niske kulture glasina odgovara pak Dolarovoj ambivalentnosti spram vlastita predmeta. S jedne je strane filozof fasciniran glasinama kao osebujnim jezičnim iskazima, a s druge je zabrinut njihovim destruktivnim potencijalom. U tim se trenucima Dolar ipak pokazuje lojalnim čovjekom Logosa i Sokratovim sudrugom, koji će i aludirati da su upravo glasine koštale Sokrata glave. No je li tome baš tako?
Glasine su toliko neutemeljene po svojoj biti da očito nisu način kako ljudi dolaze do istine, nego ispunjuju druge funkcije, recimo estetiziraju svakodnevni život (ljudi iz naše okoline poprimaju osobine junaka i antijunaka, a svakodnevica strukturu drame) ili naprosto omogućuju posredno izbacivanje frustracija. Je li Sokrat onda žrtva glasina ili su glasine simptom širih frustracija Sokratom? Ako Platonovu Državu ne čitamo kao filozofsku knjigu nego kao dramski tekst, možemo osjetiti neizrečenu, ali gustu nelagodu koju Sokrat izaziva u društvu. Okružen svojim vjernim učenicima, on na gozbi lovi nesretne namjernike, uvodi ih u razgovor o apstraktnim temama te ih kroz “dijalog” (zapravo niz logičkih zamki) navodi da odbace dosadašnja uvjerenja o sebi i svijetu. Iz Sokratove perspektive, on je beskompromisni filozof koji kreće na težak, trnovit, dijaloški put do istine u čemu su dužni sudjelovati i svi drugi. Iz perspektive sugovornika, Sokrat je gnjavator koji im ne dopušta da piju vino i ogovaraju drugove, nego ih tjera na bolno, frustrirajuće, čak i ponižavajuće trančiranje vlastitih stavova. Možda je upravo Sokratova težina, njegova upornost da se svako mnijenje utemelji u logici i istini, izazvala okrutnu reakciju polisa? Možda ljudskoj potrebi za istinom nasuprot stoji jednako ljudska potreba za ne-istinom?
Sumnjam da bi Sokrat pratio ovu liniju razmišljanja (prije bi me izložio svojoj paljbi unakrsnog ispitivanja), a vjerojatno ni Dolar ne bi sasvim pristao na apologiju glasina. Na kraju predavanja Dolar se tako osvrnuo na suvremenu eru internetske komunikacije i upozorio na “opću rumorizaciju društva” koja dosad neviđenom brzinom vodi katastrofalnom brisanju granica između istine i laži, javnog i privatnog, znanja i neznanja, komunikacije i nesporazuma, Logosa i naklapanja… Razni govori su se umnožili i stopili u glasine, a time su izgubili svaku vrijednost i kao sredstvo komunikacije i kao odraz istine.
Dolarov defetizam spram Interneta ne sjeda sasvim na mjesto, možda i zbog anakronizma situacije u kojoj ugledni profesor stoji pod reflektorom grandiozne dvorane Gorgona i rogobori protiv suvremene tehnologije dok uz njega školovani glumac izvodi Shakespeareov monolog i rolu iz Rossinijeve opere. Ili je možda ova priča i previše u duhu vremena? Dolar je slično predavanje održao 2019., ali bez zaključka o općoj rumorizaciji društva, pa se čini da su teška događanja zadnjih godina poljuljala stav filozofa. No suštinski problem jest u tome što mi se čini da Internet zapravo ne prenosi glasine, barem ne ovako kako su definirane. Recimo, teorije zavjere nisu glasine, one su uvijek strukturirane tako da se čini kao da imaju temelj u stvarnosti ili logici, a ljudi koji ih šire bezuvjetno su uvjereni u njihovu istinitost. Društvene mreže pak svojim formatom prvenstveno potiču iznošenje vlastitih stavova i osobnih uvjerenja, ne bezličnih glasina ni informacija što zajednica misli o nekome. Drugim riječima, ono što na Internetu nalazimo, a što vodi spomenutim opasnostima, zapravo su doxa i episteme.
Glasinama tu nema mjesta jer one iziskuju usko povezanu zajednicu čiji se članovi došaptavaju i međusobno olajavaju, a posredna virtualna komunikacija i atonalni algoritmi brišu sve prisne poveznice unutar zajednice. Uz to, kod glasina postoji implicitna spremnost sugovornika da ih ne shvaćaju preozbiljno: u glasine se nitko neće zaklinjati, niti će itko iza njih stati svojim imenom. Kod glasina svi su objekti, bilo da su predmet glasina ili da su njihov bezlični širitelji, dok su na društvenim mrežama svi subjekti. Internet je antička gozba gdje su svi uzvanici zapravo Sokrati okruženi svojim Platonima koji će retweetati svaku njihovu riječ.
Drugim riječima, problemi suvremene komunikacije trebaju se ipak postaviti pred vrata Logosa. Zbog čega se potraga za istinom pretvorila u rigidno zauzimanje rovovskih pozicija u debati i “šamaranje” protivnika? Kako je slabo informirana doxa postala nešto toliko mjerodavno da će je svaka osoba biti spremna javno dijeliti i braniti? Gdje se sad ispuštaju frustracija i skepsa koje su se kanalizirale putem staromodnih glasina?
Već se desetljećima govori o tome kako su tradicionalne “velike priče” i institucije izgubile povjerenje javnosti, no čini se da je Internet otvorio izvore i kanale putem kojih ljudi uspijevaju otkloniti svaku sumnju u vlastitu priču. Možda nam nedostaje ta sumnja — ili makar strah da će nas mahala ogovarati da pričamo gluposti? “Što je više informacija, to je manje znanja”, zaključit će Dolar. Možda se onda trebamo okrenuti ne-znanju? Znam da ništa ne znam, Sokrat će ipak priznati. I don’t know, but I’ve been told, nadovezat će se Trazimah i priča će poteći. Možda je pozicija iskrenog neznanja ono od čega treba krenuti pa vidjeti kud će nas put odvesti?
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
