Tema Podne je, u Močvari je svirka hardcore punka. Zahvaljujući tamnim zidovima interijera i nedostatku prozora lako se uživjeti; bočna vrata koja propuštaju zrake zenitnog Sunca doimaju se kao glitch u prostoru. No treba se sabrati – tu sam po zadatku, ne smijem se dati omađijati; na jedvite jade usmjeravam korak pravac tog bliještećeg portala i on me izbacuje na savski nasip.
Hrpa djece vrišti Mama vidi! dok trčeći po svježe pokošenoj travi puštaju zmajeve, a jedno dijete je toliko maleno da bih se zaklela kako mu je ovo prvi trk u životu i da vjetar pomičući zmaja zapravo pomiče i njega. Zmajevi su mahom ukrašeni rođendanskim tortama i konfetima, a jedan nas informira “Sretan rođendan Močvara 25 i Pogon 51”. Ne dam se pokolebati, znam zašto sam tu (!) – Pogonu je 15 godina, a djeca su preslatka u svojim inverzijama.
Prva osoba od koje uzimam izjavu je draga Žuža koja se, sa svojim suprugom Žaretom, već 18 godina bavi zmajarenjem, a timu Močvare zahvalna je jer su prvi koji su im, još davnih dana, predložili da svoje vještine podijele s djecom u sklopu Močvarnog Laboratorija. U radionicama s djecom naročito ih veseli nazočiti razvoju kreativnosti i motorike ovih malih bića pa pomislim kako bi bilo zgodno upitati i neko dijete kako se danas provelo. Osim toga, u pozadini i dalje grmi punk i takva audiosnimka sigurno će biti dobar uvod za reportažu, jer kako uopće riječima predočiti supostojanje ovih dviju stvarnosti. E, tu je krenula kalvarija.
Zmajevi vole vjetar, ali snimač bez spužvice za mikrofon i ne baš; pokušavam uhvatiti jedan od onih Mama vidi! euforičnih momenata, a snimim dijete koje urla jer mu je pukla špaga od zmaja; je li uopće etično pitati nešto dijete ili moram prvo pitati za dozvolu (a ako ovo drugo, koje dijete uopće pripada kojem roditelju u ovoj (s)trci) – zašto ja, ono, ovo radim?
Nakon poštenih sat vremena blesavog hodanja amo-tamo, odustajem, odlazim po kavu i tad spazim da se pred dvorištem Pogona i Močvare, odmah do parkirališta za bicikle, smjestila ekipa iz Bicpopa Zelene akcije. Volonterka Marina potvrđuje mi naslućivano – zahvaljujući strateški pogođenoj lokaciji, mnogi koji su se zbog vedrog dana (unatoč najavljivanoj kiši) odlučili doći biciklom, neplanirano svrate do njih na popravak. Većina dvokotačnih ljubimaca tog dana uspješno je operirana, a tek jedna vlasnica na njenu (ne)sreću čula je dijagnozu “nije siguran za uporabu”. Slušajući o tome, a i dalje u petlji vlastitog debakla na nasipu, počinjem suosjećati s rasklimanim biciklima u potrebi za servisom, a kada mi priđe drugi volonter Zelene akcije i pita tko sam, ispalim neki Krležin citat o starom psu i time dotaknem dno. Tako sam upoznala Tima.
Tim je moj vršnjak i prije godinu dana se biciklom zaputio iz Švicarske u Zagreb. Trebalo mu je tri mjeseca da stigne, što je dva mjeseca manje nego mu je trebalo da zavidno savlada hrvatski jezik i tri mjeseca manje nego mu je trebalo da meni popravi (rođen)dan. Rukama još masnih od ulja, odlučuje mi pomoći, uzima snimač i strateški se raspoređujemo u pohodu na sakupljanje uspomena koje posjetitelje vežu uz ovaj prostor. Ostatak dana Tim i ja smo bili tim.
A u pretresanju uspomena naišli smo na sve i svašta, od svadbe do karmina, od Severine do kečera. Osoba A prstom mi pokazuje tajno mjesto gdje godinama skriva jaknu izbjegavajući garderobu, osoba B pokazuje ožiljak na čelu uz opis urezane priče, osoba C spominje zmije koje su se s nasipa zavukle u Močvaru za vrijeme praćenja Eurosonga, osoba D priča kako je “letjela” nakon zadnjih Trnjanskih kresova (uz to ponosno prilaže fotografiju, hvala), od osobe E saznajem kako je pišući svoju prvu glazbenu kritiku za Kulturpunkt, tu upoznala sadašnjeg supruga, osoba Ž me pak savjetuje da ako mi fali priča, slobodno izmislim neku, jer se sigurno dogodila. No, s obzirom na to da mi osoba F govori kako se na emo partyju pojavila osoba R kostimirana identično kao ona, preciznije kao frontmen benda twenty one pilots u spotu pjesme Stressed Out, a moja najbolja prijateljica da ima fotku sebe s tri ili četiri godine na kojoj Mario Kovač pozira kao da joj sjekirom razvaljuje glavu, mislim da se ipak radi o pričama kojima se ne bih tako lako dovinula.
Isti taj Mario Kovač scenarist je stripa Pogon i predrasude, koji su nacrtali učenici ŠPUD-a pod mentorstvom profesora Tomislava Tomića, a na čiju smo promociju banuli u Malu dvoranu Pogona. Naracija stripa prati suvremenu priču o nekadašnjoj tvornici Jedinstvo te njenim današnjim stanarima i susjedima (Damiru Bartolu Indošu, cirkuskom kolektivu Cirkorami te Močvari i Pogonu) promovirajući tako njene prostore i aktivnosti, ali i pomalo zapostavljen medij grafičke novele. Žanr je detektivski i stoga pogodan za iznošenje velikog broja informacija, a osim toga Kovač ističe kako i rezonira s imenom, ali i vizualnim identitetom koji kroz svoje noir plakate njeguje klub Močvara. U to se lako uvjeravamo bacivši pogled na zidove male dvorane, ovom prigodom ukrašenima izložbom plakata Jedinstvenih stanara. Svoju likovnost, nešto ranije u danu, upriličilo je i desetak osnovnoškolaca i srednjoškolaca koji su u sklopu radionice stripa dobili zadatak da nastave račvati započeto u Pogonu i predrasudama i osmisle pozadinsku priču nekog od sporednih likova. Premda svi osebujni, titulu psihološki najprofiliranijeg zaslužuje fiktivni zaštitar Močvare zaposlen na ulazu ne bi li otplatio dugove nastale nakon što mu je propala firma odčepljivača za WC školjke.
Na kraju privatne istrage opskurne stare tvornice koja “vrbuje” mlade, protagonist stripa, detektiv Marvel Horvat, imat će dobre vijesti za zabrinutu majku tinejdžerice, a na istom tragu humorističnog portretiranja kontrapunkta između pojmova sigurno/nesigurno temeljena je i izložba Isječak Galerije SC, ured Baronice K Predraga Pavića koja nam se u tom trenu nalazi pod nogama, u velikoj dvorani Pogona. Radnog naziva Infiltracija, izložba evocira element zraka kao prapočela stvaranja reda iz kaosa, ali ovom prigodom izvrćući taj proces. Kovitlajući zrak tako unutar hiperrealne makete ureda voditeljice galerije SC-a stvara privid olujnog vjetra koji raznosi uredske predmete i papire, a rezultat ove diverzije je kaos kojeg umjetnik ostavlja za sobom u prostorima u koje inače nemamo uvida.
Izlazimo iz velike crne kocke, 14 je sati, a program se nastavlja pokusnom šahtofonskom akcijom Panika pod suncem u izvedbi Siniše Labrovića, Vilima Matule, Tanje Vrvilo i D. B. Indoša – otvorena proba izvedbe koja će se 5. i 6. rujna odigrati u Pogonu u sklopu projekta Šahtokultura. Tim ne zna što je Šahtofon. Ne čini mi se da će popraviti situaciju ako mu kažem da je to “opružni audio-video proto-instrument”. Vodeći ga u Parainstitut Indoš da mu pokažem odgovor, nisam slutila (a vjerojatno sam trebala) da otvaram Pandorinu kutiju. A što su zenitisti, tumbisti, panrealisti, Poljanski, Mohorovičić, Vučićević, Bručina, Slatina, Velika Kamešnica, Listovački potok? Četvorka buči, vrišti, jauče, a Tim se, poput djeteta koje se preplaši kad ugleda roditelje kako rade ono nešto što ne razumije, odlučuje sakriti u jedan od šahtofona. Metar kvadratni prostora brzo dosadi, a vijci, federi, opruge i malo biće s druge strane zovu na igru. Glasni su, interferiraju s izvedbom, dešahtofoniziraju, nije ih briga. Podsjećaju me na scenu filma D’amore si vive Silvana Agostija.
Neko vrijeme nakon izvedbe, kada se prostor već bio ispraznio, spontano se u Parainstitutu okuplja četvero izvođača, Tim i ja. Uslijedilo je sat vremena razgovora divno nepredvidive dinamike (osobni favorit ove proslave) za čije detalje nažalost nema mjesta u ovoj izvještajnoj formi, ali nadam se nekoj drugoj u budućnosti. Tim, vjerojatno jedina osoba na rođendanu (uz možda ono dijete koje je danas po prvi put potrčalo) nema pojma tko su Labrović, Matula, Vrvilo i Indoš pa lišen svake predodžbe o njima i njihovom dosadašnjem radu, a oslanjajući se na svoju aktivističku pozadinu, postavlja direktna, tek naizgled naivna pitanja. Otvoreno im priznaje da ništa nije shvatio za vrijeme izvedbe (citiram: Osjećao sam se kao u našem društvu – sjedim, sve se događa, ja ništa ne razumijem), pita ih o svrsi i utjecaju njihova djelovanja, njihovom odnosu prema nihilizmu, kako se osjećaju dok sviraju i o tome što misle kada ljudi, poput njega, odu usred izvedbe.
Konkretnost njegove znatiželje pokazala se veoma poticajnom za refleksivno grananje u najrazličitijim smjerovima, a između ostalog pojašnjeno nam je i osnovno pletivo današnje izvedbe. Inspiracija je crpljena iz lokaliteta Majskih poljana gdje će se, idejno, izvedba jednom i upriličiti. Mjesto je to koje je snažno pogođeno potresom na Baniji 2020. godine (zato Mohorovičićevi znanstveno-filozofski tekstovi o potresu) i mjesto gdje je odrastao zenitist Branko Ve Poljanski (zato tekstovi njegove zbirke Panika pod suncem). Dotičući se na ovaj način jugoslavenske povijesne avangarde lagano smo se probili i kroz hermetiku šahtofonske izvedbe, one koja je u otporu spram didaktike, u otporu spram smisla čime slama pitkost komunikacije. Tim je shvatio da je u redu da ljudi odu.
Taman negdje dok sam i ovu četvorku za kraj natjerala da podijele uspomene što ih vežu za ovaj prostor, na vrata Parainstituta provirila je starija gospođa razočarana što je propustila show, a ona doputovala s dalekog Črnomerca. Takvo što bi, jasno je svima, bilo nedopustivo pa je dobila ekskluzivu u obliku privatne izvedbe, a Tim i ja smo, budući da sad sve znamo pa je čarolija implodirala, nastavili dalje.
Potaknuta lakoćom kojom me moj novi prijatelj vodi kroz dan, ovaj put potpuno rasterećeno i besramno bacam komparatističke reference nazivajući ga današnjim Vergilijem, na što se on blago namršti pitajući zašto je vrganj. Tu negdje postaje mi jasno da je vrijeme spremiti snimač i ostatak večeri provesti bezbrižno – CirkoБalkana, Začarana Močvara i Ministarstvo psihodelije – hvala na tome! Obuhvatiti značaj ovog prostora, kao i 33 programa koja su se odvila kroz četiri dana rođendanskog slavlja, ionako nije bila moja ni mogućnost ni pretenzija. S tim u koštac uhvatile su se monografije Močvara i priča o URK-u, objavljena 2018. godine, i Od scene za scenu: 15 godina Pogona o čijoj smo skoroj objavi više saznali u petak, prvog dana rođendanskog slavlja. Sve što trebate znati, zapisano je tamo. Meni preostaje samo još nadodati najdražu vinjetu koju sam čula – crna mama maca koja noću pali sigurnosne alarme kluba zove se Tuđman, a mlade je okotila na stejđu Močvare.
Reportaža nastaje u sklopu projekta DKC live: Novi prostori zajednice, kulture i društvenosti koji provodi Mreža društveno-kulturnih centara.
ObjavljenoObjavljeno
