Lokalni maksimum: o narodnoj tehničkoj pedagogiji

Ovim tekstom pokušat ćemo odrediti temeljne orijentire povezivanja političke pedagogije s tehnološkom pismenošću. Polazimo od niza intuicija: da su tehničke pedagogije neophodne za političku autonomiju; da su plebs, proleteri i siromašni tijekom povijesti iznalazili načine za prenošenje tehničkoga znanja; da je taj kolektivni kapacitet za razumijevanje tehnoloških sustava izgubljen zbog fragmentacije radničkog pokreta; da digitalna okruženja nastavljaju s tim procesom kolektivne dekvalifikacije; da danas ne postoji neekspertna tehnička pedagogija za šire mase i kritičko korištenje kojima bismo se mogli nositi s utjecajem digitalnih okružja na naš društveni svijet; i da se tehnologije mogu projektirati tako da potiču takvo kritičko korištenje i relativnu autonomiju korisnika. Međutim, ove tvrdnje ostaju na razini intuicija stoga, da se poslužimo riječima filozofkinje Isabelle Stenger, čitatelje pozivamo da “zajednički oklijevamo” kroz ovaj tekst.

Tehnička izobrazba između pacifikacije i revolucije

Prije nego što se okrenemo konceptu i procesima tehničke “dekvalifikacije”, kao središnjem pitanju našega teksta, prvo moramo razmotriti kako se opsežan skup tehničkih uvida i umijeća tijekom povijesti koristio i prenosio među plebsom – zaposlenim (i nezaposlenim) siromašnima. Vrijeme provedeno u arhivima otkriva nam da kao što ne postoji neutralna tehnologija, ne postoji ni neutralna tehnička pedagogija.

Mnoge su kulture razradile sustave naukovanja. Međutim, ako se usredotočimo na noviju povijest, jasno se ističu određeni obrasci povezani s onim političkim kontekstima u kojima se tehničku izobrazbu izvorno osmišljavalo i provodilo u širim razmjerima.

Tri značajke obilježavaju razvitak programā strukovne izobrazbe otkako su im “temelji [..] prije svega udareni u 19. stoljeću”[1] , te otkrivaju da je ta grana obrazovanja područje borbe za upravljanjem industrijalizacijom.

Prvo, ti su se programi “prvenstveno razvijali u kontekstu nacionalnih država te su [bili] pod javnim ili državnim nadzorom”. Tenzije između emancipacijskog potencijala obrazovanja i podčinjenosti najamnoga rada pomno su se balansirale u okviru nacionalističkih i kolonijalnih projekata društvenog razvoja. Drugo, to se odvijalo “točno u trenutku pojave fotografije i masovne komunikacije putem postera, letaka i inoga.”[2] 

Shodno tome, razvoj strukovne izobrazbe išao je ukorak s pojavom novih identiteta i subjektiviteta unutar radničke klase, među kojima je najznačajniji sve veći raskorak u samopoimanju između kvalificiranih i nekvalificiranih radnika, što je postavljalo značajnu prepreku pred sindikalne organizatore i članove socijalističkih ili komunističkih partija. I naposljetku, ti su programi pretežito razvijani u socijaldemokratskim i kršćanskim kontekstima, čime se gradila ponuda koja je često bila ideološki suprotstavljena nezavisnim naporima radničkih organizacija da svojim članovima osiguraju kvalitetno i politički orijentirano obrazovanje.[3] 

Pregled šire tradicije “nezavisnog radničkog obrazovanja”[4]  otkriva da iako se na proletersku kulturu nije gledalo kao na sredstvo socijalne mobilnosti već političke emancipacije, status tehničke izobrazbe bio je ambivalentan. Mnogi radikalni učitelji gorljivo su željeli politizirati radništvo, i premda je prepoznato da je čista teorija nedovoljna, a postojao je i konsenzus oko toga da političko obrazovanje mora biti ukorijenjeno u praksama i svakodnevnim borbama radništva, periodično je dolazilo do tenzija između onoga što su edukatori nudili i želja samih učenika, koji su često bili više zainteresirani za stjecanje praktičnih umjesto analitičkih vještina. Iako su kontrainstitucije – poput narodnih domova, radničkih učilišta i narodnih veleučilišta – pokušavale razviti distinktivnu pedagogiju koja se suprotstavlja hijerarhijskim modelima i navodnoj neutralnosti znanja koje je prevladavalo u buržujskome obrazovnom establišmentu[5] , predavačima opredijeljenima za antikapitalistički stav pri razvoju drugačijih metoda bilo je teško, posebice kada je bila riječ o tehničkim znanjima.[6]  Ograničenja nezavisnog radničkog obrazovanja u devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću pojačana su bijedom i neimaštinom u kojima su živjeli radnici.

Redoviti tečajevi bili su luksuz koji su si rijetki mogli priuštiti. Usto je vladala stalna nestašica prostora za sastanke i “prikladnog gradiva koje bi poticalo na antikapitalistički stav”, što je sudionike prisiljavalo da “budu aktivni proizvođači alternativne literature i nastavnog materijala.”[7] 

Nakon Drugoga svjetskog rata presloženi su svjetski politički i ekonomski sustavi, što je ponovno utjecalo na status narodne tehničke pedagogije. U dijelovima svijeta gdje su na vlasti bile socijalističke vlade, tehničke vještine radnika stekle su pozitivan ideološki status i ponajviše su ih podupirale službene institucije. U regijama svijeta u kojima su se odvijale antikolonijalne borbe, borbeni su intelektualci započeli proces trijaže znanja i tehnika koji su ostali za  kolonijalnim aparatom ne bi li počeli rasplitati znanja koja su se mogla prenamijeniti za oslobođenje od onih znanja koja su bila tehnoznanstvena utjelovljenja kolonijalne vlasti. U potonjem je procesu vjerojatno najutjecajnija figura bio Amílcar Cabral, vođa antikolonijalnog pokreta u Gvineji Bisau i Zelenortskim otocima. Prošavši obuku za poljoprivrednog inženjera u Lisabonu, Cabral je u središte borbe za oslobođenje postavio pedagoške aktivnosti osnivanjem raznovrsnih škola i inzistiranjem na tome da “farmerima i borcima osigura poljoprivrednu izobrazbu, i uoči i tijekom borbe za oslobođenje.” Kao što primjećuje suvremena umjetnica i filmašica Filipa César: “Cabral agronomiju nije poimao samo kao disciplinu koja obuhvaća geologiju, znanost o tlu, poljoprivredu, biologiju i ekonomiju, nego kao i sredstvo za stjecanje materijalističkog znanja o životnim uvjetima ljudi pod kolonijalnom vlasti.”[8] 

Odjeci ova dva radikalno različita pedagoška pothvata u socijalističkim dijelovima svijeta i u onima u procesu dekolonizacije utjecali su na načine artikulacija želja društvenih pokreta i radničkih organizacija i u kapitalističkoj Europi. Tijekom 1960-ih i 1970-ih studenti su zahtijevali (a djelomično i izborili) reforme u sektoru javnog obrazovanja, dok su radničke organizacije (uključujući feminističke organizacije, čime se proširivala i sama kategorija onih koji se ubrajaju u “radništvo”) zagovarale da postoji potreba za autonomnim tehničkim obrazovanjem. Da navedemo jedan paradigmatski primjer borbi tijekom toga povijesnog razdoblja, 1973. talijanski su se sindikati uspjeli izboriti za dotad neviđen mehanizam prava na učenje koji je bio dio njihova obnovljena nacionalnog kolektivnog ugovora o radu. Nazvana “150 sati”, ta je nova institucija zaposlenima jamčila maksimalni broj sati plaćenog dopusta koji se mogao koristiti za obrazovanje.

Prema Slobodnom ženskom sveučilištu u Milanu, koje je organiziralo tečajeve u sklopu tog programa: 

“150 sati” bio je kulturni eksperiment koji su vodili predvodnici sindikalnog pokreta. Na sebe su preuzeli donošenje odluka o ciljevima i metodama obrazovanja, s državom ispregovarali službeno priznanje nastavnog programa te osposobili predavače. Učenici su bili radnička avangarda koja je 1968. zajedno sa studentima predvodila borbe, a predavači isti ti studenti koji su masovno pohrlili u te škole. Bio je to ozbiljan pokušaj da se u korist nižih klasa ponovno prisvoji i promijeni kultura, njezini ishodi, načini korištenja i značenja.

Uz mnoge tečajeve koji su radnicima pomagali da završe svoje osnovno obrazovanje, nekoliko je eksperimentalnih inicijativa razvijalo inovativne pedagoške pristupe i tematska područja, među kojima su bili pionirski tečajevi o radničkom zdravlju i sigurnosti. U njima su se tehnička i znanstvena znanja ispreplitala s autobiografskim i kreativnim metodama, s obzirom na to da se željelo podučavati vještine koje su korisne u svakodnevnom životu. Primjerice, poduke iz računanja i računovodstva započinjale bi učenjem kako se ispravno čita platna lista, potom bi se prelazilo na grafove i postotke, a u konačnici bi se razmatrali rad na akord i mehanizmi oporezivanja.

Narodna tehnička dekvalifikacija

Politička povijest narodnih tehničkih pedagogija poklapa se s poviješću postupnog razvoja te nazadovanja korisničkih tehničkih vještina, koje definiramo kao vještu upotrebu alata koje su proizveli drugi kroz razvoj industrijskog kapitalizma i tehnološko restrukturiranje društvenoga svijeta. Ne bi li se razumjela kriza narodne tehničke pedagogije, korisno je razmotriti kako su se razvijali odnosi između korisnikā i tehnologija. Što se naše teme tiče, taj se razvoj ugrubo može podijeliti u tri konteksta: prvi je odnos između radnika i njihovih alata za proizvodnju; drugi je odnos između sudionika u javnoj sferi i tehnološke aparature koja im omogućuje komunikaciju; a treći je odnos između ljudi i svakodnevnih pametnih predmeta koji prožimlju njihove privatne svjetove i slobodno vrijeme. 

Alati za proizvodnju

Uspon industrijskog kapitalizma, koji je zaposlio  ogromnu radnu armiju kako bi opsluživala sve složeniju mašineriji, stvorio je masovnu bazu radnika koji su mogli koristiti svoje kolektivno znanje i materijalne resurse kako bi se organizirali, postavljali zahtjeve i ostvarivali svoja prava. Sve veća koncentracija i vještine industrijskog radništva stvorile su potrebne preduvjete za organiziranje moći odozdo. Tu moć odozdo politologinja Francis Fox Piven prepoznaje u kolektivnoj remetilačkoj sposobnosti koja je utemeljena u međuzavisnosti.[9] 

Međuzavisnost radnih procesa u proizvodnom pogonu stvorila je uvjete da organizirano radništvo kolektivno stekne znanje o tvornici i posljedično ublaži jednoličnost posla, manipulira proizvodnim kvotama i u što većoj mjeri remete proizvodne procese. Međutim, u drugoj polovini dvadesetog stoljeća pad u stručnom znanju i automatizacija rada, uz stvaranje globalnih proizvodnih lanaca, doveli su do fragmentacije i rascjepkanosti radničke klase i kolektivnog razumijevanja tvornice, koja je postala difuzna i fluidna tvorevina.[10] 

Današnji radnici u digitalnoj ekonomiji prijavljuju se u umrežene sustave koji im translokalno, na teško razumljive i teško osporive načine, dodjeljuju, koordiniraju i diktiraju rad. Nadalje, platformski kapitalisti, od Ubera do Amazona, aktivno suzbijaju radničko organiziranje, što dovodi do onoga što se naziva režimom digitalnog neofeudalizma.

Indikativan je slučaj Smarta, belgijske zadruge freelance radnika, koja je 2016. započela kampanju s dostavljačima ne bi li se usprotivila algoritamskoj vladavini Deliverooa. U konačnici je Deliveroo pristao prebaciti svoje podatke u Smartov informacijski sustav, što je dostavljačima omogućilo da ostvare zaštićene uvjete rada i zajamčeno trajanje smjene. Zato se 90 posto dostavljača Deliverooa prebacilo da rade preko Smarta. Međutim, time je Deliveroo postao odgovoran za osnovna prava svojih dostavljača i stoga je krajem 2017. odlučio raskinuti ugovor sa Smartom.

Postoje i drugi istaknuti pokušaji radnika da ponovno uspostave nekakvu kontrolu nad digitalnim alatima za proizvodnju eksperimentirajući s autonomnim platformama kojima upravljaju sami radnici. Takva nastojanja “platformskog zadrugarstva” sve su učestalija: među primjerima su Fairbnb.coop, za kratkoročni najam stanova; Fairmondo, za etička dobra i usluge; i cijeli niz lokalnih projekata za dijeljenje prijevoza. No tim je zadrugama ograničen kapacitet za rast i postizanje ekonomske održivosti. Ni ne može biti drugačije jer su suočene s konkurencijom digitalnih monopola koji imaju gomile novca na bacanje i iz svoje napuhane burzovne vrijednosti pokrivaju troškove širenja i operativnih gubitaka (primjerice, Uber je izgubio 25.5 milijardi američkih dolara tijekom proteklih pet godina).

Digitalni mediji

Neproničnost tehnoloških sustava koji upravljaju proizvodnjom odražava se u neproničnosti digitalnih komunikacijskih okruženja koja vrijednost ne izvlače samo iz ljudi s kojima su u formalnim ugovornim odnosima, već i iz društvenih odnosa općenito. Digitalni mediji nastoje stvarati što jednostavnija sučelja za korisnike. Ali ti pojednostavljeni interaktivni obrasci prikrivaju kompleksnost računalnih infrastruktura i zamršenost društvenih ponašanja koja one proizvode.

Algoritmi koji ciljaju što više angažirati korisnika temeljem njegovih podataka prisilili su društvene mreže i internetske medije na fragmentiranje informacija koje priopćuju na šture clickbait sadržaje ne bi li čitatelji iznova i iznova klikati i skrolati. To vrijeme angažiranosti korisnikove pozornosti najvažniji je resurs u suvremenoj ekonomiji pažnje – resurs koji izaziva cijeli niz problema s mentalnim zdravljem. Navedeno fragmentiranje i preopterećenje informacijama koje ono stvara istovremeno sve više doprinose manjku interesa za pozorno čitanje i razumijevanje konteksta – ili drugim riječima, stanju gubitka pismenosti[11]  koje naizgled raste obrnuto proporcionalno razini pozornosti koju naša sve kompleksnija i tehnološki posredovanija stvarnost zahtijeva.

Ti su procesi doprinijeli stvaranju “stroja za dezinformiranje” čiji se viralni sadržaj više kreira zbog afektivnog naboja nego informativnog sadržaja. Izazivanje afekta nije nešto negativno; međutim, clickbait usmjeren na izazivanje snebivanja priječi razumijevanje sustavnih nepravdi koje bi moglo dovesti do toga da  “žalosne strasti”, kako ih je nazvao Baruch de Spinoza, preobraze u učinkovite oblike kolektivnog djelovanja. Sve pomnije preispitivanje, i od strane državnih regulatornih tijela, posljedica koje su lažne vijesti imale na političke procese, ali i tijekom pandemije COVID-a 19, prisililo je Facebook, Twitter i YouTube da uvedu provjere činjenica za reklamni sadržaj koji prikazuju.

Međutim, da bismo uopće otkrili kako se korisnički podaci prikupljaju radi nadzora i kreiranja viralnog sadržaj trebali su nam zviždači poput Edwarda Snowdena, Timnit Gebru i Frances Haugen. Njihovi su postupci naišli na ozbiljan odjek, no nisu značajno pridonijeli povećanju odgovornosti mrežnih platformi prema korisnicima ili općenitom osnaživanju korisnika.

Pametne stvari

Naposljetku, dok digitalizacija prožima svakodnevne alate i predmete koji sve više sadrže softver ne bi li postali “pametni” i automatizirani, korisničko iskustvo sa samom “građom” naših svakodnevnih aktivnosti također se mijenja. Služeći se retorikom osnaživanja korisnika, takozvani “internet stvari” utječe na materijalne kulture tako što dodatno reducira autonomno korištenje. Znatno više nego prije, kompanije su u poziciji da propisuju “ispravnu” upotrebu danog predmeta smanjivanjem mogućnosti njegova prepravljanja, nepropisanog korištenja ili prenamjenee. To postižu ograničavanjem vlasnikovih pravā  nad predmetom, posebice u kontekstu dijeljenja i kolektivne upotrebe, kao i predodređivanjem životnog ciklusa proizvoda planiranim zastarijevanjem i korištenjem vlasničkog softvera koji onemogućuje bilo kakav popravak.

Tri prethodno opisane makrotendencije dekvalifikacije nipošto ne bi trebale predstavljati iscrpan prikaz problema s trenutačnom tehnološkom infrastrukturom. Naprotiv, koristimo ih kako bismo izdvojili ono što smo prepoznali kao tri primarne zone kontakta između tehnologija i difuznih oblika korisničkih tehničkih vještina u suvremenim društvima – tri zone koje prema tome možemo prepoznati kao potencijalne fronte političke borbe. U svakom od tih slučajeva uvođenje sveprisutne digitalne tehnologije podudara se s gubitkom autonomije koji poprima oblik iskustva gubitka tehničkog znanja i dekvalifikacije.

Pojava onoga što medijski istraživači nazivaju “postdigitalnim stanjem” podudara se s uzmicanjem društvenih konteksta u kojima tehničko znanje neke osobe može imati značajan utjecaj na njihovu vlastitu dobrobit, njihove odabrane načine življenja, ili na živote njihovih zajednica.

Lokalni maksimum: perspektiva kritičkog korištenja

Kratki povijesni pregled poduzet u ovom tekstu pomaže nam da shvatimo kako je tehnička izobrazba bila ključan element u političkoj podjeli rada, kako je nejednako vrednovana, ali i pokušaje ostvarivanja veće autonomije od diktata tvorničkoga rada i kapitalističkih odnosa. Međutim, sposobnost neekspretnih širokih masa da kolektivno spoznaju i uče kako tehnološka okružja oblikuju njihov radni i svakodnevni svijet uvelike je izgubljena zbog dekvalifikacije i fragmentacije. Taj je proces samo pogoršala činjenica da su sami tehnološki sustavi uklopljeni u nepronične korporativne strukture, zbog čijeg su održavanja i osmišljeni, a koje posluju između  različtitih regulatornih režima i teritorija ne bi li izbjegle odgovornost, poreze i osporavanja. Pa ipak, tehnološka se okružja mogu reorganizirati tako da postanu razumljiva i da osnažuju dajući korisnicima mogućnost da imaju različite razine autonomije. 

U sferi radničkog organiziranja platformske su zadruge – iako eksperimentalne i malene – pokazale da se tehnološki sustavi koje razvijaju velike tehnološke kompanije mogu preslikati i prilagoditi tako da povećaju autonomiju, radno znanje i dobrobit radnika i korisnika. U sferi proizvodnje znanja, uvjerljivo najuspješniji takav pothvat i dalje je Wikipedija. Izgrađena na jednostavnoj sintaksi MediaWiki softvera i nizu pravila zajednice koja se postupno razvijaju, u tom su tehnološkom okružju prepreke stjecanju vještina neznatne, što omogućuje nestručnim korisnicima da postignu relativni maksimum autonomije unutar tog sustava. Doduše, autonomija nije potpuna, nego djeluje unutar uvjeta koji su stvorili razvijatelji MediaWikija, sustava  koji je međutim projektiran tako da osnažuje korisnike ne bi li stvarali sve kompleksnije spletove tehnologije i struktura zajednice. U sferi agregiranja podataka, hvalevrijedan pokušaj stvaranja relativne “digitalne suverenosti” predstavlja projekt DECODE, koji povezuje haktiviste s gradskim upravama Barcelone i Amsterdama kako bi se stvorili alati koji “pojedincima omogućuju kontrolu nad time hoće li njihovi osobni podaci ostati privatni ili će ih podijeliti radi javne dobrobiti.” To nam pokazuje da iz susreta tehnologa i društvenih skupina mogu nastati savladiviji zajednički alati koji omogućuju povećanje vještina i autonomije.

Slično tome, mi sa svojom platformom Sandpoints razvijamo alat za kolektivno pisanje, učenje i eksperimentalno izdavaštvo. Dostupnost infrastrukture, dostupnost obrazovnih materijala i formati te dostupnosti politička su pitanja. Sandpoints tako podržava izvanmrežno uređivanje u situacijama ograničenog pristupa internetu (primjerice u ratnim zonama ili zatvorima) i kada ranjive skupine skupine žele osigurati da se trajno spriječi mrežni pristup njihovu sadržaju. Dopušta čitateljima da na USB jednostavno kopiraju jedan jedini direktorij koji sadržava cijelu web stranicu, kao i knjižnicu svih uključenih referenci u PDF formatu, te da ih čitaju lokalno u pregledniku kad nemaju intereneta ili presele na neki drugi server. Nadalje, u situacijama u kojima je nužan papir, Sandpoints automatski eksportira publikaciju u PDF uredno označenih stranica, spreman za ispis po potrebi.

Sa Sandpointsom korisnici odlučuju do koje mjere žele stupiti u kontakt s tehnološkim okružjem: žele li doprinijeti samo tekstualno te dopustiti tehnološki potkovanijim suradnicima da odrade ostalo, ili žele steći višu razinu znanja i postati urednici te biti odgovorni za kolektivni proces pisanja. Ili mogu postati administratori i biti odgovorni za unos tekstova u sustav i strukturiranje čitave publikacije. Prepreke preuzimanju navedenih uloga neznatne su, a stjecanje osnovnih tehničkih vještina u Markdownu, Gitu i našim posebno prilagođenim alatima umnogome pomažu u izgradnji zajedničke tehničke sposobnosti za kritičku pedagogiju.

Tijekom proteklih dvadeset godina aktivisti su često zahtijevali da zajednica okupljena oko slobodnog softvera prati najnovije tehnološke trendove. Odnosno, prihvaćali su neki alat samo ako je on preslikavao modele korištenja korporativnih alata. Odbacivanje alata zbog pretjerane kompliciranosti – a takvima se percipira sve nekorporativne alate – sveprisutno je. No ironija je u tome da su korisnici cijelo ovo vrijeme učili nove vještine; čini se da to jednostavno nisu primijetili jer su te vještine stekli koristeći korporativne alate.

Tehnička pedagogija način je interveniranja u to suučesništvo: moramo bolje upoznati alate koje koristimo. Upravo to pokušavamo postići u mikrookružju Sandpointsa. On nam pruža okružje koje dovoljno nalikuje WordPressu da djeluje poznato, ali istovremeno pokušava podučavati promišljenu upotrebu tehnologije u kolektivnim praksama. Ako je organiziranje hitno, onda ne moramo voditi računa o tome kako to činimo – možemo se koristiti Facebookom ili bilo kojim alatom koji najbolje odgovara našem cilju. Ali preostaje jedno bitno pitanje (i željeli bismo pozvati čitatelje da razmisle o njemu): što dugoročno organiziranje treba od tehnološkog okruženja? I nadalje, koliko nam autonomije određena tehnologija dopušta? Naša misija ne počiva na antikorporativnim stavovima kojima samo želimo izbjeći velike tehnološke kompanije. Mi ne želimo doprinijeti politici toga kako konzumiramo, nego politici kako koristimo. Mi kao Pirate Care želimo vlastitim alatima intervenirati u podjelu rada koja nas isprepliće s našim uređajima i našim miljeima – stoga u konačnici, u tom kontekstu, smatramo kako je na nama da maksimiziramo isprepletenost tehničkih pedagogija i kolektivnog organiziranja.

^[1] Esther Berner i Philipp Gonon, “Introduction to a History of Vocational Education and Training in Europe: Cases, Concepts and Challenges,” u History of Vocational Education and Training in Europe, ur. Esther Berner i Philipp Gonon (Bern: Peter Lang, 2016), 11

^[2] Berner and Gonon, “Cases, Concepts and Challenges,” 17.

^[3] Rachel Sharp, Mervyn Hartwig, i Jan O’Leary, “Independent Working Class Education: A Repressed Historical Alternative,” Discourse: Studies in the Cultural Politics of Education 10, br. 1 (listopad 1, 1989): 1–26.

^[4] Sharp, Hartwig, i O’Leary, “Independent Working Class Education.”

^[5] Sharp, Hartwig, i O’Leary, “Independent Working Class Education,” 22.

^[6] Jean-Louis Guerena and Alejandro Tiana Ferrer, eds., Formas y Espacios de la Educacion Popular en la Europa Mediterranea. Siglos XIX y XX (Madrid: Casa de Velasquez, 2016).

^[7] Sharp, Hartwig, i O’Leary, “Independent Working Class Education,” 20.

^[8] Filipa César, “Meteorisations: Reading Amílcar Cabral’s Agronomy of Liberation,” Third Text 32, 2–3 (svibanj 2018): 254–72

^[9] Frances Fox Piven, “Can Power from Below Change the World?,” American Sociological Review 73, no. 1 (2008): 1–14.

^[10] Mario Tronti, “Factory and Society,” u Workers and Capital (London: Verso Books, 2019).

^[10] Eng. aliteracy (op.prev.)

Objavljeno 01.02.2023.