Kritička i strastvena obrana institucija

Publikacija Artistic Ecologies poziva na promišljanje novih oblika proizvodnje i razmjene znanja, ali i temeljne važnosti institucija za demokratizaciju kulture.

artistic_ecologies_630

Piše: Lujo Parežanin

Premda se čini da je, pored brojnih nedaća koje je pandemijsko razdoblje donijelo (i) kulturi i umjetnosti, groteskno govoriti o njegovim pozitivnim posljedicama, činjenica jest da je ono ostavilo i brojne zametke otpora i solidarnosti, na kojima su brojne radnice u kulturi, umjetnice i umjetnici nepokolebljivo nastojali inzistirati tijekom zadnje dvije godine. Ti napori, dakako, nisu samonikli unutar nekakvog prividnog loma pandemije, nego su dio kontinuiteta kritike i prevrednovanja klasnih, rodnih, rasnih i drugih hijerarhija koje oblikuju sustav u kojem djelujemo. Lišivši na određeno vrijeme prekarizirane kulturnjake i umjetnice makar onog posljednjeg resursa koji nam je u kolikoj-tolikoj mjeri ostao – kontakta i okupljanja – pandemija je naprosto u prvi plan, pored svih trajnih problema koje je naglasila, stavila promišljanje i pronalaženje novih obzora zajedništva, kao i uvjeta koji ih omogućuju.

Premda ti procesi ne ostavljaju nužno vidljive tragove, povremeno su, srećom, ipak dokumentirani i predstavljeni kako bi mogli ponuditi uporište i poticaj nekim novim sugovornicama. Dokaz da fiksiranje jednog tragalačkog procesa u neku vrstu publikacije ne podrazumijeva njegovo okamenjivanje, nego da može biti izvedeno i u živoj, otvorenoj formi primjerenoj zadatku, jest izdanje Artistic Ecologies: New Compasses And Tools, objavljeno 2022. u izdanju Sternberg Pressa. Riječ je o kolažnom zborniku, proizišlom iz projekta Education from Below (MACBA iz Barcelone, amsterdamska Rijksakademie i kolektiv WHW), koji kroz različite vizualne i tekstualne priloge “istražuje mjesta na kojima i prakse kroz koje mogu nastati nove institucionalnosti”, kako stoji u uvodniku. Ono što je pritom iznimno važno naglasiti jest temeljna odanost najšire shvaćenoj ideji institucija: “U vremenu kada su javne institucije pod različitim oblicima pritiska, ključno je nastaviti biti kritičan prema njima, ali i strastveno braniti njihov značaj […] Bez snažne institucionalne mreže, nemoguće je implementirati promjene neophodne za nastavak našeg života kao vrste na ovom planetu.”

S obzirom na takvu razigranu koncepciju zbornika, sâmo oblikovanje (Dejan Kršić) poprima neobično važnu ulogu – značenje je podjednako u njegovoj konstrukciji i šavovima, kao i u onome što oni nose i povezuju. Vizualna i vizualno-tekstualna građa – dovitljive ilustracije Dana Perjovschog, fotografije, poezija Teute Gatolin i CAConrada – pritom nije samo “predah” između eseja, intervjua, transkripata i drugih tekstualnih priloga, a osobito ne njihova ilustracija, nego ravnopravan montažni element koji podcrtava namjeru urednica (Pablo Martinez, Emily Pethick i WHW) da publikacija ne bude kanta informacija nego generator mašte o novim oblicima proizvodnje i razmjene znanja.

U tom je smislu možda razočaravajuće da, nakon poticajnog programatskog uvoda u obliku reprodukcije dijela rada Sabor a Mí čileanske pjesnikinje i umjetnice Cecilije Vicuñe iz 1973. (Borba se mora voditi na kulturnim frontovima. Da bismo konsolidirali revoluciju moramo stvoriti kulturni pokret i promijeniti zbilju ljudi. […] Svi zajedno s ciljem uništavanja reakcionarnih ideja, buržoaske idelogije, individualizma, ozbiljnosti, bjelačke, europske, kapitalističke egistencije.) i artikuliranog predgovora slijedi pomalo nezanimljiv i u općenito fraziranje zapleten tekst Yayo Herrero Subjects Rooted to the Earth and Bodies: Toward a Human Culture that Recognizes Limits and Vulnerability. Ključni tropi suvremene teorije su tu: problematizacija “zapadnjačke” tradicije binarnog mišljenja, potreba za dekonstrukcijom opozicija i hijerarhija koje impliciraju itd. itd. Unutar takvog rastera Herrero zapada u banalne generalizacije: “Za razliku od autohtonih zajednica diljem planete, mi na Zapadu smatramo kako ljudi mogu živjeti onkraj granica prirode”, dok se njene suštinski važne ekološke teze gube u sličnim maglovitim dijagnozama.

Očekivano, bitno su zanimljiviji prilozi koji polaze od konkretne umjetničko-aktivističke prakse i primjera, kao što je dvojac DAAR – Decolonizing Architecture Art Research (Sandi Hilal i Alessandro Petti), koji organizira Tree School, prostor egalitarne, slobodne razmjene znanja, nazvan tako zato što se uvijek odvija ispod krošnje stabla. Iz perspektive, primjerice, trajnih potreba zagrebačke glazbene scene za pristupom institucijama i prostorima za rad je zanimljiv i slučaj Jamming Stationa kao privremenog komunalnog prostora za glazbene jamove koji Rijksakademie nudi u periodu kada posjetitelji imaju otvoren pristup njegovim umjetničkim studijima. Iste želje za otvaranjem takvog trajnog prostora u kulturnim ustanovama, koje izražavaju ovdje intervjuirani sudionici i sudionice Jamming Stationa, mogli bismo bez problema prenijeti i u naš kontekst.

Osim ova dva intervjua, posebno treba izdvojiti tekstove Decolonize, Democratize, Deelitize Maxa Jorgea Hinderer Cruza te Local Maximum: On Popular Technical Pedagogy kolektiva Pirate Care. U prvom slučaju je riječ o uvidu u problem dekolonizacije muzeja na primjeru Nacionalnog muzeja umjetnosti u bolivijskom La Pazu, čiji ravnatelj je Hinderer Cruz bio od ožujka 2019. do lipnja 2020. godine, kada je skrajnut nakon (srećom kratkotrajnog) dolaska ultrakonzervativne Jeanine Áñez Chávez na čelo države. Njegov tekst je dragocjen jer ukazuje ne samo na prošlost klasne isključivosti dijela kulturnih institucija u Boliviji, nego i na slojevitost odnosa prema kolonijalnoj umjetničkoj baštini. Hinderer Cruz poručuje kako dekolonizacija ne bi trebala podrazumijevati brisanje sporne baštine, nego promjenu uvjeta njene vidljivosti i kontekstualizacije. Štoviše, nije riječ o procesu koji se primarno tiče umjetnina i artefakata, nego cjelovite transformacije shvaćanja umjetnosti, kulture, institucija te pristupa proizvodnji, odlučivanju, resursima i kulturnoj infrastrukturi.

Na tragu vlastitog kritičkog bavljenja proizvodnjom znanja, ali i razvoja otvorenih digitalnih platformi, Pirate Careovci pišu o važnosti tehničke pedagogije i tehnološke pismenosti za političku pismenost, organiziranje i autonomiju. Pritom nude i povijesnu i kontekstualnu perspektivu na proces tehničke dekvalifikacije kao sastavni dio slabljenja “kapaciteta neekspertnih masa da kolektivno razumiju i uče kako kompleksna tehnološka okruženja istovremeno strukturiraju svijet rada i svijet svakodnevice”. Kao odgovor na taj problem i njegove dugoročne političke implikacije, Pirate Care zagovara reorganizaciju tehnologije i alata na način da budu “razumljivi i osnažujući kroz prenošenje različitih stupnjeva autonomije na korisnike”.

Premda u velikoj mjeri funkcionira kao dokument projekta u okviru kojeg je nastala, kao i prikaza rada njegovih sudionika i sudionica, publikacija Artistic Ecologies nesumnjivo nadrasta tu funkciju. Primjeri koje nam prenosi, prakse koje prikazuje i kontekstualizira pozivaju na promišljanje kapaciteta ovdašnjih kulturnih institucija da se otvore za neke nove oblike proizvodnje, uključivanja i razmjene znanja, imajući pritom uvijek na umu tri pitanja iz WHW-ovog naziva – što otvaramo, kako i za koga. Ti kapaciteti su, dakako, vrlo neujednačeni od sredine do sredine, no i najradikalnija zatvorenost institucija, podsjeća nas WHW, ne bi smjela umanjiti potrebu da inzistiramo na njima kao na ključnom terenu kulturne emancipacije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano