Blic Program New Stages: Stage Readings u organizaciji Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID), Goethe-Instituta Kroatien, KunstTeatra i Hrvatskog centra ITI od 2. do 4. rujna predstavio je tekstove autorica Petre Pleše, Mateje Posedi i Rone Žulj.
Prvi dan događanja započeo je okruglim stolom Uloga i odgovornost kritike u afirmiranju novih dramaturga/dramatičara na kojem su govorili kritičari Igor Ružić i Ana Fazekaš uz moderatoricu Antonelu Tošić. U ranim stadijima ovog razgovora, sudionici su si dijagnosticirali logoreju i ustanovili da je izostanak polifonije kritičkih glasova ujedno i sredstvo i posljedica kastracije kritike, odnosno ograničavanja njezine uloge i prostora djelovanja. Rasprava o tome što je od tog došlo prije ponovno se pretvorila u začarani krug spekuliranja o ovoj spornoj formi na izdahu.
Razgovor je otvorilo plakatno pitanje Ima li kritike i može li ona doprinijeti afirmaciji mladog autora? Brojnost i doseg kazališne kritike – kao i svega drugog – određen je produkcijskim uvjetima, a oni su danas takvi, ističe Ružić, da autori ne mogu živjeti samo od toga. Medijski interes za kritiku sve je manji, publika joj više ne prilazi kao kazališnom putokazu jer su suvremene gledateljske navike formirane po obožavateljskom principu praćenja rada pojedinih redatelja, glumica i kazališta pri čemu su posebna stavka pretplate i propaganda. Ukratko, tržišni aspekt očekivano rezultira prorjeđivanjem glasova.
S druge strane, u slučaju nezavisne kazališne produkcije, napominje Fazekaš, u medijski prostor stigne eventualno jedna kritika i to najčešće nezavisnomedijskim kanalima. Osim što nema raznolikosti kritičkih sudova i glasova, njihov je doseg ograničen. U najboljem slučaju može se ostvariti neki tip komunikacije.
Kakve veze s tim, pak ima logoreja – brbljavost, bujica riječi koja s pitanja odvede na nepovezanu temu ili barem onu koja to pitanje tek tangencijalno okrznjuje? Sugovornici su se za svoju logoreju ispričali, a onda ju i prigrlili – Mi volimo logoreju. Neka! Pokazala se kao spretno rješenje za napuštanje apstraktnih visina u koje se razgovor o kritici smješta više-manje dekontekstualiziranim pitanjima – Što je? Gdje je? Ima li je? – i olakšala zalaženje u mnogo konkretnije i produktivnije nizine poput funkcionalnosti kritike, autonomije žanra, institucionalizirane forme i recepcije.
Što se funkcionalnosti tiče, Fazekaš smatra da ona postaje upitna, ali da se to može shvatiti i u kreativnom ključu u vidu ekperimentiranja novim oblicima i formama. Uvriježeni format kritike postaje, kako kaže, passé, a evolucija unutar žanra mogla bi doprinijeti i toliko poželjnoj polifoniji. Anticipirajući negodovanje konzervatora Kritike kojih možda ima u publici, a sigurno ima u budućim raspravama, retorički je upitala kako da autori_ce osjećaju odgovornost prema formi, ako ne postoji infrastruktura koja bi osigurala preživljavanje samo od te forme. Jedino što im preostaje, zaključuje, jest odgovornost prema sebi i svom radu.
Autonomija i funkcionalnost kritike, doduše, idu i u suprotnom smjeru, a da ne postaju automatski fobija od novih oblika i izraza. Unatoč tomu što za razliku od filma, podsjeća Ružić, ne barata višemilijunskim produkcijskim budžetima za pojedinačne projekte, kazalište je organizirano kroz sustav institucija zbog čega je “prava skupa igračka”. Takav sustav za sobom povlači što se i kako o njemu govori. Ono što se svejedno treba zapitati jest je li taj diskurs “izgubio važnost izvana ili strast iznutra”.
Unutar margina pitanja, rasprava se nije zadržala ni kad je bilo riječi o odgovornosti kritičara_ki prema mladim autorima_cama, pri čemu se odgovornost odnosila, sudeći po nazivu panela, na utjecaj predznaka kritike na njihovu sudbinu. Fazekaš primjećuje problematičnost dihotomije pozitivno-negativno pri vrednovanju izvedbe, ali i kritike. Radovima, kaže, uvijek treba pristupati s poštovanjem, a u njenom slučaju frustracija u tekstu može ostaviti trag/na tekstu može odraditi svoje jedino kad rad ne poštuje svoju publiku. Ipak, u svemu što gleda traži prostor tenzije jer to je ono zanimljivo i produktivno.
Nastavila je osobnim anegdotama o devastirajućim kritikama koje su joj bile upućene i kako su se pretvorile u formativna iskustva te zaključila da je zapravo najbitnije pitanje namjere. Utoliko, podsjeća da kritičari_ke vode računa o svim faktorima, primjerice kontekstu proizvodnje i izvedbe, financiraju, sadržaju, načinu… pa tako i godinama. Osim klimanja glavom u znaku slaganja, Ružić je dodao i da, kad su mladi u pitanju, u obzir uzima i generacijski jaz između sebe i njih zbog čega je oprezan s “negativom” te da ”’gadan’ treba biti prema etabliranima”.
Odgovor na posljednje pitanje, Kako mladi autori dolaze u fokus kritike? isprovocirao je reakciju iz publike. Ružić je pojasnio da u fokus kritike dolazi ono što se izvodi, dakle selekciju je već odradio netko prije kritike. Ova je konstatacija dozvala pitanje iz mase: Zašto se samo piše o kazalištu, a ne o dramskom tekstu? Jedan štampanim slovima napisan “Tko da o njima piše?” natpis pojavio se iznad glava panelista i članova publike. Logoreja nije izbjegnuta ni ovaj put pa se odgovor na pitanje našao u preusmjeravanju na književne kritičare, prijedlozima za raspisivanje projekata i komentare o honorarima, kapacitetima i prekarijatu.
Večer je zaključilo scensko čitanje teksta Barem jedan uspjeh danas autorice Rone Žulj koje je režirao Jan Samek, dramaturški priredila Petra Pleše, a izveli Antun Antolović, Lucia Luque Akrap i Bruno Vrščak. S obzirom na to da je sastavljen uglavnom od unutarnjih monologa, dionica u trećem licu i fotografskih opisa, djelo je postavljeno kao dinamična igra simbola po prostoru.
Izvedbeni potencijal tekst na vidjelo je izašao upravo tamo gdje je prestao funkcionirati kao samostalan element, čak i kada je riječ o scenskom čitanju. Možda onda kritika nije samo pitanje pogleda izvana, nego i metoda prepoznavanja onoga što nastaje tek u susretu različitih dijelova izvedbe i možda se zato, kao i selekcija, afirmacija postiže samo kroz dijalog s kritičarima.
Pitanje uloge i odgovornosti kritike u afirmaciji dramaturg_inja i dramatičara_ki nakon okruglog stola ostaje otvoreno, ali logoreja i praktični primjer na kraju prvog dana podcrtali su jedan od ishoda učenja: “u najboljem slučaju može se ostvariti neki tip komunikacije”.
Objavljeno
