Tema Ekskluzivno na Kulturpunktu donosimo friško prevedene i skraćene, odnosno mlađoj i nestrpljivoj publici prilagođene putopise britanske spisateljice Mary Shelley, prekaljene putnice, zaklete ljubiteljice Italije (unatoč tome što je tamo izgubila dvoje djece i supruga) i autorice Frankensteina. Ovaj slavni roman nastao je upravo na jednom od njenih putovanja, i to tijekom sudbonosne “godine bez ljeta” (1816.) kada je erupcija vulkana u Indoneziji uzrokovala dramatične vremenske uvjete na gotovo čitavoj sjevernoj hemisferi, prekrivši atmosferu mračnim slojem pepela. (Tama se nadvila i nad Maryjin odnos s Percyjem, koji, omamljen opijumom, nije ni dovršio svoju horor-priču).
Ipak, nisu sva Maryjina “skitanja” Europom bila ovako bremenita značajem, pa u većini zapisa možete saznati praktične svakodnevne informacije à la Tripadvisor, poput toga gdje su najljepše ruševine, koji hotel ima najgoru hranu, kakav je odnos florina, talara i krajcara, ili pak tko je najružniji narod u Europi. Tekst koji slijedi vrlo je slobodna i na momente možda tendenciozna, iako ljubavlju prožeta interpretacija dvaju svezaka autoričinih Skitanja po Njemačkoj i Italiji 1840., 1842. i 1843.
***
Dover
Ako se tko nađe na palubi dok se more pjeni i kotrlja prijeteći, neka legne na palubu i bude nepomična; jedino će se tako ublažiti mučna vrtoglavica koju valovi neumorno razbuktavaju (govorim iz iskustva).
Pariz
Pariz, premda prljav, doista jest magnifique. S kakvim se samo ponosom protežu glatki, asfaltirani pločnici Trga sloge (za neupućene: Place de la Concorde) i, naravno, veličanstvene fontane! Nasuprot tomu, London je lišen vesele vreve i zastrt tamnom parom ugljena. Pa ipak, mora se priznati: ti vodeni prsteni, začudni i razuzdani, jedva služe ljudskoj korisnosti; čini se da je ovdje razboritosti žrtvovan poneki gutljaj svježe vode na oltaru ljepote. Ipak, kakve su te fontane čarobna, pjenušava stvorenja!
Frankfurt
Čist poput tek oprana kristala i prozračan kao planinski vrh, a opet tako trom, tako dosadan. Čitav grad smo prohodali do iznemoglosti a da nismo vidjeli išta vrijedno spomena. Neka ga putnik željan ushićenja zaobiđe bez žaljenja.
Kako li su uzbudljivi bili životi Nijemaca u ovim krajevima, koji su okrunjeni romantičnim ruševinama gradskih zidina, dvoraca i tornjeva! Nekoć su muškarci grabili mač, a žene ostajale na ognjištu, nadajući se, dršćući i moleći se (i vezle su, da ipak i nešto konkretno naprave). A kada bi mačevi utihnuli, muškarci bi se potrudili da se opet podignu. Jer, kako uvijek tvrdim, nije čovjek rođen da bude kupus.
Heidelberg
Saznavši da je prvijenac među gradskim konačištima do posljednje odaje zaposjednut (nije to prvi put da nam je sudbina grubo zatvorila vrata!), ne preostade nam drugo doli skrasiti se u drugi po redu najbolji hotel.
Važno je, neizrecivo važno, imati dobrog lokalnog vodiča. Primjerice, žena što nas je povela stazom k dvorcu bješe pomalo ružna, ali srca blaga i vedra. Krasno je, uistinu, susresti među neobrazovanim klasama pojedince koji svojom krotkošću u vama izbrišu svaki osjećaj klase (nije dolično razmetati se vlastitom nadmoći).
Svaki putnik morao bi u sebi njegovati strpljivost i toleranciju kad se nađe među drugim narodima, npr. kad ga zadesi ovisnost Nijemaca o pušenju što ga prakticiraju s tolikom upornošću. Ugh!
Metz
Ako vas obmanu nejasan vozni red ili možda vlastita lakomislenost te vam izmakne kočija, podnesite taj udarac dostojanstveno, pa makar se zatekli u mjestu tako turobnu da bi i mrtvi ustali iz groba samo da pobjegnu odatle. Umjesto očajavanja, pronađite neku razbibrigu: unajmite čamac pa neka vas rijeka nosi, ili prošećite sjenovitom alejom parka. Samo, čuvajte se tuđinskih staza načinjenih od neobičnog, grubog šljunka; tim umivenim barbarima izvan Engleske pojam baršunasta travnjaka još uvijek je pust san!
U ovoj zemlji pripravite se na beskrajna zastajkivanja: čim se kočija zaustavi, konji kao da se urote protiv sudbine i tvrdoglavo odbijaju dići papke – čak i kad im kao mito pružite mirisnu koru kruha. U takvim se trenucima strpljenje i snošljivost svake putnice odista stavljaju na kušnju. A kad već spomenuh hranu: pitam se, ima li još koja skromna kriška sira u putnoj košari za ovu iznurenu putnicu?
I naposljetku – zar nitko u cijeloj Njemačkoj ne govori francuski, vraiment? O, kako li je svaka rečenica trudna mukom, svaki nesporazum težak poput olova!
Trèves (ili, kako ga Nijemci nazivaju, Trier)
Vozeći se cestom, pratili su nas voćnjaci raskošna obilja. Grane, teške od trešanja, nadvile su se nad našu kočiju, pa su putnici s vanjske klupe, poput pohlepnih vrabaca, punili usta rumenim plodovima. No, ubrzo nas je sustigla graja seljaka; naime, za krađu trešanja propisana je velika globa i seljaci su, tražeći odštetu, častili našu uzvišenu družbu grubim izrazom schwein. I tako su slasne trešnje u našim grlima zadobile gorak okus – ali nijedna kovanica ipak ne napusti našu kočiju.
Trèves, jedan od najstarijih gradova ovog predjela Europe, danas stoji u stanju raspada, ali plemenit u svojoj propasti. Tek rimske ruševine, obrasle bršljanom, odišu veličinom što prkosi zubu vremena. (Jesam li već spomenula koliko me ruševine očaravaju? U njihovom dostojanstvenom muku čujem odjeke povijesti.)
Kad se ispostavilo, draga čitateljice, da putnički brod ide tek dvaput u tjednu, sva nam se žudnja za brzim odlaskom rasplinula, pa smo nevoljko morali zakupiti privatno plovilo. Pokatkad mislim da je slow tourism ipak precijenjen. Učas se uhvatim kako sanjarim o krilatoj napravi što bi ponijela putnike iznad oblaka; čak bi i najskromnija, low budget zračna kočija sada bila blagotvoran spas, a možda bih čak nadoplatila za kakav okrepljujući napitak!
Baden-Baden
Ne savjetujem odlazak u kupelj, kojom se mame naivni putnici – inferiorna je i opora, nedostojna i najskromnijeg kupača.
Što se pak večere tiče, bila je toliko bijedna da nam nije preostalo drugo doli prionuti na kruh i maslac te sve zaliti bokalom njemačkog vina.
Trarbach
Poslije napornog uspona – i još okrutnijeg silaska, što nam u koljenima olovo razbukta – godilo je okrijepiti se domaćim trešnjama (barem se trgovkinja na sajmu zaklinjala da su domaće). Bilo kako bilo, ovaj put smo ih platili i time umirili vlastitu savjest.
Lohr
Gostionica bijaše dobra, no dojam naruši jedna manjkavost: ni korice kruha nisu imali! To je rijetka i čudnovata pojava u Njemačkoj, gdje čovjek uvijek može pronaći utjehu u njihovu osebujnu kruhu – čak i kada je sve drugo gnusno (što je često).
Kochheim
Napokon susretosmo nekoga tko govori engleski. O, kako su saksonski tonovi zvonko zazvučali i srce nam zagrijali u tuđini!
U predahu putovanja, vele neki, valja kročiti u raspravu s neznancem što ste ga sreli u predvorju hotela o političkim i gospodarskim pitanjima zemlje. Pa makar naše spoznaje bile površne poput povjetarca, uvjereni smo da su ispravne – pa jesmo li Englezi ili nismo?
Mayence
Zar postoji veća pogrda za putničko strpljenje od prizora lađe što je isplovila poslije nas, a stigla na odredište prije?! No, dok srce ključa od gorčine, pogled se smiruje na obalama: brežuljci, gusto prošarani tornjevima i ruševinama dvoraca, uzdižu se kao sneni svjedoci minulih vremena. Kako romantično!
Berlin
Posjetili smo galeriju umjetnina. No iscrpljenost nakon dugog puta toliko je oslabila moju izdržljivost da jedva podnosim i najmanji napor, a zasigurno znate – pa tko ne zna? – da razgledanje galerija vodi u krajnju iznurenost. Stoga sam se nekoliko puta vratila u hotel da predahnem, pa sam se, tek malo okrijepljena, vratila u galeriju.
Dresden
Ah, kakva nesnosna žega pritiskuje ovaj grad! Nastojim prikupiti hrabrost i snagu za razgledanje, a to će, vjerujte, biti podvig dostojan Herkula. Kako će li tek biti napaćeni putnici budućnosti kad se otkrije koban učinak fosilnih goriva; današnjih 30 stupnjeva doimat će se poput osvježavajućeg lahora! A sada, valja uhvatiti parobrod i provozati se rijekom. Adieu!
Roveredo
Naši su kočijaši bili čudnovati ljudi. Onaj koji je upravljao mojom kočijom bio je grub, sirov stvor – gotovo životinja više no čovjek. No onaj iz druge kočije bio je još osebujniji: po držanju ni Talijan ni Nijemac, a divlji poput neukroćene zvijeri, vulgaran kao najobičniji skitnica. Istini za volju, bijaše dovoljno uljudan; ali cijeli je zračio nekim neobuzdanim veseljem, kao da mu duh prebiva na rubu ludila. Predahnula sam kad smo konačno stigli u hotel. Večera bijaše ugodna, nimalo nalik na one gnusne trpeze u Njemačkoj.
Venecija
Adolf Loos je u pravu: ornament je, doista, zločin. Crkva Santa Maria della Salute – podignuta u doba kad je arhitektura već degenerirala, a obilje ornamenata zadobilo prednost nad jednostavnim, skladnim stilom – ima ljepotu koja se probija unatoč manama vlastita obličja. Još goru impresiju ostavlja crkva Isusovaca: raskošna do neukusa, ogrezla u stilu što ga taj red toliko obožava, a koji ovdje prelazi u karikaturu. Čak i slike, koje bi inače možda zadobile našu naklonost, lišene su svake čari, ugušene neukusnim ukrasima čija težina potire duh umjetnosti. Radovali smo se kad smo naposljetku izašli na zrak.
U gradu nema dobre opere. Talijani, mora se priznati, ne razumiju njemačku glazbu. Izvode je jer su drugi o njoj govorili s divljenjem, no nije im mila. Pokušavaju je preraditi, prilagoditi vlastitu ukusu – i time je posve osakate.
Firenca
U Firenci običan puk živi prilično dobro. No možda su upravo oni među najmanje ugodnima za ophođenje u cijeloj Italiji: samodopadni, neovisni i duboko lijeni. Često ih je nemoguće privoljeti na ikakav rad, a i tada rade isključivo po vlastitu nahođenju – kao da je svaki zadatak pružena milost, a ne obveza.
Zapazila sam – premda su obični ljudi u Italiji doista naočiti – da njihova djeca, vjerojatno zbog loše prehrane, rijetko iskazuju ljepotu. A još je žalosnije to što, čim napuste pučke škole, njihovo se obrazovanje prekida. Tada tonu natrag u tromost i neznanje, što ovdje, čini se, raste s istom lakoćom kao masline.
***
Ovaj maliciozni sažetak zaključit ćemo, sasvim neironično, autoričinim citatom: “Putovanje će zaliječiti sve.” Bon voyage!
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
