Tema Piše: Matko Brusač
Glazbeni festival Superuho, odnosno, kako se to ima običaj kazati, njegovo prvo izdanje, održano je od 3. do 5. kolovoza ove godine u Šibeniku, na prostoru nekadašnje tehničke luke šibenske Tvornice elektroda i ferolegura pod generalnim sponzorstvom telekomunikacijske firme Iskon (o ekonomskoj metaforici izbora festivalske lokacije, bojim se, nekom drugom prilikom). Bez obzira na premijernu odrednicu koja dolazi u paketu s imenom festivala, ovaj festival zapravo ima kratku i, barem iz perspektive festivalske politike, donekle interesantnu povijest. Kao što je, vjerujem, većini dobro poznato, sve je započelo u ljeto 2011. s glazbenim festivalom Terraneo kojeg je koncertni promotor Mate Škugor, rođeni Šibenčanin, u početku zamislio kao petodnevnu morsku varijantu svog dugogodišnjeg hvaljenog i uspješnog zagrebačkog koncertnog programa Žedno uho. I ta je zamisao, treba priznati, bila izvedena prilično uspješno. Naime, te je godine Terraneo – doduše bez većih odstupanja od dominantnog modela hrvatske (ljetne) festivalske politike koji se u pravilu sastoji od efikasne kombinacije suhog i toplog vremena i ležerno-pripite konzumacije različitih tipova pop-kulturnog kapitala – posjetiteljima i domaćima, ako ništa drugo, barem ponudio ozbiljan, pametan i kvalitetan inozemni i regionalni koncertni sadržaj, uvjerljivo najbogatiji u usporedbi s bilo kojim glazbenim festivalom dotada održanim u Hrvatskoj. Međutim, nakon toga se u priči pojavljuje neizbježna figura stranog investitora koji je, naravno, nezadovoljan, pa upravljačka struktura festivala uplovljava u mirne komercijalne vode, Škugor gubi autonomiju u odabiru izvođača i povlači se s jedne od organizatorskih funkcija. Rezime cijele stvari mogao bi otprilike izgledati ovako: od bendova poput The Fall ili The Baseball Project do Prodigyja u roku od samo dvije godine, pod istim imenom.
Prema tome, može se reći da je Superuho u prvom redu Škugorov drugi pokušaj da organizira jedan sadržajno kvalitetan maleni glazbeni festival kojemu je rock’n’roll u najširem smislu riječi temeljni žanrovski referentni okvir i kojemu je glavna nit vodilja pokušaj simulacije atmosfere klupske svirke srednjeg kapaciteta na otvorenom prostoru. Ovaj put, čini mi se, udahnulo se manje nego što je to bio slučaj prije tri godine i izgleda kao da bi pluća bez većih poteškoća trebala izdržati pritisak; ograničeni kapacitet posjetitelja od 2500 ljudi po večeri, bitno manja i jeftinija lokacija, dvije pozornice, dva šanka na kojima se bez dužeg čekanja u redu za pristojne cijene poslužuju hrana i piće te nepostojanje vremenskog preklapanja različitih svirki u festivalskoj satnici. Općenito, stvari koje se mogu podvesti pod takozvani organizacijski aspekt festivala, iz perspektive posjetitelja, ostavljale su nekakav gerilski/D.I.Y utisak, koji očito nije bio posljedica šlampavosti ili krive procjene o količini vremena potrebne za rješavanje logističkih pitanja, budući da je gotovo sve funkcioniralo besprijekorno, već prije pokušaja, i to uspjelog, da se s malim kapacitetima zadovolje osnovne organizacijske potrebe.
Samom festivalu neposredno su prethodile dvije zasebne svirke benda The National u prostoru šibenske tvrđave sv. Mihovila, dogovorene, pretpostavljam, prema čuvenoj prijateljskoj tarifi koje su tako vjerojatno poslužile i kao svojevrsni financijski osigurač za tri festivalska dana koja su se nakon toga imala održati. Prve večeri glavni dio programa otvorio je odličan američki sastav Black Lips (Atlanta, GA), trenutno veoma in rock’n’roll bend u za rock’n’roll nepovoljna vremena – izvodim ovaj pretenciozni zaključak iz činjenice da je bend nedavno po prvi put u bogatoj i važnoj desetogodišnjoj karijeri završio u kulturnoj rubrici Jutarnjeg lista, a to je obično dosta pouzdan znak da ste barem u blizini poželjnih tekućih svjetskih kulturnih i glazbenih gibanja – jednosatnom svirkom koja se uglavnom sastojala od stvari sa njihove dvije prethodne ploče (Arabia Mountain i Underneath the Rainbow) prelomljene ponekim starijim hitom, a sve to u pomalo neočekivano pitomoj izvedbi. Nakon njih na rasporedu su bili The National kojima je to, dakle, bila treća svirka u tri dana u Šibeniku, i koji su odradili istovremeno dugačak, profesionalan i svirački predan koncert na ponovljeno oduševljenje standardno brojnog i posvećenog bloka hrvatskih obožavatelja. Glavni dio programa prve večeri energičnim nastupom zatvorio je srpski bend Repetitor. Program druge večeri otvoren je svirkom zagrebačkog benda ESC Life i zatim nastavljen fenomenalnim nastupom drone-metal prvoboraca Earth, čiji će frontmen Dylan Carlson vjerojatno u povijesti popularne glazbe sasvim nepravedno ostati upamćen prvenstveno kao lik koji je Kurtu Cobainu prodao onu kobnu sačmaricu. Nakon toga uslijedila je, po meni, naravno, najbolja svirka na cijelom festivalu; Howe Gelb u pratnji izvrsnog benda (Steve Shelley na bubnju, Thoger Tetens Lund na bas gitari i Maggie Bjorkland na pedal-steelu) odsvirao je presjek onoga čime se bavio u posljednjih desetak godina i nastup priveo kraju obradom country standarda I’m So Lonesom I Could Cry Hanka Williamsa. Nakon Gelba na glavnu pozornicu uspeli su se američki art-rockeri Tuxedoo Moon, dok se za najveći vašar na festivalu nešto kasnije pobrinuo osječki reper Kandžija zajedno sa svojom pratećom družinom Gole žene. Glavna imena posljednjeg dana festivala bili su američka kantautorica Chelsea Wolfe i britanski elektronski dvojac Fuck Buttons – oboje trenutno veoma in eksperimentalna imena u za eksperimentiranje povoljnim vremenima – koji su odličnim nastupima, što se tiče inozemnih izvođača, priveli prvo izdanje Superuha kraju. Treba, između ostalog, također spomenuti i solidne nastupe američkog psych-rock benda Rose Windows drugog dana, te nastupe srpskog benda Ti, Punčki i Bernays Propagande posljednje večeri.
Ponovno suvremena i relevantna koncertna ponuda, uspješno utemeljena, čini se, na principu “za svakoga ponešto”, nedostatak bilo kakvog značajnijeg organizacijskog propusta, manji apetiti koji za sobom povlače gotovo potpuno odsustvo iritantnih medijskih refrena o tobože sudbinskoj važnosti sličnih projekata za boljitak lokalnih zajednica i, općenito, dosta dobrog ukusa u cijeloj priči, to su stvari zbog kojih se, čini mi se, može reći kako je premijerno izdanje festivala Superuha bilo i više nego uspješno. Ima okolo i nekoliko udobnih ligeštula u kojima se da ubiti oko dok čekate na brod za otok nedjeljom ili praznikom. Uglavnom, u odnosu na prošli Terraneo, dva koraka natrag, i to bez onog jednog naprijed; riječ je o organizacijskoj gesti koju bi valjalo pohvaliti.
Objavljeno
Objavljeno
