SuperUho Festival 2015.
Nekoliko snažnih međunarodnih glazbenih imena i niz regionalnih indie bendova na šibensku je Tvrđavu Sv. Mihovila u sklopu drugog izdanja festivala SuperUho privuklo možebitno nevelik broj, ali svakako probran sastav posjetitelja. Ono što se na papiru činilo kao sasvim jednostavan i nepretenciozan ljetni festivalčić, u praksi se pokazalo prostorom konceptualnih nesigurnosti i kontradikcija kakve možda ne bismo očekivali od tako iskusnih organizatora, ali kakve neizbježno vrebaju u realizaciji svakog ambicioznog projekta poput onog uspostavljanja zanimljivog i relevantnog no intimnog i komercijalno skromnog glazbenog festivala.
Eventualni izostanak početnog entuzijazma oko najavljenih glazbenih imena kod dijela publike vrlo je brzo zamijenjen optimističnom idejom o festivalu koji bi ono što Žedno uho inače radi i voli mogao upakirati na jedan novi način i na taj se način pozicionirati kao – da se poslužim ovih dana aktualnim turističkim diskursom – top destinacija za ljubitelje određenog tipa glazbe. Ako postoji čitav niz elektronskih i party festivala na obali, zašto ne bi postojao i jedan festival koji bi pažljivom selekcijom izvođača i nerazmetljivim opsegom pružio ljetnu oazu za ljubitelje primjerice indie rocka? Razmišljajući o SuperUhu na taj način, činilo se da bi festival u nešto manjem izdanju od premijernog, ponovno dobrim dijelom fokusiran na predstavljanje aktualne regionalne scene, mogao ponuditi upravo to.
Prvo što je najavilo mogućnost smanjenja famozne opuštene atmosfere ljetnih festivala bilo je premještanje cjelokupnog glavnog programa na Tvrđavu Sv. Mihovila. Načelno vrlo atraktivan prostor sređene tvrđave koji u rijetkim trenucima doista odaje ambijent srednjovjekovne građevine, nije pridonio atmosferi lokacijom neuobičajenom za ovakav tip događanja. Što znači da se festival isto tako mogao održati negdje drugdje ili pak da je ova lokacija daleko prikladnija za decentne glazbene večeri kakve se inače ondje održavaju, namijenjene dobnoj skupini kojoj pripadaju prije roditelji posjetitelja SuperUha negoli oni sami. Ako se u obzir uzmu sjedeća mjesta glavne pozornice koja onemogućavaju kretanje na dinamičnim koncertima, party program koji to baš i nije bio, kao i još poneki organizacijski detalji, otkriva se ne suviše napadan, ali ipak prisutan nesklad između potreba zamišljene i prisutne publike.
Nešto slično moglo bi se reći i za sam glazbeni program festivala koji je na intuitivnoj razini koliko-toliko skladan te vjerojatno ne bi imao ikakav efekt začudnosti u sklopu veće manifestacije, međutim maleni festivali pomne programske selekcije namijenjene ograničenom broju posjetitelja ne trpe istovremeno šaranje s ciljem zadovoljavanja raznorodnih želja. Doista, publika na glavnom stageu iz dana u dan se podosta mijenjala ovisno o preferencijama, što je sasvim razumljivo, ali i pomalo nepraktično za ovako nevelik festival. Možebitno komercijalno nužni, ali s ostatkom programa prilično nekompatibilni Flogging Molly, uvijek dobrodošli izvođači koji prolaze kod različitih tipova publike, ali ipak imaju središnju fanovsku bazu u sceni različitoj od dominantne ciljne publike festivala poput Einstürzende Neubauten, stari i novi indie/rock miljenici (of Montreal, Sun Kil Moon, King Khan & The Shrines, Merchandise itd.), na papiru su čak i djelovali kao da bi u konačnici mogli činiti skladnu cjelinu koju tek potonja skupina doista i čini. Niz regionalnih gitarskih bendova kao što su Nikki Louder, Vlasta Popić, The Lesser Men i drugi mogao je pritom ispuniti svrhu amortizirajućom ulogom neutraliziranja svega što eventualno odskače od prevladavajuće atmosfere i žanrovskih opredjeljenja.
Taj sekundarni dio programa nažalost je više djelovao kao festival unutar festivala, djelomično zbog smještenosti na malom stageu uguranom ispod tribina glavnoga, no prvenstveno zbog onoga što su izvođači na istom predstavili, a što bi se pojednostavljeno moglo opisati kao očekivani izostanak iznenađenja. Predvidiljiva i već poprilično zamorna glazbena opredjeljenja izvedbom uživo uglavnom nisu značajno dobila na snazi niti, zapravo, opravdala opetovana oživljavanja od strane tehnički spretnih, ali kreativno ukočenih izvođača. Konvencionalni i formulaični shoegaze, previše puta prožvakani post-punk/noise/indie-rock, generička revizija klasičnog psihodeličnog rocka, osim intrigantnih pjesama lišeni su i izvedbi koje funkcioniraju kao nešto više od popunjavanja programa. Odnedavno ponovno aktivirana Analena dokazala se tako kao i dalje ponajbolji “interpretator” s ovih prostora, zasluženog kultnog statusa, a kao jedina frontwoman te večeri, Ana Franjić je samom svojom pojavom ukazala na to koliko smo malo glazbenica imale prilike vidjeti na pozornicama u tri dana festivala, podsjetivši na jednu vječnu organizatorsku boljku ekipe iz Žednog uha.
Uvjerljivo najistaknutija parada maskuliniteta na ionako “muškom” festivalu bio je – očekivano, iako možda ne u tolikoj mjeri – nastup Sun Kil Moon, benda kultnog kantautora Marka Kozeleka koji je u mlađoj dobi snimio neke od najljepših depresivnih albuma ’90-ih s bendom Red House Painters da bi se u pretpostavljenoj krizi srednjih godina nedavno otkrio kao dozlaboga iritantni kvazi-provokator. Pomalo paradoksalno, izvođač koji je na sceni prisutan već dugi niz godina, jedno je od najrelevantnijih imena u ovogodišnjem festivalskom postavu i to zahvaljujući (na)novostečenoj slavi koju možda više duguje nepodobnom ponašanju negoli i dalje kvalitetnoj glazbi. Na posljednja dva albuma Sun Kil Moon usavršena metoda maksimalno (za neke i pretjerano) konfesionalnih narativa uživo prelazi u komičarski stand-up šou, nažalost lišen ikakvih doista humorističnih elemenata. Tako svaki završetak lijepo i uvjerljivo izvedene skladbe izaziva jezu od onoga što će neminovno uslijediti, tobože simpatičnog gunđanja koje se kreće od adolescentskih opaski do općenito promašenih šala bilo koje tematike, uz dodir usputnog nonšalantnog šovinizma. U teoriji možda čak i zanimljivo subverzivan koncept cock-rock persone izmještene u tradicionalno nježnije kantautorske vode, u stvarnosti ne funkcionira zbog prevelike diskrepancije između poetske i izvođačke persone koje se međusobno isprepliću konstantno izbacujući publiku iz takta, a zbog nedostatka odmaka teško ga je shvatiti kao kakvu ironičnu kritiku onoga što predstavlja. Unatoč tome što se radi o rijetkom primjeru izvođača kojeg smo mogle vidjeti u trenutku najveće (uvjetno rečeno) popularnosti, radi se također o jednom od posljednjih izvođača preporučljivih za gledanje na ljetnom festivalu budući da je sposoban pokvariti ugođaj bilo prekrasnom depresivnom glazbom od koje poželite otići kući, bilo naprasnim ponašanjem, ili pak nadasve frustrirajućom kombinacijom toga dvoga.
Bend koji je najbolje odgovarao kontekstu u kojem se našao (prostorno okovana publika na stranu) vjerojatno je of Montreal, neovisno o tome što su došli u uljuljkanom periodu karijere, debelo nakon vrhunca na kojem su onomad iscijedili publiku u KSET-u. Mozak operacije Kevin Barnes svjestan je da je Hissing Fauna, Are You the Destroyer? iz 2007. najbolje što je ikada snimio, također, nije nimalo izgubio na svojim šoumenskim sposobnostima. Posljednji nastup na glavnom stejdžu posljednje večeri festivala tako je konačno pružio ono što se činilo da bi simpatični ljetni festival trebao samorazumljivo garantirati – zabavu. Daleko od toga da nije bilo dobrih koncerata, ali nakon svega ostaje dojam niza više-manje solidnih nastupa od kojih je malo koji pružio išta posebno glazbeno izazovno ili, ako ništa drugo, atraktivno barem na društvenoj razini. A tu je i sama (doduše implicitna) premisa SuperUha kao festivala posvećenog indie glazbi, odnosno nekim njenim izričajima koji naprosto nikada nisu bili vezani uz zabavni sadržaj, unatoč svesrdnom trudu primjerice zagrebačke scene, što nas vraća na početnu problematiku koncepta festivala.
Jasno, element zabave nije nužno konstitutivan za svaki glazbeni festival, posebice u slučaju recimo avangardne i eksperimentalne glazbe ili pak kada se radi o uglađenim glazbenim večerima, u kakve bi se možda i uklopila nekolicina koncerata sa SuperUha. Festival na koncu djeluje kao sasvim neobičan spoj nimalo pretencioznog lineupa oslonjenog na prokušane favorite i regionalne snage u usponu, popratnog programa koji djeluje kao da postoji reda radi, nasumičnih festivalskih sadržaja tipičnih za veća događanja, alternativne domaće publike dviju generacija podosta različitih želja i potreba te za pojmove obiju skupina gotovo pa otmjene lokacije. Izigravanje uobičajenih očekivanja nije nužno loša stvar, dapače, postoji sve više primjera uspješnih omanjih festivala posvećenih na većim događanjima često zapostavljenim žanrovima i izvođačima, i doista se činilo da SuperUho ima potencijal biti jedno od tih posebnih festivalskih okupljanja na kojima je moguće svjedočiti nastupima barem nekolicine trenutno najatraktivnijih imena određenog žanra i naknadno po želji podijeliti dojmove s njima samima.
Ipak, da bi se to obistinilo trebalo je ipak ponuditi barem nešto što ne možemo dobiti u boljem obliku drugdje, pri čemu još uvijek nekonvencionalna jadranska lokacija sama po sebi nije dovoljna, štoviše, nosi uteg niza sasvim drugačijih očekivanja. Fokusiranost na glazbeno ograničeni segment ionako malene domaće publike neizbježno ističe grupiranje i homosocijalni moment koji bi načelno mogao izvrsno funkcionirati u prostoru opuštenijem od monumentalnog povijesnog zdanja. Ono pak, u kombinaciji s nedostatkom dovoljne količine kvalitetnog sadržaja i neobičnim organizacijskim odlukama u pogledu usputnih tehnikalija, rezultira izostankom tipične festivalske atmosfere, ali i izostankom uspostavljanja suvisle alternative istoj. Ovisno o perspektivi, SuperUho za jedne je vjerojatno kruna zagrebačke koncertne sezone, a za druge kondenzirana demonstracija njenih kroničnih manjkavosti. Malen korak za festivalsku ponudu ipak se – ako ništa drugo – doima kao velik korak za Šibenik koji se polako, ali sigurno uspijeva profilirati u vodećeg kandidata za novu jadransku meku alternativne kulture, pa, barem u ljetno doba.
Objavljeno