Tema Piše: Marija Andrijašević
Pa krenimo.
Srednja škola. Vrijeme u kojem su dva pitanja bitna za opstanak. Jedno kod kuće, a drugo u društvu. Prvo je Šta je bilo u školi danas?, a drugo Šta slušaš? Na prvo se odgovaralo jako jednostavno – Ništa. Jer su ga postavljali roditelji. A na drugo se odgovaralo jednako precizno, samo dijametralno suprotno – Sve. Jer su ga postavljali mogući prijatelji. A biti dio grupe i biti kul, sve je što želi jedan tek stasali srednjoškolac. Ma što god mi mislili (govorili) o tome. Tako se meni dogodilo preobraćenje. Jednog sam dana, sva odlučna, uništila hrpetine TDK-ovih nasnimljenih kazeta i jedan original i neprežaljeno blago: prvi album Backstreet Boysa. Naime, brat mi je pojasnio da to što slušam ne valja i da je ta glazba smeće. Sestro, vidit ćeš ti šta je pravi koncert kad te ja odvedem na njega. Odveo me na KUD Idijote, vratio doma u poluraspadnutom stanju i, osim što me je natjerao da shvatim kakva je glazba stvorena za nas Andrijaševiće, natjerao me da shvatim kako ne volim gužve, pogotovo kad te zgrabi pogo, a nisi usustavljen na vlastitim krivim nogama. Tu sam negdje počela imati averziju prema gužvama na koncertima, iako sam redovito završavala u istima s bonusima tipa lakat u rebra ili čik u jaknu. Pravilo koje sam odredila tada je: ako ti se bend sviđa, idi naprijed, ako (shvatiš) da ti se ne sviđa, a u službi si bratu, dečku, prijateljima – budi šta bliže šanku. I dan danas ga se držim.
Prije tjedan dana (23.11.) na koncertu The Nationala u Pauku stajala sam naprijed. Neka ne volim gužve i neka mi se šank omilio posljednjih godina, otišla sam naprijed kako bi mi ovaj put lakat u rebro bio medicinski neprihvatljiv. Jedan od dražih bendova zadnjih par godina i taj odlazak na koncert sam shvatila skroz osobno. Al’, još nisam došla do točke kad sam tuđa mišljenja o koncertima počela shvaćati osobno. To se isfiltriralo dan poslije koncerta The Nationala kad mi je prijatelj rekao da mu se nije svidio jer je bilo previše untrue (!?) ljudi tamo. Ok, tko su untrue ljudi? I kad smo to počeli odlaziti na koncerte i osvrtati se oko sebe? Većina ljudi koje znam ide na koncerte radi bendova, a ne radi ljudi. Društvo je ono što dođe kao sudioništvo u kolateralnoj šteti koja se osjeti sutradan ujutro ili ranije poslijepodne. Pa su mi komentari tipa Nije bio dobar koncert zbog ljudi kojima tamo nije bilo mjesto (!?) ili Bilo je previše ljudi, bili na granici nebuloznosti. Već dugo mi je taj eufemizam za glazbenu snobovštinu u rangu pitanja Šta slušaš?, kojeg mi i dan danas, gotovo deset godina od početka srednje škole, zna postaviti fronta suprotna snobovštini. Ja sam ti više vizualan tip, obično odgovorim zalutalim ovcama.
Prije tri godine, za koncert istog benda prodalo se 68 karata, a danas 1300. Na Last.fm-u je u eventima bio gotovo jednak broj ljudi kao za VIP INmusic festival. I to je bio jedan od razloga zbog kojih je koncert bio loš -; bend je postao mainstream među ovo malo indie dječice koja se skiću po koncertima. Previše ljudi zna za njega. Na pitanje zašto je išao na koncert benda kojeg zapravo i ne sluša, isti prijatelj kojem je tamo bilo previše ljudi odgovara: Pa da vidim tko će sve doći. Tu sam, otprilike, poželjela udariti glavom o zid, jer me je mamurluk još dobrano prao pa sam raspravu mogla svesti na nekoliko upitnika iznad glave i balkansko neargumentirano vrijeđanje. Al’ eto, civiliziran sam svijet, pa sam radije odlučila prespavati njegove dojmove i Balkan u sebi, sjesti za stol i napisati riječ-dvije o svemu.
Devedeset posto koncerata koje odlučim pohoditi su koncerti bendova koje slušam otprije. One koje ne slušam, a nađem se na njima… Ne znam, još nisam raščistila svoj odnos s njima, ali mi se u pravilu ne događaju. Možda je problem u tome što većinu koncerata koje želim vidjeti neću ni pod razno dočekati u Splitu, pa na svaki moram do Zagreba ili negdje vani. Tako da mi je filter za muss malo rigorozniji nego ljudima kojima su koncerti na dohvat ruke. Naime, najjeftinija karta za koncert u mom svijetu košta 330 kuna, a najskuplja oko 750 kuna i to u granicama države nam. Put i karta, jel. Npr. tih istih 750 kuna se moglo uložiti u koncert Interpola u Milanu prije mjesec dana. A ne slušam ni Olivera ni Magazin, a bogami ni “starački” rock koji je iz nekog razloga u Dalmaciji još uvijek preferira pa nas je nedavno posjetio uskrsli Deep Purple.
Zagreb preko godine akumulira većinu glazbene scene, strani bendovi u velikoj većini slučajeva dolaze isključivo u Zagreb i na većinu koncerata koje želim vidjeti moram otputovati. Al’ vjerojatno zbog te centralizacije glazbe Zagreb dobije i rasadnik snobova. Ne kažem ja da i u drugim sredinama nisam naletjela na njih, al’ te bih ljude prije nazvala glazbenim fah idiotima, za koje ne postoji nikakvo drugo viđenje glazbe osim njihovog. Snobizam ovdje poprima neke druge razmjere jer, tzv. glazbeni fah idiot neće ići na koncerte bendova koje ne sluša niti će imati potrebu da bude viđen na nekom od IN koncerata. Štoviše, bit će ga sram. Dok će snob iskoristiti tu priliku, i ne samo to, koncert će biti loš, bit će previše ljudi, bit će previše untrue ljudi, možda naleti kakav fan Led Zeppelina ili ne daj bože fan Doorsa, a sluša isti bend k’o i on. U slučaju da ga zapravo sluša. Al’ opet, to nije ni bitno, je l’, iako ne sluša baš taj bend, on kuži glazbu i samo je to važno.
U novoj knjizi kolege Marka Pogačara (koja ovih dana izlazi iz tiska), ima jedan stih koji kaže: na kraju znaš: jedina strašnija stvar od fašizma / je umjereni fašizam. Ja bih dodala i glazbeni fašizam. U bilo kojem obliku. Glazba je zvonka radost. Il’ ja nešto propuštam?
Objavljeno
