Kritika Svake godine ZagebDox uz uobičajeni natjecateljski program standardno donosi i niz popularnih službenih programa kao što je primjerice Teen Dox. Ovaj program uključuje seriju međunarodnih filmova koji se bave mladima, mladenačkom kulturom i specifičnostima nove generacije. Svojevrsni “coming of age”, žanr popularan u igranoj kinematografiji, zahvalan je pristup i dokumentarnom filmu jer kroz pogled mlade generacije imamo priliku odškrinuti vrata moguće budućnosti. Uspjesi i padovi osoba dovoljno odraslih da donose vlastite odluke, ali još uvijek previše mladih da bi te odluke mogle biti gledane kao potpuno autonomne, također su projekcija sretnih i problematičnih okolnosti društva u cjelini.
Ovogodišnji Dox obuhvatio je širok spektar tema, od pitanja utjecaja tehnologije i vršnjačkog nasilja, do specifičnosti odrastanja “na periferiji”, no među njima ističu se filmovi Amal, egipatskog redatelja Mohameda Siama i Miranda, političarka u nastajanju, švedskog redatelja Matsa Ågrena. Amal je film o egipatskoj revoluciji i njenom utjecaju na mladu generaciju, kroz odrastanje djevojke koja se našla u samom središtu prosvjeda, nasilja i političke borbe tijekom Arapskog proljeća. Film Matsa Ågrena pak prati političko sazrijevanje i aktivizam mlade djevojke koja se, suprotno stereotipnim percepcijama o progresivnom švedskom društvu, pridružuje desničarskoj populističkoj stranci i javno iznosi rasističke stavove.
Kroz film o Mirandi i njenoj obitelji Ågren načinje prešućivanu temu društveno-političke transformacije ove nordijske zemlje koju se još uvijek doživljava kao utočište liberalizma, građanskih i radničkih prava i pozitivnih imigracijskih politika. Upravo tu transformaciju redatelj je želio prikazati kroz nestereotipni lik koji nije automatski omražen, a istovremeno predstavlja novo lice švedske, ali i europske desnice. Miranda je mlada i ambiciozna. Iako ima samo četrnaest godina, već razmišlja o poziciji u parlamentu koja ju čeka ako nastavi predano raditi u stranci Švedskih demokrata koja ju je već okarakterizirala kao buduću stranačku zvijezdu. Ona je također sposobna vrlo elokventno iznijeti svoje ksenofobne stavove o izbjeglicama i imigrantima koji “ugrožavaju” tradicionalno švedsko društvo, a njeni stavovi postaju još začudniji kad saznamo da je i njen otac britanski imigrant.
Ågren naglašava kako je u njegovom i Mirandinom rodnom gradu u njegovo vrijeme komunizam bio u zamahu, no zadnjih nekoliko godina to se drastično promijenilo, a nekad politički progresivan grad postao je uporište desničarskih populista. Iako ekonomski Švedska ne stagnira, socijalna sigurnosna mreža postaje sve rjeđa. Ljudi su svjesni da neće uživati iste socijalne benefite kao i prethodne generacije i u novoj socio-ekonomskoj podjeli ne žele ostati na dnu hranidbenog lanca. “Ljevica je ovdje izgubila fokus i ljudi se sve više okreću nacionalizmu koji je u Švedskoj zapravo uvijek postojao”, zaključuje redatelj. Film završava krajem Mirandinih snova o političkoj karijeri nakon što je izbačena iz stranke u dramatičnim unutarstranačkim previranjima kada su njene idealistične predodžbe političkog djelovanja postale suvišne. Razočarana u postupke svoje stranke, umjesto ganjanja političke karijere odlučuje se posvetiti obrazovanju.
Za razliku od Mirande koja unatoč radikalnim stavovima isključivo djeluje unutar sustava i utemeljenih političkih pravila, film Amal pokazuje potpuno drugačiju sliku mladenačkog aktivizma. Nakon što je napravio dokumentarni film o egipatskoj policiji Mohamed Siam želio je prikazati drugu stranu i snimiti nogometne navijače koji su sudjelovali u egipatskoj revoluciji i rušenju režima predsjednika Hosnija Mubaraka. Tijekom uličnih nemira 2012. godine upoznao je tada četrnaestogodišnju Amal i nastavio ju je snimati sve do 2017. godine. Kroz priču o odrastanju u godinama nakon revolucije, redatelj istovremeno donosi priču o društveno-političkoj tranziciji zemlje. Pritom Amalin fizički i emocionalni izgled zrcali stanje društva. Amal dane provodi na prosvjedima i političkim skupovima i žestokim raspravama o političkoj budućnosti Egipta. Policijsko nasilje koje je doživjela na prosvjedima kada ju je policija Tahrirskim trgom vukla za kosu, a od udaraca ima trajne ozljede, još ju je više motiviralo na borbu protiv korumpirane Vlade.
Siam kaže kako je “želio napraviti film o generaciji koja je imala utopijski moment nakon čega je spala na razmišljanje što sa sobom u zemlji u kojoj nemaju puno mogućnosti”. Zanimalo ga je kako će nasilje koje su proživjeli utjecati na njihovu budućnost i što će proizvesti taj bijes. Krajem filma, razmišljajući o nastavku obrazovanja, Amal također razmišlja o svojem položaju u društvu i pita se “da li je bolje sustav mijenjati iznutra ili zauvijek ostati na njegovim marginama”. Na kraju, umjesto odlaska na fakultet, odlučuje upisati policijsku akademiju. Film se trenutno ne smije prikazivati u Egiptu jer je, prema riječima redatelja, zabranjena i najmanja naznaka kritike vlasti, ali također kaže kako mu je od popularnosti važniji film kao dokument vremena. “Povijest ove zemlje još nije završila, pa time ni Amalina priča”, zaključuje.
Amal i Miranda filmovi su koji kroz portrete ovih djevojaka i njihovog odrastanja prikazuju stanje društva koje ih je neizbježno oblikovalo. Iako odabiru vrlo različite subjekte, oba redatelja trude se prikazati prijelomne političke trenutke svojih zemalja pritom se fokusirajući na žensku povijest. Filmovi također slično pristupaju temi političke snage i angažmana mladih žena, istovremeno pokušavajući proniknuti u “djevojaštvo”.
ObjavljenoObjavljeno
