Intervju …zaplovite plavim cestama starih grčkih moreplovaca do sunčanih otoka s obiljem čuda,
kristalno plavog mora, bijelog kamena, lavande i vinove loze…
(web-stranica Hrvatske turističke zajednice)
Ne prođe jedno ljeto na Jadranu bez vijesti da su kupače uznemirile, a naše “kristalno čisto more” uneredile – fekalije. Od najezde bakterija do lokalnih poduzetnika koji prazne cisterne govana u nacionalnom parku i plutajućih “otoka” fekalija koji se vide iz svemira, naša govna se – poput kakvog prodora nesvjesnog – vraćaju kako bi nas podsjetila na ono što smo silno željeli zaboraviti.
No, fekalije su još i “najbolja” stvar koju možete susresti u moru; ako ništa drugo, barem su biorazgradive. Naravno, nitko ne želi plivati među govnima, no ima li ikoga među nama tko se nije, u želji da pronađe komadić netaknute otočke prirode, probijao satima kroz kozje staze na zvizdanu, samo da bi dolaskom na odredište uslijedilo duboko razočaranje jer ono što nas je dočekalo više nalikuje smetlištu nego rajskoj plaži za kojom smo žudjeli?
Ocean je najveće odlagalište otpada na svijetu. Procjenjuje se da u svjetskim morima ima više od 150 milijuna tona plastičnog otpada, a velika većina plastike ostaje tamo više stotina, pa i tisuća godina. Jadransko more – ta perjanica hrvatskog turizma – je more s najviše plastičnog otpada u Europi. Na većini turističkih lokacija proizvodnja otpada povećava se i do 50% u vrijeme sezone (primjera radi, jedan ronilački klub u lipnju ove godine izvukao je iz mora kod Visa gotovo 15 tona otpada). Količine otpada neprestano rastu, a posljedice za morski ekosustav su razorne.
Nastavni Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije objavio je u kolovozu da je more u 97 posto zemlje izvrsne kakvoće, no postoje i neke lokacije gdje je more toliko zagađeno da je kupanje zabranjeno. Je li, dakle, more na Jadranu čisto ili onečišćeno? Odgovor glasi: da. Situacija je, naravno, kompleksna i ne sluti na dobro, na što upozoravaju i brojni ekološki dokumentarci (tko nije gledao Seaspiracy ili Attenboroughov Plavi planet?). Kako pišu Stephen Rust i Salma Monani u zbirci Ecocinema Theory and Practice, “filmski tekstovi, sa svojim audiovizualnim prikazima pojedinaca i njihovih okruženja, uvelike utječu na našu percepciju svijeta i, potencijalno, na naše postupke.” Uzmimo za primjer dva novija hrvatska dokumentarna filma – Horizont Tanje Deman (2021) i Nulti krajolik Brune Pavića (2020) – koji na različite načine adresiraju temu ekološke krize na Jadranu. Primjeri su lokalni, ali problem je globalan, i zanimljivo je promotriti kako ih autori/ce komuniciraju publici.
U iščekivanju katastrofe
Vizualni esej Horizont (25′) Tanje Deman intimna je priča o moru u doba ekološke krize i klimatskih promjena. Film je nedavno imao svjetsku premijeru na 27. Sarajevo Film Festivalu, zatim hrvatsku premijeru na 19. Liburnia Film Festivalu, a krajem rujna bit će prikazan i u sklopu 25 FPS-a, nakon čega putuje u New York. Svemu tome prethodila je izložba u Galeriji umjetnina Split krajem 2020. koju je kurirao Branko Franceschi, napisavši u predgovoru da film priziva “primordijalno razdoblje kad na svijetu nije postojalo ništa osim vodene površine, nebesa i fascinantnih atmosferskih pojava, te njihove interakcije u mijeni njihovih nestalnih površina.”
Ovaj tipično pompozni povijesno-umjetnički diskurs ovdje se ispostavlja sasvim prikladnim: Horizont odiše mističnošću i sjetom, a svoju snažnu atmosferu gradi na prikazima krajolika koji su u totalnoj suprotnosti s idealiziranom slikom Jadrana koju prodajemo turistima – prazni, nepregledni, prijeteći, pak čak i postapokaliptični. Nema tu tirkiznih, pristupačnih plaža, šarenih suncobrana i bujnih borova; ostale su samo nevera i stina.
Snimani statičnom kamerom s vrha našeg najizoliranijeg otoka, Palagruže, i montirani u sporom, meditativnom ritmu, kadrovi prikazuju morska i nebeska prostranstva koja se stapaju u liniji horizonta. “U kolektivnoj imaginaciji morska pučina i daleki, izolirani otoci mjesta su čežnje, kontemplacije, bijega, pa i spasa. No mogu li nam ona još uvijek ponuditi bijeg u vremenu globalnog zatopljenja i zagađenja?”, stoji u opisu filma. Poput romantizirane ideje Jadrana koju plasiramo drugima, ali koju i sami gajimo, i horizont je tek iluzija, privid. Suočavanje sa stvarnošću klimatskih promjena podrazumijeva odbacivanje te iluzije i osvještavanje pogubnog utjecaja ljudi.
Smirujući voiceover navodi podatke o posljedicama čovjekova djelovanja na okoliš (koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi, kiselost mora, istrebljenje vrsta…). “Što sam više promatrala more, to sam više vidjela nas,” govori pripovjedačica. Međutim, ljudi su u filmu prisutni tek indirektno, u obliku vlastitih učinaka: vidimo interijer napuštenog svjetionika, prizore nagomilanog smeća na obali, krupni plan svjetioničkog svjetla koje se rotira praćeno zloslutnim mehaničkim zvukom u pozadini.
Opreka između “prirodnog” i “izgrađenog” okoliša česta je tema radova Tanje Deman, kao i ocrtavanje svojevrsnih intimnih krajolika, gotovo uvijek praćeno više ili manje suptilnom kritikom ljudskog djelovanja na prirodu. U slučaju ovog filma, korištenjem poetičnog, autorski snažno obojenog pristupa Deman se odmiče od uobičajenih novinarsko-aktivističkih dokumentaraca o klimatskim promjenama. “Morala sam vidjeti more. Morala sam se uvjeriti da je još uvijek tamo. Da je još uvijek mokro, moćno i nepregledno,” govori pripovjedačica. More kao svojevrsna utopija, simbol odmora, uživanja pa i identiteta, sve više postaje spomenik destruktivnom aspektu ljudske prirode – toksično, puno otpada, mrtvo. Ipak, ono je bilo tu puno prije nas, i vjerojatno će biti tu i puno poslije nas.
More u Horizontu je veličanstveno, sveobuhvatno, ali i pomalo prijeteće u svojoj indiferenciji prema ljudskom; istovremeno umirujuće i uznemirujuće (prevagu između tih dviju emocija će, vjerujem, odnijeti osobne asocijacije, razmišljanja i iskustva). Prizori pijavica u daljini, zvukovi zavijanja vjetra i nadolazeće oluje daju nam naslutiti da je priroda ipak puno moćnija od nas te da nas, bez obzira na silan učinak koji na nju imamo, može zgromiti u bilo kojem trenutku (što nam s vremena na vrijeme jasno daje do znanja u vidu potresa, poplava, uragana…).
“Sustav [koji smo izgradili] ne pridaje nikakvu vrijednost izvoru našeg bogatstva, prirodnim resursima. Hrani se masovnim istrebljenjem i osuđen je na propast,” govori pripovjedačica u osobito fatalističkom tonu. Ako nas išta može tješiti u kontekstu ekološke krize koju smo sami uzrokovali, to je da će nas Zemlja vjerojatno nadživjeti – barem neko vrijeme. Dojmljiv baš zbog svoje pesimistične poetičnosti i toga što progovara iz autoričine intimne pozicije (osobno je političko), Horizont uspijeva u gledateljsku svijest usidriti osjećaj nelagode i nužnosti djelovanja.
(Azbestni) trag u beskraju
Nulti krajolik (71′) Brune Pavića sasvim je drugačija “zvjerka.” Riječ je o hibridnoj formi koja kombinira opservacijski dokumentarac s igranim segmentima s glumcima. Mala primorska zona u kojoj se radnja odvija devastirana je prisustvom industrije. Film je sniman u Kaštelanskom zaljevu, na odlagalištu otpada Karepovac te bivšim tvornicama Jugovinil i Salonit, koje će dio publike zasigurno prepoznati iako se u filmu ne navode eksplicitno (u konačnici, takvih lokacija ima po cijelom svijetu). Pavić koristi duge, statične kadrove koji često djeluju poput tableux vivants, a u pozadini su ambijentalni zvukovi ili suptilna glazbena podloga (odličan Vjeran Šalamon).
Film otvaraju dokumentarne i pomalo voajerističke scene ljudi koji bezbrižno plivaju i sunčaju se okruženi industrijskom arhitekturom koja im, čini se, nimalo ne kvari doživljaj ljeta. Tonovi su sivkasti i isprani, kao da cijeli okoliš prekriva vrlo tanki sloj zaostale prljavštine iz tvornica. Za razliku od Horizonta, gdje priroda djeluje monumentalno i nadmoćno, u Nultom krajoliku imate dojam da je ljudski element, odnosno izgrađeni okoliš, sasvim progutao onaj prirodni. Prizori derutnih industrijskih objekata komotno bi se mogli naći u nekom postapokaliptičnom filmu, no za lokalno stanovništvo oni su sastavni dio svakodnevice.
Gledamo kako napuštenim objektima lunjaju koze, a već u idućem kadru vidimo kako se na placu prodaju smokve i “domaće” kozje mlijeko. Oni ciničniji među nama mogu to čitati kao kritiku aktualne pomame za organskim, lokalno proizvedenim i inim proizvodima. Koliko zdrave mogu biti smokve koje rastu na lokalnom smetlištu i mlijeko koza koje brste zagađeno grmlje? Autor kao da poručuje da od nelagodne realnosti nema bijega – osim, naravno, ako se ne pozabavimo pravim izvorima problema.
Toksična simbioza ljudi i okoliša poprima različite oblike kako film odmiče. “Nije stvar samo u narušenoj estetici krajolika, nego i stvarnim opasnostima za zdravlje stanovnika koje su i dalje prisutne,” objašnjava Pavić. U filmu, troje ljudi postavlja znakove s natpisom “Opasnost – azbest u zraku”; radnici u hazmat odijelima skidaju salonit ploče s krova dok ih kroz prozor, iz bolesničkog kreveta, promatra čovjek koji jedva diše. Te iste ploče radnici će kasnije indiferentno ostaviti u Karepovcu, gdje plastične vrećice i ostalo smeće zapetljani u grmlje poetično lelujaju na povjetarcu – u neposrednoj blizini naselja.
Ovaj uvrnuti, distopijski način života na obali rezultat je (propalog) sna o gospodarskom razvoju regije. U jednoj od scena, lokalno stanovništvo u kinu gleda dokumentarac o periodu izgradnje tvornica, s nostalgijom se prisjećajući vremena kad se život činio punim mogućnosti (iako su te mogućnosti podrazumijevale i radikalne intervencije u okoliš). Danas industrije više nema, ali nema ni “povratka prirodi”. Antropocen nemilosrdno gazi sve pred sobom, čak i ako to u konačnici podrazumijeva samouništenje.
Odabirom žanrovski hibridnog pristupa autor se pokušao izdvojiti iz mora angažiranih dokumentaraca kojima je cilj, kako sam kaže, informirati i osvijestiti javnost o problemu ekološke krize i, sudeći prema većini kritika, to je uspješno i učinio. Međutim, mišljenje autorice ovog teksta je da u ovom slučaju spoj opservacijskog i igranog ne funkcionira najbolje. Najslabiji su upravo igrani dijelovi s glumcima jer u odnosu na opservacijske segmente djeluju nekako usiljeno i moralizirajuće.
Primjerice, jedna od priča prati branitelja koji, očito razočaran “civilizacijom”, živi usred ničega, a trošna sobica oblijepljena mu je razglednicama s motivom kosca i sličnim znakovitim simbolima i porukama. Gnjevan zbog zagađenja i propadanja zemlje za koju se borio, patrolira maslinikom s puškom (iz ne sasvim razumljivih razloga), a zatim bijesno razdire fotografije tvornice. Cijeli segment opasno se približava kiču; problem je prilično jasan i bez toga da nam se svako malo pokazuju motivi kosca, mrtvačkih glava i riječ OPASNOST. Ne treba nam scena muškarca koji (melo)dramatično hropče na bolesničkoj postelji da bismo shvatili da je azbest toksičan. Unatoč tome što autor, kako sam kaže, nije ovim filmom želio informirati i osvijestiti (u smislu iznošenja statističkih podataka i slično), rezultat je ekvivalent tome da vas netko mlati po glavi tvrdoukoričenim izvještajem Greenpeacea.
Dokumentarni i igrani segmenti koji se izmjenjuju djeluju nepovezano, a u odsustvu dijaloga i narativne progresije, te s obzirom na spori ritam filma, teško je zadržati gledateljsku pažnju (poruka filma jasna je već na početku, pa kasnije možemo samo utvrđivati gradivo). Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi film funkcionirao da je isključivo opservacijski, ili barem da igrani dijelovi ne pokušavaju biti umjetnički performans. Kao što smo imali prilike vidjeti u Horizontu, sasvim je moguće minimalnim, ali promišljenim sredstvima prenijeti poruku i zaintrigirati gledatelje. Ponekad je pokazivanje bolje od kazivanja, a depresivni, devastirani krajolici Kaštelanskog zaljeva u Nultom krajoliku svakako dovoljno govore sami po sebi. Intrigantni opservacijski segmenti, u kojima je autor tek nenametljivi promatrač, demonstriraju da što manje autor govori, to bolje i jasnije zvuči ono što nam zapravo želi reći.
Za kraj, kao uvijek, ostaje pitanje učinkovitosti i dosega ovakvih filmova. Filmske festivale pohodi uglavnom odabrana, obrazovana publika koja je već ionako svjesna ekološke krize, dok oni koji imaju stvarnu moć djelovanja vjerojatno ne gledaju niti mare za ekološki angažirane dokumentarce. Iako promjene na globalnoj razini nisu izvjesne, ipak ostaje nada da će ovakvi “antituristički” filmovi, koji podrivaju idealiziranu turističku viziju besprijekorno čistog Jadrana, šejmanjem potaknuti koju lokalnu zajednicu da zbrine otpad barem ispred vlastitog praga. I nemojte izlijevati fekalije u more.
Objavljeno Objavljeno
