Kritika Neformalne večeri poezije u organizaciji entuzijasta_ica onkraj scene polazišna su točka većine mladih pjesnika_inja. Moje prvo čitanje poezije pred publikom dogodilo se upravo na jednoj takvoj večeri, na Mladim rimama u Metelkovoj. Sjedila sam na stolici na maloj pozornici, jedina osvijetljena u prostoriji oslanjajući se na prijateljičin savjet – čitaj kao da si sama u dnevnom boravku. Nakon što sam pročitala nekoliko svojih aljkavo napisanih mladenačkih pjesama, doslovno sam pobjegla s pozornice. Htjela sam iskočiti iz vlastite kože. Tada uopće nisam znala što želim sa svojom poezijom, osim da je želim pročitati – nekome.
I dok se čitanja poezije na mainstream književnoj sceni uglavnom odvijaju u svrhu afirmiranja pjesnika_inja, pridobivanja potencijalnog čitateljstva i naklonosti samih aktera_ica scene te seciranja tekstualne i sadržajne razine u sklopu tribina i/li razgovora, slem poezija se izvodi, događa, (ras)pušta u manje uštogljenim i konvencionalnim okolnostima. Upravo se na taj kontrast između dviju vrsta i scena poezije uvelike oslanjaju uvodni tekstovi Antologije hrvatske i srpske slem poezije koja je objavljena u izdanju Udruženja za razvoj kulture “URK”, organizacije koja upravlja klubom Močvara. Glavni urednik antologije je Luka Antić, koji se uz pomoć drugih urednika; Marija Kovača, Milana Mijatovića, Hrvoja Mimice i Kornela Šepera, odvažio na neobičan pionirski poduhvat.
Šest uvodnih tekstova antologije na različite načine prikazuju i približavaju slem i onima koji poglavito uživaju u intimističkom doživljaju poezije. Primjerice, tekst Šamaranje poezijom (Šta je slem?) Dijane Redžić, donosi sažeti povijesni pregled selma, opisuje karakteristike izvođenja slem poezije te pomalo zabavlja mistificiranjem slema kao vrste rituala koji vodi prema katarzi. Slijedi tekst Močvara – prirodno stanište slem pjesnik(inj)a i mnogih drugih čudaka Marija Kovača koji se uglavnom osvrće na početke slema u Hrvatskoj, odnosno večeri slema u Močvari, zatim izvještaj Ivora Kruljca s prvog službenog državnog prvenstva u slemu. Slem scenu u Srbiji u svom tekstu mapira Milan Mijatović, jedan od osnivača organizacije Poezin koja održava slem događaje u Beogradu. Nakon toga slijedi neka vrsta chat dijaloga Dina Morea i Marija Kovača te osvrt Marije Dejanović na njezine slem početke i hrvatski slem općenito. Poslije obimog pjesničkog bloka, slijedi izbor slem plakata, strip Tko je ukrao slem Milana Fošnera i Maksa Ružinskog te Beleške o slemu Dragana Đorđevića.
U knjizi su zastupljena 64 slem pjesnika_inje iz Hrvatske i Srbije, a među njima je svega 21 pjesnikinja. Rodnog disbalansa na hrvatskoj slem sceni ovlaš se dotiče Mario Kovač u prepisci s Dinom Moreom, pojašnjavajući to na karikaturalan način: “moj osobni dojam je kako pjesnikinjama uglavnom ne odgovara naglašeno dionizijska atmosfera domaćih slem večeri već su sklonije ozbiljnijem i intimnijem pristupu poeziji.” Čini se, tu sklonost dionizijskoj atmosferi dijele s “klasičnim pjesnicima”, stoga nama pjesnikinjama ne preostaje drugo nego da čitamo i pišemo u svom intimnom prostoru. Milan Mijatović pak ističe pozitivnu praksu Poezina, koji kroz organiziranje grupnih i pojedinačnih ženskih slem performansa u Beogradu potiče žene da se bave slemom. Kako slem može biti sjajna platforma za glasove s margine – žene, queer osobe i druge ranjive društvene skupine, piše Natalija Iva Stepanović u svom tekstu Slam: Sve, svugdje!, gdje se dotiče i romantiziranja boemstva u književnosti.
Autori_ce u antologiji poredani su po abecednom redu, a među njima se nalaze ljudi najrazličitijih profila, pa i zvučnija imena poput srpske reperice Sajsi MC i osebujnog Sinjanina Bore Leeja. Neki od pjesnika_kinja isključivo su prisutni u izvedbenoj poeziji slema, dok su neki na razmeđi dviju scena, afirmirani i objavljivani. Valja svakako istaknuti da su autori_ce sami birali svoje pjesme, što nije uobičajena praksa pri sastavljanju antologije. Uz to, okupljanje dviju slem scena u jednu knjigu možda je i najslemovski moment ove antologije budući da su neke od glavnih postavki slema upravo zajedništvo i otvoreni dijalog.
Antologija hrvatske i srpske slem poezije već u naslovu budi nekoliko upitnika iznad glave. Iako nisam duboko upućena u slem scenu, riječ antologija djeluje kontradiktorno uz riječ slem. Slem, ponovit će autori_ce uvodnih tekstova antologije mnogo puta, podrazumijeva izvođenje poezije. Ta glavna karakteristika slema u knjizi se često suprotstavlja “klasičnoj poeziji”, odnosno čitanju.
U tom kontrastiranju, klasična, elitistička, establišmentska, akademska, mejnstrim poezija prikazuje se kao suhoparna, dosadnjikava, nezanimljiva. “Performativno izvođenje poezije je ono suštinski važno što razlikuje slem nastup od dosadnih akademskih čitanja poezije.”, reći će u svom tekstu Milan Mijatović. Na tom tragu je i Dino More koji naglašava: “Jedna od razlika između klasične i slem poezije je upravo ta: slem poezija odbija komornu atmosferu izabranih ljudi koji će indiferentno sjediti i slušati odmjerene stihove. Slem poezija je bunt, pobuna, izražavanje svojih strasti (pozitivnih ili negativnih) preko poezije, ali preko performativne poezije, dušom i tijelom.”
Valja ipak istaknuti i da su se na tzv. klasičnoj pjesničkoj sceni organizirali manje formalni događaji, hibridni formati poput pjesničkog maratona Smaranje. Svakako treba primijetiti da su takvi događaji na mainstream sceni najčešće pokrenuti od strane mlađih generacija pjesnika_kinja.
Podnaslov antologije “Slem nije mrtav, samo tako smrdi” zapravo je Kovačeva doskočica iz prepiske s Moreom, koja podcrtava subverzivnost slema naspram mainstream poezije uspoređujući ga tako s punkom. Za razliku od konvencionalne poezije i književne scene, slem pjesnici_kinje i događaji u knjizi su prikazani kao nepredvidljivi, živopisni i energični. Uz to, ističe se otvorenost scene prema svakome tko u njoj želi sudjelovati – bilo da su to mladi ljudi koji se žele probiti na književnu scenu, neukrotivi osobenjaci, ljudi s društvene margine ili naprosto ljudi koji vole i uživaju u slemu kao takvom. Iako se u uvodnim tekstovima u nekoliko navrata ističe revolucionarni izričaj slema, sklonost angažiranom i neopterećenom izrazu, društvenim i političkim temama, u izabranim pjesmama to je prisutno tek u natruhama. No, umjesto analize zastupljenih pjesama o kojima je sažeto i pronicljivo pisala Marija Skočibušić u svojoj kritici Neiskorišteni potencijali subverzije, ovdje ćemo se fokusirati na pitanje formata, odnosno može li slem funkcionirati u tisku.
To nas pitanje, naravno, vraća na početnu točku, uvodne riječi glavnoga urednika: “…slem živi na pozornici a ne na papiru,…” Čitajući slem pjesme, može se zaključiti da regionalni slem nije cijepljen od uobičajenih pjesničkih preokupacija, međutim, pjesnički jezik je uglavnom protočniji, opušteniji i direktniji. Ipak, čitanjem ostajemo zakinuti za performans, jer čitamo ono što bi se trebalo izvoditi na pozornici, u čemu bismo kao publika trebali sudjelovati na drugačiji način.
Sastavljanje antologije slema može se tumačiti na razne načine, recimo, kao subverzivni čin kojim se “podbada” mainstream književnu scenu ili pak zauzima prostor (izdavaštva) koji je slemerima_cama često izvan dohvata, osporavajući, nezanimljiv ili previše konvencionalan. Jedan od suurednika antologije, Mario Kovač, u jednoj izjavi kazuje da je to pomalo i autoironični postupak. Kovač u istoj izjavi govori o antologiji kao dokumentu vremena. Digitalno doba ipak omogućava da se slem poezija dokumentira i na druge načine – tako da je prikazana u svojoj punini. Tome djelomice doprinosi QR kod na posljednjoj stranici knjige, koji vodi na web stranicu Močvare na kojoj bi se trebali moći pogledati nastupi slemera_ica. Zasad to još nije moguće, ali ukazuje na potencijal osvajanja internetskog prostora koji se u uvodnom tekstu antologije, umjesto kao saveznik, predstavlja kao neprijateljsko okruženje, “nezahvalno doba dominacije društvenih mreža i socijalne alijenacije koju one neminovno donose sa sobom” o kojem govori Kovač. Ironično, bez izvedbe koja se izjednačava s pjesmom u svijetu slema, stihovi iz antologije nisu mnogo drugačiji od poetskog sadržaja na Instagramu.
Tiskanjem pjesama osvaja se ustaljena (knjiška) forma, koja ne prenosi ono što slem poeziju izdvaja od ostalih vrsta poezije, a to je njezin performativni karakter. Na koncu, poriv da iznesu svoje djelo pred publikom, zajednički je svim pjesnicima i pjesnikinjama, bilo da čitaju u Močvari ili u Ogrizoviću. Papir možda trpi sve, ali pozornica dopušta kretanje izvan margina.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
