Odgovor je uvijek ne.

U jeku reakcija na slučaj Matanić, postavlja se pitanje koje su opcije otvorene kulturnim radnicama_ima kada žele prijaviti i spriječiti nasilje ili uznemiravanje.

piše:
Vedrana Klepica
Noćni marš za 8. mart (2024.) / FOTO: Kulturpunkt

Nepisani narodni zakon dobrog morala i dostojanstvenog ophođenja u izvedbenim umjetnostima kaže da svaka autorica koja imalo drži do svog imidža mora napisati tekst o moralnoj higijeni scene na kojoj djeluje barem svakih 12 godina. Prije upravo toliko napisala sam tekst kojem je povod bila radionica svestranog umjetnika Jana Fabrea koju je tada držao za studente u Zagrebu i kojeg je zanimalo je li mladim dramaturginjama (sve smo tada imale ispod 25 godina) ok da ga masiraju nakon probe. Naravno, ako odmah niste shvatili, on se samo šalio, to je bila tek provokacija, maleni psihološki izazov – majstorima poput Fabrea ili imaš drskosti doskočiti ili ne, a ako te drskosti nemaš onda nisi krojena od materijala koji je potreban da igraš na terenu više lige europske izvedbene umjetnosti. Barem mi je tako tada objasnio cijeli niz relevantnih domaćih kazalištaraca kojima sam to ispričala. S vremenom se dokazalo da razne druge izvedbene umjetnice iz raznih drugih europskih zemalja također nemaju smisao za humor te je tako Jan Fabre uspio doskočiti sam sebi, jer je 2022. godine uvjetno osuđen na 18 mjeseci zbog maltretiranja suradnica. Nakon toga je cijeli niz europskih kulturnih institucija otkazalo Fabreu suradnju i poremetilo mu poslovne planove, iako je teško zamisliti da će ikada biti kruha gladan s obzirom da uvijek može računati na suradnje malo istočnije od Belgije. Recimo u Beogradu, gdje je ovo proljeće gostujući profesor na Institutu za umetničku igru. Osim toga, ovaj se markantni Belgijac 2023. i oženio, što je lijepo jer poslovi, status i zarada dođu i odu, ali zbog ljubavi smo na ovaj svijet stavljeni. 

Uvijek se u ovakvim slučajevima pitam kako je biti partner_ica, prijatelj_ica, suradnik_ica ili naprosto izuzetno bliska osoba nekom za koga veći broj ljudi tvrdi da im je nanio psihološku (fizičku, seksualnu, ekonomsku ili neku drugu) štetu. Na spektru između psihopatologije Ghislanie Maxwell i štokholmskog sindroma Patricije Hearst, valjda mora postojati cijeli niz normativnijih ljudskih primjera koji vide što se događa, ne slažu se s tim, ali iz nekog razloga (straha, srama, nečeg trećeg) šute. Ili ne vide? Je li moguće da stvarno to ne vide i ne vjeruju?  

Nisam psihoterapeutkinja, nisam sociologinja ni pravnica i ne radim u ljudskim resursima. Ali u odnosu na pojedinca koji je nasilan, stravičniji je fenomen koji sam primijetila u zadnjih cca 15 godina boravka na izvedbenoj sceni – docilnost promatrača oko njega. Zlostavljače je teško podnijeti, ali zapravo prilično lako objasniti. Oni zlostavljaju, maltretiraju, manipuliraju, lažu i ucjenjuju. Vrijedno se penju po statusnoj i karijernoj ljestvici, znaju kamo idu i na koji način će tamo stići. A kako operiraju ovi ostali, okolo? Ove_i koje_i pokušavaju druge, a možda i same sebe uvjeriti da: 

  1. Ma on samo voli provocirati. 
  2. Jebiga, kad je stvarno talentiran. 
  3. Ti imaš neki osobni problem s njim/njom. 

Samouvjeravanje da situacija nije baš toliko loša nije neobičan mehanizam samoobrane. Jer nitko me ne možda uvjeriti da “nije ništa primjetio”. Uvijek postoji, ako ništa drugo, jedan mučan osjećaj koji ostaje nakon suradnje s ljudima čiji je čitav modus operandi izgrađen na temeljima dominacije ili manipulacije. Ali činjenica je da svi uvijek važemo stvari. Radimo procjene. Izlažemo se onda kada je baš potrebno, ili kada su stvari prešle određenu mjeru. S punim uvjerenjem tvrdim da nije lako riskirati posao, status, ugled da bi se prokazalo nekoga tko je moćan i utjecajan. Također je činjenica da se razgovor o odnosima moći normalizirao, ili je barem puno učestaliji nego prije 10-ak godina. Nemam idealan odgovor kako se nositi s agresivnim i perfidnim ljudima, nisam sigurna da zapravo itko ima, ali nekako sam imala potrebu nakon ove vrlo mučne medijske diskusije o recentnom slučaju maltretiranja suradnica na filmskom setu sama sebi postaviti pitanje – što je potrebno napraviti da stvar ne bi ovoliko eskalirala kao što je u slučaju jednog od naših najpopularnijih redatelja? Kako je moguće da cijela stvar nije srezana ranije, puno ranije? 

Ako ćemo iskreno, nisam bila potpuno sigurna što sam htjela poentirati kada sam kontaktirala uredništvo Kulturpunkta da napišem ovaj tekst. Dakle samo da bude jasno – ja sam zvala njih, ne oni mene. Čitala sam novine, gledala komentare po društvenim mrežama, zamračilo mi se i vratila mi se sva ona gorčina koju sam godinama nosila i bez velikog razmišljanja u ponoć sam natipkala poruku – “evo, nemam baš vremena, ali napisala bih neki tekst o ovome”. I onda je prošlo par dana, i sve me to malo pustilo jer sam imala drugog posla. Ne želim zvučati defetistički, ali doletjela sam jutros s proba iz Ljubljane za Split, spava mi se, sljedećih pet dana imam radionicu, zatim me čeka sasvim solidno plaćena rezidencija i dvije europske premijere, zaista nema potrebe da u jedan ujutro pišem neki tekst o temi koju sam preboljela prije barem šest godina. Voljela bih više spavati i zdravije jesti. Imati više slobodnog vremena.  

Ali ipak… Zar vam nije nevjerojatno, zar nije zaista nevjerojatno da se stvari ne uspiju sanirati puno ranije? Pri prvoj naznaci neadekvatnog ponašanja na probi ili setu? Zar nije nevjerojatno da stvari traju toliko dugo i toliko su sulude, a opet se ništa ne napravi prije nego što sve to završi u medijima, pa onda povratka stvarno više nema? Razlog za to je potpuna, ali potpuna nesposobnost ili nezainteresiranost sustava da zaštiti one kojima je zaštita u tom trenutku potrebna. One_i ostaju potpuno same_i i izolirane_i. To je loš film koji ljudi koji rade na ovoj sceni gledaju već desetljećima. 

Kadar iz filma Don’t Bother to Knock (1952.)

Prije sad već prilično godina, radila sam paralelno dva veća projekta. Bilo mi je stvarno naporno jer bih preko dana radila jedan, a navečer kada bih došla doma počela bih pisati drugi. Nekoliko tjedana sam spavala po tri-četiri sata. Kada to izgovorim prođe me jeza i pitam se kako je moguće da sam sama sebi to normalizirala. Sad znam da je odgovor taj da sam se uvjerila da nemam druge opcije. Prvenstveno jer ekonomski ovisim sama o sebi (ako ne dobijem honorar nemam od čega platiti rentu), i drugo – jer je odgovorno da odradim te projekte kako spada. Jer moj (autorica upravo preokreće očima) umjetnički integritet ovisi o tome. Kolege su mi čestitali kako mi super ide, kako imam super angažmane. A ja sam na računu imala samo nule. Imala sam također potpunu nezainteresiranost određenih, vrlo ozbiljnih kazališnih kuća da mi isplate honorar. Jednog dana me nazvala moja tadašnja gazdarica i rekla da joj je sjela ovrha za plin jer račun nije plaćen već ohoho. S obzirom da je kazalište i dalje tvrdilo da će honorar “sada uskoro”, meni je ponestalo vremena i tražila sam svog tadašnjeg partnera da mi posudi tu malo veću svotu, koju ću mu vratiti za dva tjedna kada mi valjda kazalište konačno uplati što mi je dugovalo. On mi je posudio novac, kazalište nikad nije isplatilo honorar, a on je na kraju kasnio s plaćanjem kredita.  Zbog mene. A ja zbog kazališta. Zabava je završila tako što sam ja na kraju tužila teatar, i nakon prilično ružne korespondencije postala ponešto ocrnjena i omražena u određenim krugovima. Je li potrebno naglasiti koliko sam se užasno osjećala? Zašto? Znala sam da sam postupila opravdano. Ali znala sam i da će me to koštati budućih angažmana u tim istim kazališnim kućama.  

Prije sad već prilično godina, radila sam za dva eminentna domaća redatelja čiji je modus operandi takav da vam zadaju posla dvadeset osam sati dnevno, a ako iskomunicirate da niste zadovoljni strukturom radnog dana ili načinom ophođenja s vama, onda vas proglase najnetalentiranijom osobom s kojom su radili svima koji ih okružuju, a prema vama postanu vrlo otvoreno agresivni. Ako eminentan redatelj smatra da vas treba davit dvadeset osam sati dnevno onda je to tako. BITNO: Predstava može biti o ljudskim i radničkim pravima, ali taj sadržaj je rezerviran za izvedbeni materijal, ne za vaš život. Bitno je REPREZENTIRATI borbu za bolje uvjete rada, nije bitno to zapravo implementirati u realnost. Iz oba projekta sam izašla, otišla (po prvi put) terapeutkinji i molila je da mi da neke tablete za smirenje jer nisam spavala noćima. Nakon toga se ništa nije dogodilo. Zapravo, dogodilo se. Ali ne tim redateljima. Oni su nastavili raditi, tražiti nove suradnike, uglavnom one koje se da daviti. Ima nešto stravično u tome da znam cijeli niz ljudi sa scene koji su smatrali da im je izbor ili ostati u situaciji koja je nepodnošljiva, ili otići. Izgubiti honorar. Od kojeg žive. Opcija nikad nije bila otići tom dotičnom kazalištu. Opcija nije bila obratiti se udruzi slobodnih umjetnika, ako ste slobodni umjetnik (što najčešće jeste). Jer zaštitu tamo nećete dobiti. Nećete dobiti niti razgovor koji ne vrijeđa intelekt. 

Scena silovanja iz filma Posljednji tango u Parizu snimljena je bez pristanka glumice Marije Schneider.

Samo da sumiram – ovo nisu najgore stvari koje sam doživjela. O najgorem što sam doživjela neću ovdje pisati. Barem ne trenutno. Ali čak i ovo dijelim s određenom vrstom nelagode. Jer dijeliti osobne stvari, čak ako je za neki veći cilj, i dalje je teško. A sve ovo ovdje je i dalje ništa. To je ništa u odnosu na sve one žrtve seksualnog nasilja koje bi sad trebale, pod pritiskom medija i javnosti, reći što im se dogodilo, i još nakon sve te traume biti spremne da ih se naziva glupima, željnima pažnje, da ih se blacklista ili kako već to kod nas ide. I zato bih sad stala. Jer tih priča ima još. Mojih kolegica i kolega, najviše mladih, najviše nezaštićenih, koji nisu upoznati sa svojim pravima koja su ionako manjkava, kojima niti kazališta, niti  mnoge strukovne organizacije, niti Ministarstva nisu osigurale sustav u kojem mogu prijaviti rubno ponašanje i očekivati da to ponašanje bude sanirano. Nije im omogućen nikakav civilizirani dijalog. Ono što im je ponuđeno je strepnja da će ugroziti vlastiti ugled i karijeru. Da je to izbor koji imaju. Ili – ili. Na vama je osobno da odlučite. Pa vidite kako dalje. 

Jedina stvar koju mogu s potpunom sigurnošću tvrditi sada je sljedeća – ako mi je zbog nečega žao, to je što nisam ranije izašla i iz onih par projekata koji su “bili bitni”, uz vrlo jasan i glasan komentar zašto odlazim. Jer iako ovo pišem iz dosta ugodnije pozicije, i ekonomske i psihičke, i već godinama nisam bila u situaciji da budem ucijenjena na način kako sam bila nekad, mogu vam sa sigurnošću reći da ljudi kojima dolaze ovrhe ili loše spavaju jer ih nadređeni maltretiraju, ne rade dobre predstave. Ni dobre filmove. Ako i da, jako rijetko i jako kratko. Nemaju kapaciteta za to. 

Da mi se danas tako nešto dogodi prvo bih se, sasvim jasno, javila upravi kazališta, a ako to ne bi pomoglo, kontaktirala bih SPID (koji je u međuvremenu odrastao, zbog ulaganja i požrtvovnosti pojedinaca u strukovnu udrugu sa stavom na koji možemo biti ponosne_i). A onda bih išla dalje. Drugim riječima – napravila bih k.a.o.s. A ako ni to ne bi uspjelo, naprosto bih otišla bez grižnje savjesti ili strahova. Zašto? 

Aplauz ne plaća stanarinu. FOTO: BLOK

Zato jer većinu stvari koje trenutno radite možete raditi bez tih nadređenih koji bezobrazno razgovaraju s vama, bave se manipulacijama, pokušavaju vam srušiti cijenu, ne isplatiti honorare ili vam pišu “koketne” poruke u ponoć jer ih zapravo ne zanima vaše (dramaturško) mišljenje nego kakvo donje rublje nosite. Većinu stvari koje radite možete raditi bez tih opresivnih struktura koje su napravljene tako da vas iscijede, ponude vam loše uvjete rada i ako postavite jasne granice da u tim uvjetima nećete raditi, onda vas zamjene mlađima i naivnijima koji će na iste pristati. Za većinu stvari koje radite mogu se postaviti nova pravila i novi sustavi. Za sve što radimo postoji drugačiji kontekst, mreže ljudi koji daju jedni drugima potporu, i izmiču se dominantnom narativu. Što, naravno, nije nimalo lako. Užasno je naporno. Ali može se – u većini slučajeva.

Tu i tamo nažalost postoje trenutci kada se stvarno ni to ne može. Jer sredstava ima u ograničenim količinama, i kazališnih scena ima određen broj, i televizijskih kuća ima toliko koliko ih ima i kupuju programa koliko kupuju. I u tim trenutcima treba postaviti jedno vrlo iskreno pitanje – da li se isplati raditi u ovakvim uvjetima? I odgovor je uvijek NE. Odgovor nije – ovisi kakva je situacija. Odgovor nije – ovisi u kakvoj ste situaciji. Odgovor je jednostavno NE. Strukture ostaju iste jer ljudi za njih, iz generacije u generaciju, nalaze opravdanja. Ako je dijalog nemoguć, ako su pošteni i pristojni uvjeti rada upitni odgovor je uvijek – NE.  Nije važno koliko je vaš tekst dobar ili bitan. Ili vaša režijska vizija inovativna. Ili da ne možete propustiti priliku koja vam se trenutno nudi. Nemojte prešutjeti kada vidite da se nekom vašem kolegi_ci nešto loše događa jer se bojite riskirati i svoju teško stečenu poziciju, jer mislite da ste zavrijedili biti ovdje jer ste se cijeli svoj profesionalni život borili za to. Nemojte stavljati svoj umjetnički rad iznad vlastitog psihofizičkog zdravlja, kao i ljudi oko vas.  

Evo, dva je sata ujutro (sori, KP-ovke), sutra je prvi dan radionice dramskog pisma koju vodim za desetak polaznika_ca. Veselim se. Veselim se što ljudi žele svoje slobodno vrijeme provesti na radionici dramskog pisma. Svaki pa i najlošiji dramaturg će vam reći da osnove klasične dramaturgije počivaju na tome da lik postoji u određenom mjestu. I onda joj_mu na tom mjestu nešto počne smetati te on_a odlazi na put da spozna da li se s tom preprekom može izboriti. Lik nikad ne ostane neoštećen. Nikad. Kao što ni jedna osoba ne ostane to u životu. Ali ako se kraj drame dočeka s malo više dostojanstva – za sebe i za zajednicu u kojoj djelujemo – onda će možda generacije iza nas imati što čitati, a da se toga ne srame.


Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano