Kritika “Devedesete su se pokazale kao godine koje su itekako bile pogubne za tipove kulturnog i umjetničkog promišljanja koji nisu bili nositelji dominantnih estetskih, ideoloških te političkih koncepata i ideja. Paralelno s ovom kulturom ‘od stoljeća sedmog’ počela je nastajati skupina organizacija koja je hrvatsko društvo osvježila novim kreativnim snagama umjetničkog, kulturnog i društvenog djelovanja. Takve organizacije čine nezavisnu kulturu.” Ovako je u kratkim crtama Dea Vidović konstruirala najširi okvir za razumijevanje polja kojem pripadaju podjedinici, neformalne skupine i organizacije koji djeluju bez neposrednog institucionalnog zaleđa, usmjereni na nove oblike organiziranja te nove sadržaje i načine djelovanja.
Iako se kao temeljna odrednica nezavisne kulturne scene ističe njezina vaninstitucionalnost, riječ je o slojevitom području koje je teško – možda i nemoguće – jednoznačno odrediti u njegovu opozicijskom odnosu spram dominantne kulturno-umjetničke proizvodnje. Sintagma “nezavisna kultura” pokazala se u tom smislu najširim kišobranom pod kojim mogu supostojati heterogene prakse i organizacijski modeli, iako ta širina posljedično otvara i prostor za različite nesporazume. Nezavisnost nezavisne kulture tako uvijek iznova traži promišljanje vlastite pozicije, posebno u vrijeme konzervativnog udara na civilno društvo i kulturu, praćeno oštrim rezovima u javnom financiranju i sve većom ovisnosti o financiranju putem EU projekata.
Upravo je ideja nezavisnosti kulture bila poticaj mladom nizozemskom autoru Seppu Eckenhaussenu za istraživanje zagrebačke nezavisne scene u kontekstu globalnih neoliberalnih režima. Inicijalni povod njegovu dolasku u Zagreb bio je interes za jugoslavenske umjetničke avangarde, no susret sa suvremenim lokalnim praksama i specifičnim kontekstom u kojem nastaju navela ga je na promjenu fokusa. Rezultate tromjesečnog terenskog istraživanja objavio je u radu Kako se rađaju nezavisne kulture? Genealogija nezavisne kulturne scene u post-jugoslavenskom Zagrebu kojim je nedavno magistrirao na Sveučilištu u Amsterdamu, dok ih je lokalnoj publici predstavio u sklopu predavanja održanog ovog ponedjeljka u Galeriji Miroslav Kraljević.
Svoje teorijske uvide o procesima koji utemeljuju ono što danas zovemo “nezavisnom scenom” Eckenhaussen bazira na razgovorima koje je vodio s njezinih petnaestak ključnih aktera, iako, kako ističe, među njima često nedostaje i preliminarni konsenzus oko toga što konstituira nezavisnu kulturu. Polazeći od informacija prikupljenih kroz intervjue uspostavlja, u fukoovskom smislu shvaćenu, genealogiju razvoja polja nezavisne kulture, dijeleći je u četiri razdoblja – od stvaranja scene kao reakcije na dominantni konzervativni i nacionalistički narativ nove, neovisne države, preko razdoblja “sistemske teritorijalizacije” i “slavnih dana” sredine dvijetisućitih, do “postkaramarkovske” krize nezavisne kulture. Genealoški okvir Eckenhaussenu služi za uspostavljanje četiriju dimenzija nezavisnosti unutar kojih razumijeva polje, a to su redom: distribucija (ranciereovska raspodjela osjetilnog, scena, ideološki položaj), politika (borba, kolektivitet, subjektivizacija), razlika (linije grešaka, proturječnosti, kritičnost) te forme (ovisne o sistemskom položaju, zakonima i toku kapitala).
Konačno, Eckenhaussen otvara i aktualne poteškoće koji utječu na razvojne dinamike nezavisne scene. Prvi set problema s kojima se suočava vezan je uz pojavu novih, konzervativnih civilno-pravaških pokreta, rezove u javnom financiranju, ovisnost o projektnoj logici te posljedično uz prekarizaciju rada. Međutim, autor precizno uočava i unutarnje probleme scene, kao što su centraliziranost i nemogućnost iskoraka u komunikaciji sa širom publikom. Iako je u svojim temeljnim postavkama inkluzivna, scena je, primjećuje, ekskluzivna u načinu njihove distribucije, što je u prvom redu uzrokovano nedostatkom novca unutar polja, ali i stanovitim elitizmom.
Kao možda i najzanimljiviju, Eckenhaussen iznosi ideju nezavisne kulture kao specifične generacijske pojave. Pojave određene vremenskim periodom u kojem su inaugurirane neke nove ideje, strategije i taktike, pokrenute institucionalne inovacije, a suvremene umjetničke prakse s margine kulturnog polja prešle u mainstream. Međutim, ostaje upitno tko će, i hoće li itko, te ideje dalje razvijati. Načeto je tako jedno od najvažnijih pitanja nezavisne kulturne scene – pitanje prijenosa znanja, iskustava i vođenja organizacija od strane onih koji su ih pokrenuli na sljedeće generacije.
S obzirom na nepovoljan status i financiranje koje je u kontinuiranom pad te sve veću jednoobraznost u kulturnim sadržajima, nezavisna kulturna scena će morati, želi li opstati, iznaći nove modele organiziranja i financiranja, ali i strateški pristupiti pitanju svojeg “pomlađivanja”. Uz neosporan dosadašnji doprinos aktera scene, prije svega u području kreiranja javnih politika, kako u kulturi tako i šire, pred njima ostaje krucijalni zadatak uspostavljanja međugeneracijskog kontinuiteta bez kojeg će, i ovako u sebi zatvorena, scena do kraja postati ekskluzivno polje razvoja njenih pokretača.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
