Tema muškog autorstva i ključa u kojem se kontekstualizira, analizira i konzumira, nedavno je adresirana u našem medijskom prostoru tekstom o razgovoru autora Zorana Ferića i autorice Dore Šustić s moderatorima Vidom Barićem i Nikolom Petkovićem na književnom sajmu u Rijeci. Kratke video snimke s Ferićevim i Petkovićevim replikama narednih su dana počele cirkulirati internetom i društvenim mrežama. Unatoč (a mišljeno i prije saznanja o) zazoru jednog od moderatora spram TikToka, iz replika ostalih autora da se naslutiti da bi dijelovi njihovih ulomaka zasigurno funkcionirali unutar popularne BookTok niše videa na temu muškaraca koji pišu žene. U ovim se videima pojavljuju žene, koje najčešće obavljaju rutinske i svakodnevne radnje uz pratnju voice-overa ponekad izmišljene, a ponekad postojeće pripovjedačke instance. Ironičan ton menwritingwomen, pov i’m a woman written by a man i srodno označenih TikTokova ističe mizogine rodne stereotipe i generalizacije na kojima počiva izgradnja ženskih likova u mnogim romanima. Izoliranjem dijelova teksta u kojima se pišu ženski likovi, ističe se reduktivnost njihova prikaza, koji je često u službi pohotnog (i/ili predatorskog) muškog pogleda.
Govoreći o temi ironijskog bunta usmjerenog na (muškog) pripovjedača i/ili autora, vrijedi spomenuti i živu izvedbu dijela šestog nastavka serijala dripfeed.tv, umjetničkog dua koji čine Tarren Johnson i Joel Cocks, koja je 26. rujna gostovala u GMK-u. Izvedba se održala u okviru programa Organ Vida Off godina, koji se nastavlja na istraživanja eksperimentalnih pristupa slici u iščekivanju bijenalskog festivala fotografije. Serijal dripfeed.tv započet je 2018. godine kao niz radova koji se kroz različite likove i izvođače bave temom fragmentirane fikcije. Polazni materijali epizoda uključuju i dokumentarne snimke ili prethodno zabilježene izvedbe s rahlim scenarijem kao polazištem za improvizaciju. Autori često koriste siluete ispremiješanih povijesnih razdoblja u kostimografiji, šarene materijale, naglašenu šminku i DIY scenografiju. Izvedba dijela nove epizode serijala naziva Liminal Banquet smještena je u prostor Kornelijine sobe, odnosno u središnji dio galerijskog prostora.
Minimalnu scenografiju činili su ornamentirani regal i improvizirani ležaj sastavljen od niza šarenih jastuka povezanih kontrastnim šavovima nalik poplunu. Izgradnju retro ambijenta popraćenog sanjivim kostimima pastel i nježnih tonova razbija ekran smješten u regalu, koji prikazuje nepovezane i osobne arhivske snimke nepoznatih prostora grada i prirode.
Uvodni ambijent odgovara snimkama serijala dostupnih na internetu, no umjesto očekivanog camp kaosa na scenu stupa (mjestimice dosadnjikava) drama s odnosom Kornelije (Salber Lee Williams) i Ivora (Medhi Hamadouchi) u središtu. Njihova poveznica je nepoznata, a dinamika odnosa između likova funkcionira u različitim ljubavnim tropima poput nesuđene antičke ljubavi, viteške romanse ili pasivno-agresivnog aftera svađe neke sretne-na-isti-način obitelji.
Oboje glumaca povezuje lagan, nježan i usporen pokret na sceni, koji gotovo prelazi u prenemaganje, no u Konrelijinu mu slučaju kontrira dikcijska artikuliranost i jasnoća njena glasa, koja se pored Ivorovog šuškajućeg i ubrzanog izgovora nameće kao dominantna.
Izvedbu dinamizira povremeno uspostavljanje metaodnosa glumaca spram teksta i publike. Oslanjajući se na polustrukturirane replike, glumci probijaju četvrti zid obraćanjem publici u vrlo ležernom tonu, a poticaj za nadogradnju teksta pronalaze u tumačenju pokreta i pogleda publike kao i prostora. Njihove su replike često ispresjecane duljim pauzama, nužno se značenjski ne nastavljaju jedna na drugu i ostavljaju dojam fragmentarnosti dijaloga u maniri likova Prošle godine u Marienbadu, dok prenaglašenost njihove neprirodne ležernosti podcrtavaju snimke prikazane na ekranu u pozadini presijecajući im monologe.
Dokumentarni materijal na ekranu najprije se čini nesumičnim, no nakon nekoliko ponavljanja postaje jasno da je riječ o autorskim snimkama plakata glumca koji tumači lik Ivora (p)ostavljenim po gradu. Uz dokumentarnu kulisu u pozadini, Ivorovi nedefinirani i dramatični ljubavni monolozi ujedno ovjenčani lovorovim vijencem postaju komični.
Lik Kornelije, s druge strane, suptilno i nonšalantno se suprotstavlja odnosima moći unutar teksta. Rugajući se Ivoru, sarkazam u odbijanju prihvaćanja njoj namijenjene uloge prijeti i općim mjestima u književnoj produkciji, odnosno figuri Autora, čiji status izaziva izjavama poput “were you pondering about our rendez-vous/seance on the toilet?”. Komentirajući sklonost skandalizaciji i tipizaciji ženskih likova odabirom emotivno ili tjelesno napetih scena umjesto misli, razgovora i želja, Kornelija upozorava na plošnost koja ju ograničava kao loše napisan i ženski lik. Iako se mogu činiti nesuvislim, dijelovi njenih monologa maštovito su i zaigrano složeni primjeri introspekcije (“If Cornelia was a room she would be…”), dok uvođenjem suvremenih izraza poput “Am I really that basic, or are we all the same to you?” u prostor dikcijski precizne komorne drame prodire internetski humor i ironija usmjerena ne samo Ivoru, već i instancama Autora.
Cjelokupnu izvedbenost i namjerni low quality lajtmotiv podcrtali su sami autori, Tarren Johnson i Joel Cocks, koji su (vidno uživajući i zabavljajući se) u predstavljenoj zaigranosti u suprotnim kutevima prostorije camcorderom snimali atmosferu prostora, koji će se ukomponirati u najnoviju epizodu dripfeed.tv serije naziva Linimal banquet.
Iako je kroz izvedbu bilo otezanja i izazivanja granica pažnje gledatelja, pauze su svakako bile poticajne za razmišljanje o ponavljajućim replikama. Njihova se funkcija može tumačiti kao pobuna usmjerena umjetničkoj proizvodnji koja perpetuira, umjesto da se suprotstavlja postojećim odnosima. Stoga, se na opetovano ponovljeno Kornelijino pitanje “whom do you serve?” nameće odgovor: ako postoji mogućnost (a postoji) preispisivanja tradicionalnih, štetnih i reduktivnih patrijarhalnih odnosa i ako možemo među njihovim puknućima i nedorečenostima tražiti mjesta (umjetničke, izvedbene) slobode, on(d)_a bira(m) potonje.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno