Program Tvornica koji Galerija Miroslav Kraljević provodi već deset godina omogućava autorima_cama novčanu, kustosku i tehničku podršku u izradi rada. Prošle godine natječajem je izabrana Valentina Butumović koja je tokom 2024. radila na izložbi Für alle, die Benzin im Blut haben. Poziv na jednu izložbu starih automobila u Njemačkoj koji se obraćao “svima koji imaju benzina u krvi” poslužio je kao naslov izložbe koja tematizira naš odnos prema nafti i naftnim prerađevinama. Uz izložbu je izdana i publikacija u kojoj autorica kroz nekoliko kratkih tekstova daje uvid u široko istraživanje koje je provela i otvara posjetitelju_ici korisne perspektive za promatranje izložbe.
Ulaz u Galeriju smještenu u zgradi Ine odvojen je kratkim segmentom zida od glavnine prostora. Na toj pregradi smještena je rozeta, crna poput zida, koja u sredini ima zalijepljenu distorziranu sliku leptira na rozoj podlozi. Druga, bijela ukrasna rozeta s malo drugačijim profilacijama nalazi se na desnom zidu šireg dijela Galerije. Zidovi su tamni, izložba je relativno slabo osvijetljena, a galerija je otvorena od 16 sati, što s obzirom na doba godine znači da se može vidjeti samo noću. Taj mračni ambijent uspio je zatomiti efekt kiča koji bih od ovih ukrasa od stiropora s imitacijama antičkih dekoracija očekivao. Nasuprot bijele rozete nalazi se predmet izrađen od čvrste pjene koji oblikom podsjeća na spljoštenu piramidu čiji je uži dio fiksiran na zid tako da je baza okrenuta prema promatraču_ici. Rupičastom strukturom i organskim oblikom podsjeća na morsku spužvu, a svjetlucanje prozirnih niti spužvastog predmeta pod reflektorom najljepši je dio izložbe. Ovaj je predmet napravljen s namjerom, ali čini mi se da bih mogao prošetati gradilištem kada radnici odu i poput traženja školjaka na plaži, pronaći predmete koji ovako bliješte.
Na zidu je jedan okrugli komad crvenog pleksiglasa na čijem je rubu crnom bojom ispisano: “Izjednačavanje tisuća godina potrebnih za stvaranje, razumijevanje i pripitomljavanje vatre s neodređenim razdobljem poigravanja, ispitivanja ljubavi”. Ova usporedba ljubavi i vatre nastavlja se na pravokutnoj ploči koja prikazuje fotomontažu crno-bijelih erotskih fotografija, preko koje je ispisan tekst. Nakon opisa večere uz svijeće, u tekstu se izjednačava seks s izgaranjem jer oboje zahtijevaju energiju, toplinu i materijal. Na izložbi je još jedna pravokutna ploča istih dimenzija, a tekst na njoj upućuje promatrača_icu kako da se ponaša pri susretu s materijalom, u ovom slučaju fosilnim gorivom, tamnom masom organskog podrijetla koja na visokim temperaturama pod zemljom postaje sve čišća i čišća. Uputa je vrlo jednostavna za pratiti, dovoljno je izabrati prave riječi za opisivanje susreta našeg tijela i petrokemijskih proizvoda kako bi on postao erotičan, jer susret se već događa. Zapaljene svijeće raspršuju po zraku parafin, na kožu mažemo slojeve vazelina ili nekog njegovog derivata, a mikroplastika teče u krvi svakog od nas.
Na podu u sredini prostora nalazi se sivi sloj materijala koji djeluje kao da je izliven pa stvrdnut. Oko njega i na njemu su različiti predmeti od plastike – ljudski dlanovi, otisci školjki, kukaca i drugih organskih oblika. Tu su još osušeni cvjetovi, plohe prozirne plastike i okruglo ogledalo na kojem su poslagani parfemi i jedan upaljač. Ovi predmeti otvaraju puno mogućnosti za promatranje, istraživanje, igranje, i mirisanje. Čitava izložba se ne doživljava samo vizualno, nego senzualno u punom smislu – ona je mirisna, hrapava, glatka i mekana.
Iako je materijal korišten na izložbi gotovo u potpunosti nastao od naftnih proizvoda ona svejedno pokazuje jako širok spektar boja, oblika i tekstura. Gotovi predmeti poput bočica parfema, ali i oni izrađeni, svojom teksturom pobuđuju asocijacije na nešto poznato. Time se pokazuje da je naš svijet u golemoj mjeri određen naftom. Prerada nafte je postala neka vrsta suvremene alkemije koja može proizvesti gotovo sve što možemo zamisliti i ispuniti našu civilizaciju nepojmljivom energijom. No, nekada je kamen mudraca bio samo dio mašte, a sada je upravo obrnuto. Možemo proizvesti gotovo sve, ali kao da smo zaboravili maštati o toj tvari koja nas određuje. Možda nafta nije samo materijal za praktičnu uporabu nego entitet koji nas koristi da bi se proširio, da bi se kretao? Možda nafta želi nas jednako koliko i mi nju? U svakom slučaju nije samo funkcija nego je pojavna i prisutna. Valentina Butumović odijeva je u ruho umjetnosti, dogovara sastanak u samoj zgradi naftne kompanije i pušta nas da se pod prigušenim svjetlima prepustimo osjetilima.
Objavljeno
