Kako je tvornica promijenila grad

Tvornica i predionica konca Dalmatinka činila je osnovu privrednog i industrijskog života grada Sinja, svojevremeno je proglašena najuspješnijim poduzećem Jugoslavije, a na svom vrhuncu zapošljavala je oko 2 800 radnika. Dalmatinka je i tipična Hrvatska priča o tranziciji i privatizaciji. Tvornički div koji je zadovoljavao 80 posto tržišta Jugoslavije, a u velikoj mjeri proizvode je izvozio na tržišta Zapada i Bliskog istoka, prve gubitke zabilježio je 1989. godine. Slijedom urušavanja istočnog tržišta koji je nosio 50 posto izvoza ove tvornice, ali i političko-ekonomskih kretanja u Hrvatskoj, postepeno se smanjuje proizvodnja i počinju prva otpuštanja. Unatoč tome tvornica se uspijeva održavati sve do 2000. godine i privatizacije kada uvjeti rada postaju nepodnošljivi. Radnice su tada spominjale kako je bolje biti na bolovanju i dobiti pola plaće nego raditi u takvim uvjetima, a ne znati hoćete li plaću uopće dobiti.

Uništavanje Dalmatinke bilo je postepeno, ali temeljito. Promjenom vlasti devedesetih godina mijenja se cijela uprava tvornice. Radnički savjet već je od prije imao sve manju ulogu u upravljanju, radnici nisu bili upoznati s politikama tvornice, a javljaju se i tvrdnje da se roba noću odvozi “tko zna gdje”. Istovremeno, strojevi koji su ciklički obnavljani zastarijevaju i potrebna im je modernizacija, no inflacija i rat to sprječavaju. Umjesto modernizacije tvornicu počinju čerupati privatni interesi. Strojevi nestaju preko noći, a vrijedna imovina prodaje se u bescjenje. Tvornica je naposljetku 2009. godine konačno zatvorena, a veliko znanje o tekstilnom radu akumulirano generacijama – propada. Zatvaranje tvornice bio je velik ekonomski udarac za grad, ali i radnike koji su se s njom poistovjećivali i za koje je gubitak posla značio i gubitak dostojanstva. Ovi su radnici odrastali s duboko urezanom sviješću velikog kapitala koji im je ostavila prva generacija, a oni sad nemaju što ostaviti svojoj djeci.

Razvoj Dalmatinke izravno je vezan za razvoj Sinja i Cetinjskog kraja. Gotovo nema obitelji koja nije imala člana zaposlenog u tvornici, a koliko je bila ključna za privredu ovog kraja govori i činjenica da je cijeli grad znao kad bi tvornica isplatila plaće. Danas malo tko zna da je za gradnju Dalmatinke zaslužan tadašnji gradonačelnik Vice Buljan koji je iskoristio svoj visok položaj unutar Komunističke partije – bio je član AVNOJ-a i ZAVNOH-a – i tvornicu koja se trebala graditi u Livnu, doveo u Sinj. Svoj utjecaj iskoristio je i za brojne druge razvojne projekte čime je njegov doprinos gradu nemjerljiv. Unatoč tome izbrisan je iz javnog gradskog prostora. Glavni gradski trg koji je po njemu nosio ime preimenovan je u Trg Franje Tuđmana, a njegova bista također je zamijenjena.

Gradnja tvornice počela je nakon rata, u sklopu ekonomskog plana petoljetke. Pošto je građena u sredini bez industrijske tradicije, nije bilo kvalificirane radne snage, a velik dio stanovništva bio je nepismen. Prije pokretanja proizvodnje radnici su zato odlazili u gradove s razvijenom tekstilnom industrijom (kao što je Duga Resa ili Maribor), gdje su učili raditi na velikim strojevima. Ubrzo se pokreće i tekstilna škola, a tvornica je plaćama radnike motivirala na doškolovanje. Osnovan je i fond za stipendiranje učenika koji su se slali na edukacije, a slijedom toga kvaliteta proizvoda postaje sve bolja.

Održavanjem radničkog standarda Dalmatinka je također utjecala na kulturu života u gradu. Urbanizaciju Sinja ubrzala je izgradnja stanova za radnike kojima su bili omogućeni povoljni stambeni krediti. Radnicima i njihovim obiteljima također je bila dostupna tvornička ambulanta. Prateći zdravstveno stanje radnika otkrili su da je puno radnica pothranjeno jer su nastavljale s radom na polju i u kućanstvu i nakon odlaska iz tvornice. Također, većina radnica dolazila je iz ruralnih sredina u okolici grada do kojih nije postojao javni prijevoz pa su na posao morale dolaziti pješke, a sve to uz prehranu koja nije bila zadovoljavajuća. Tvornički liječnici zato su preporučili osnivanje restorana koji je radnicima pružao besplatan topli obrok, a upravo je restoran svima ostao u najboljem sjećanju.

Otvorena su i radnička odmarališta u sklopu čega je osnovan odbor za rekreaciju. On je imao zadatak promovirati korištenje slobodnog vremena i rekreacije pošto je takav oblik životnog stila bio stran ljudima naviklim na težak cjelodnevni rad. Vrijeme provedeno u radničkim odmaralištima bilo je važno i za djecu radnika koji su odrastajući u promijenjenim uvjetima navikli na drugačiji standard radničke kulture. Osim navedenog, unutar tvorničkog kompleksa djelovali su brojni sportski i kulturni klubovi, kao i klub dobrovoljnih darivatelja krvi iz čega je nastala tradicija koja se u Sinju zadržala do danas. U ovo se vrijeme radnička klasa također po prvi put počinje baviti sportom koji je do tada bio rezerviran isključivo za bogatije slojeve društva.

Dalmatinka je predstavljala i prvi ulazak žena ovog kraja u svijet rada. S obzirom na i dalje patrijarhalnu sredinu iz koje su dolazile, prva je generacija radnica doživljavala velike kritike. Tvornica je nazivana “kurvanjskom kućom”, a neke se radnice prisjećaju kako su sugrađani pljuvali za njima na cesti. Noćni rad u trećoj smjeni pritom je naravno bio najomraženiji. S obzirom na to da u početku nije postojao organizirani prijevoz iz ruralnih krajeva do grada, sindikat je radnicama nabavio bicikle, a to je u ono vrijeme izazivalo posebnu sablazan. No sve neugodnosti ubrzo su zaboravljene kad je radnicama počela stizati plaća. Žene su si po prvi put same mogle priuštiti miraz zbog čega su “došle na dobar glas”. Bio je to pomak k ekonomskoj samostalnosti, no kao i u ostatku zemlje i dalje je ostala njihova dvostruka opterećenost – tvorničkim i kućanskim radom. Zbog radnog opterećenja koje se nastavljalo i nakon izlaska iz tvornice, žene se, primjerice nisu stigle baviti politikom što je pokazatelj kako unatoč izlasku na tržište rada i većoj ekonomskoj samostalnosti, emancipacija ipak nije provedena do kraja.

Privatizacija i komadanje tvornice posebno je žene dovelo u nepovoljan položaj. Mnogim bivšim radnicama još je uvijek teško pričati o svojim iskustvima, neke se čak ustručavaju prolaziti uz napušteni kompleks, ali u opuštenom i otvorenom razgovoru, jasno se nazire njihov ponos na nekadašnji rad. S radnicama Dalmatinke 2014. godine počeli su razgovarati Jelena Pavlinušić, Nikola Križanac i Dragana Modrić, autorski tim koji provodi istraživački projekt pod nazivom Industrijsko nasljeđe i kultura sjećanja na primjeru tvornice Dalmatinka – Sinj. Rezultati njihovog istraživanja predstavljeni su u studenom 2017. godine na iznimno posjećenoj izložbi u Galeriji Sikirica u Sinju, a prema riječima autora, nekadašnji radnici iskoristili su priliku da bi svojoj djeci i unucima pokazali gdje i što su radili i kako je nekad izgledala industrijska proizvodnja. Rezultati istraživanja također su predstavljeni na tribini Dalmatinka – kako je tvornica promijenila grad 27. ožujka u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.

Dalmatinka i dalje ima važnu ulogu u kolektivnoj memoriji grada Sinja te i danas predstavlja nezaobilaznu identifikacijsku točku za lokalno stanovništvo. Poput mnogih drugih primjera u Hrvatskoj, Dalmatinka također predstavlja i tužan susret različitih generacija koje veže nesretna sudbina jednog tvorničkog diva. Od prve generacije koja je u najtežim uvjetima stvarala temelje, ne samo jedne tvornice, nego i čitave lokalne zajednice, preko druge generacije koja se nije uspjela izboriti za njeno očuvanje, do današnje, sad već treće generacije koja romantičarskim zanosom ponovno otkriva širinu njene važnosti.

Za sada je poznato da će izložba još gostovati u Zagrebu i Labinu, a prikupljenim podacima slijedi digitalizacija te stvaranje on-line arhiva. Autorski tim također najavljuje kako “materijala za buduća istraživanja ne nedostaje jer postoji još puno propale industrije u Sinju”.

Objavljeno 29.03.2018.