Zajedničko iskustvo rada važnije je od rezultata

Iako projekt Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću nije ispunio svoj participativni potencijal, dao nam je vrijedne uvide o odnosu zatvorenika spram njihovog životnog prostora.

revitalizacija_zatvorskih_prostora_hdlu_630 FOTO: HDLU

Nakon što su u rujnu 2018. umjetnice Ana Ratković Sobota, Monika Meglić, Vida Meić i Melinda Šefčić, u sklopu projekta Uzorna kaznionica, s ciljem revitalizacije zatvorskog prostora oslikale zidove Kaznionice i zatvora u Požegi, projekt je ove godine dobio svoj nastavak u Zatvoru u Zagrebu, poznatijem jednostavno kao Remetinec. Ondje su u veljači ove godine izvedene četiri likovne intervencije (oslikavanje ulaza u zatvor, hodnika, dvorišta i sobe za posebne programe) koje su izveli umjetnici (ovog puta isključivo u muškom sastavu) Dominik Vuković, Goran Rakić, Ivan Oštarčević Zgubljen i Slaven Kosanović Lunar. Intervencije su dio projekta Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću, koji je realiziralo Hrvatsko društvo likovih umjetnika u partnerstvu sa Zatvorom u Zagrebu, Ministarstvom pravosuđa, Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Institutom za etnologiju i folkloristiku te Odsjekom za kriminologiju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Projekt je primarno usmjeren unaprjeđenju kvalitete života zatvorenica i njihovom aktivnom angažmanu u smislenom provođenju slobodnog vremena, a pratilo ga je i istraživanje o odnosu zatvorenika spram njihovog životnog prostora. Rezultati istraživanja predstavljeni su na istoimenom znanstveno-stručnom skupu koji se održao početkom lipnja u prostorijama Velike vijećnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Samo istraživanje provedeno je u dva dijela – prvi dio čini rad istraživačica dr. sc. Nevene Škrbić Alempijević, dr. sc. Sanje Potkonjak s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju, dr. sc. Valentine Gulin Zrnić i dr. sc. Sanje Đurin s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, dok je drugi dio istraživačkog rada provela dr.sc. Anita Jandrić Nišević s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta koja je pritom i mentorirala dvije studentice.

Istraživanjem dr. sc. Anite Jandrić Nišević htio se dobiti uvid u dojam koji radnici i zatvorenici Zatvora u Zagrebu imaju o prostoru (interijeru) Zatvora, odnosno o “mogućnostima njegova poboljšanja kroz izvođenje likovnih intervencija (oslikavanja zidova) te percepciju interijera nakon izvođenja likovnih intervencija”. U istraživanju je tijekom veljače (prije intervencije), ožujka i prve polovice travnja 2018. anketiran ukupno 31 zatvorenik (19 zatvorenika prije izvođenja likovnih intervencija i 12 zatvorenika nakon izvođenja intervencija) te 83 djelatnika Zatvora u Zagrebu (51 djelatnik prije izvođenja intervencije i 32 djelatnika nakon izvođenja intervencije). Ovako provedeno istraživanje pokazalo je neke uistinu zanimljive rezultate. Naime, nakon intervencije većina se anketiranih zatvorskih radnika (43,8 posto) nije slagala s tvrdnjom da se izvođenjem likovnih intervencija u prostoru Remetinca doprinijelo pozitivnom osjećaju ugode pri boravku u prostoru Zatvora. Također, nešto manje od polovice radnika (40,6 %) smatra da se ovakve intervencije ne bi trebale nastaviti u budućnosti, kako ovdje tako ni u drugim zatvorima i kaznionicama. Zatvorenici, s druge strane, većinski pozdravljaju ovakve (i buduće) intervencije. Ovakvi rezultati mogli bi govoriti nešto više o samoj ideji kako bi izdržavanje kazne zatvora trebalo izgledati i treba li zatvorenicima uopće omogućiti nešto što će im donekle “olakšati” boravak u zatvoru i kaznionici.

Drugi dio istraživačkog projekta uključivalo je terensko istraživanje kojega su u Zatvoru u Zagrebu provele predavačice s Filozofskog fakulteta. Istraživanje je izvedeno kao niz poludnevnih etnografskih “susreta” u ukupnom trajanju od tri tjedna (u veljači 2019.) u kojem su, kako same pišu, “naizmjence posjećivale zatvor, boravile u njemu, točnije na lokacijama umjetničke intervencije, pratile rad umjetnika i provodile intervjue s njima, promatrale interakciju umjetničkog rada u nastajanju s onima koji su prolazili prostorom, komunicirale s djelatnicima koje je obavljanje svakodnevnih poslova vodilo kroz mjesta intervencija”. S djelatnicima u Zatvoru provedeno je nekoliko kraćih intervjua tijekom samog oslikavanja te jedan grupni razgovor nakon završetka intervencija (ožujak 2019.) s djelatnicima stručne službe koji su u oslikanim prostorima provodili svoje redovite terapijske aktivnosti.

Prostor zatvora po sebi je nedostupan, krut i siv, kao i sustav sam, a zatvorenici očito pokazuju interes za umjetničkim intervencijama koje ga nastoje humanizirati. Ne samo da su izrazito pozitivno reagirali na intervencije, nego je, kako bilježe autorice istraživanja, “nekolicina izrazila želju da i oni sudjeluju u bojanju i oslikavanju zidova, osobito soba u kojima sami borave”. Ovo s jedne strane ukazuje na činjenicu koliko su zatvorenici prijemčivi za ovakve intervencije, a s druge upućuje i na smjer u kojem bi buduće intervencije mogle (i trebale) ići – umjesto da zatvorenici budu puki pasivni promatrači, trebali bi moći u njima i sami sudjelovati. Takav tip sudjelovanja u projektu, u kojem su zatvorenici uključeni u rad, posebno je pregnantan te od njega zatvorenici uvelike mogu učiti. Upravo u uključivanju i (terapijskom) radu s ljudima leži snaga ovakvih i sličnih projekata. Jer ako, kao što u publikaciji o projektu piše, “pouzdano možemo reći kako sam čin stvaralaštva te sudjelovanje u stvaralačkim procesima može doprinijeti promjenama načina na koji vidimo svijet i naše mjesto u njemu”, te kako “isto vrijedi i za zatvorenike i za zatvorski sustav”, zašto te iste zatvorenike ne bismo više uključili u sami proces stvaranja i same umjetničke intervencije? Tim više ako i sami izražavaju želju za istim. Može li ih uključiti u proces miješanja boja, planiranja intervencije, oslikavanja, rada na muralu? Može li se s njima provesti i radionica koju će voditi umjetnici, koja će istaknuti terapijski i resocijalizacijski učinak umjetničkog rada? Takav bi pristup zasigurno mogao dovesti do snažnijeg i smislenijeg uključivanja i trebalo bi ga imati na umu u budućim, sličnim projektima.

Uzmimo za primjer intervenciju na zidu ulaza u Zatvor u Zagrebu. Taj je prostor zatvorenicima uglavnom nedostupan, oni vrlo rijetko tamo prolaze, stoga možemo pretpostaviti da oni niti ne mogu imati, ni doživjeti nekakvu interakciju kako s djelom samim, tako ni s umjetnikom tijekom rada na intervenciji. Kod ovoga primjera je vjerojatnije da će intervenciju češće gledati/vidjeti zaposlenici sami, što naravno ne mora nužno biti loše, budući da iskustvo rada u zatvoru zasigurno na specifičan način utječe i na njih. No što se samog umjetničkog rada tiče, za zatvorenike proces, odnosno zajedničko iskustvo rada često zna biti važnije od rezultata. Stoga bi bilo zanimljivo promisliti načine kako više uključiti zatvorenike u sami proces rada na umjetničkim intervencijama. Da, oni nikada neće moći oslikati svoje ćelije, jer je to za sustav prekomplicirano. Ali se možda može iznaći rješenje da na neki drugi način, zajedničkim snagama utječu na oblikovanje svojeg životnog prostora.

Iako projekt Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću nije ispunio svoj participativni potencijal, svaku inicijativu u zatvorskom sustavu treba pozdraviti. U ovom slučaju pored umjetničkih intervencija dobili smo vrijedne uvide o odnosu zatvorenika spram njihova životnog prostora i umjetničkih intervencija koje ga nastoje oplemeniti. Vrijednih i zbog toga što je riječ o izrazito krutom sustavu u kojeg je jako teško ući – razgovarati sa zatvorenicima, pisati o njima, a postaje sve teže i izvještavati o projektima provedenima u zatvorima. Stoga je taj sustav potrebno još više rastegnuti, olabaviti i razrahliti, a svaka inicijativa u tom smjeru iznimno je pohvalna.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano