Tema Piše: Matija Mrakovčić
Europska građanska inicijativa (European Citizens’ Initiative, ECI) o ljudskom pravu na vodu pokrenuta je 2012. povodom prijedloga Europske komisije o donošenju Direktive o jedinstvenom pravnom okviru za postupak dodjele koncesija za javne usluge u Europskoj uniji. Tada je inicijativa istaknula zahtjev da opskrba vodom i upravljanje vodnim resursima ne smiju biti predmet pravila unutarnjeg tržišta te da vodne usluge moraju biti isključene iz liberalizacije, komodifikacije i privatizacije.
Inicijativa je prikupila 1 884 790 potpisa europskih građana, Komisija ju nije uvažila, no zastupnici Europskog parlamenta izglasali su pravno neobvezujuću rezoluciju kojom je zaključeno da proizvodnja, distribucija i upravljanje vodom i sanitacijskim servisima mora ostati isključena iz Direktive o koncesijama u svim daljnjim postupanjima Komisije. Također, istaknuli su da važnost vodnog resursa upućuje na to da ga treba isključiti iz svih budućih trgovinskih sporazuma ili onih o kojima se trenutno pregovara.
Nakon što su u svibnju 2016. najavljene promjene Ustava i zaštita prava na vodu, zastupnici slovenskog parlamenta dvotrećinskom su većinom 17. studenog izglasali promjenu ustava kojom je građanima zajamčeno pravo na pitku vodu kao javno dobro, javlja Hina. U prihvaćenom ustavnom amandmanu navodi se da svatko ima pravo na pitku vodu, da svim resursima vode upravlja država preko lokalnih zajednica i ovlaštenih komunalnih službi, te da izvori vode nisu roba na tržištu već su namijenjeni održivoj vodoopskrbi i domaćinstvima. Promjenu ustava slijedit će prilagodba niza zakonskih rješenja i propisa.
Prema UNESCO-vim istraživanjima, Hrvatska raspolaže s 32 818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku. Kada se govori o bogatstvu i dostupnosti vodnih izvora između 188 zemalja, Hrvatska je peta u Europi i 42. u svijetu. Ipak, 20 posto stanovnika ni danas nije spojeno na javni vodovod, a više od 40 posto vode izgubi se u prijenosu cijevima do potrošača zbog dotrajalih instalacija. Najveći koncesionari za crpljenje vode su Jamnica, Podravka i Cedevita, a samo na Jamnicu koja ima koncesije nad trima izvorima u Jastrebarskom, Pisarovini i Lasinji, otpada polovica ukupne isrpljene vode. Četiri najveća koncesionara iscrpe i na tržište puste više od 90 posto ukupne hrvatske proizvodnje flaširane vode, za čiju litru državi plaćaju 3 lipe, kao što je istaknuto u članku Sergeja Županića u tiskanom Forumu.
Vodne usluge u Hrvatskoj pružaju isključivo javna poduzeća u vlasništvu općina i gradova kao javnu uslugu. Za kubik vode poduzeća plaćaju državi 2,85 kuna po kubiku, Hrvatske vode određuju koliko smiju iscrpiti iz određenog izvora te daju pravo korištenja novog vodocrpilišta. Lokalni vodovodi i država sklapaju ugovore na najviše 60 godina. Sve odluke ključne za upravljanje vodnim sustavom donose Hrvatske vode, u suradnji s resornim ministarstvom, no bez savjetovanja s provoditeljima politike, vodno-komunalnim poduzećima, jedinicama lokalne samouprave, građanima.
Kao što je pokazao izvještaj Naša voda: Analiza upravljanja vodnim uslugama, u Hrvatskoj dominira model birokratskog upravljanja, ali uz elemente novog javnog menadžmenta, poput koncesioniranja usluga pročišćavanja otpadnih voda i sve većeg oslanjanja na financiranje prodajom usluga potrošačima, a ne iz proračuna. Izvještaj je nastao u okviru projekta protiv korupcije u upravljanju prostorom i prirodnim resursima Zelene akcije i partnera te udruga Art radionica Lazareti, Multimedijalni institut – MAMA, Pravo na grad i Zelena Istra.
U okviru projekta o povećanju transparentnosti u upravljanju prostornim i vodnim resursima koji provode iste organizacije, 5. i 6. prosinca održat će se konferencija Naša voda? koja će uključiti analizu hrvatskog sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu te analizu modela javno-privatnog partnerstva u vodnim uslugama.
“Reforma u vodno-komunalnom gospodarstvu je prijeko potrebna jer status quo nije u javnom interesu te nas zapravo dugoročno gura prema privatizaciji vodnih usluga, sa svim njenim štetnim posljedicama (…) Status quo među ostalim znači rasipanje novca zbog stranačkog zapošljavanja nestručnih kadrova u komunalnim poduzećima, korupciju prilikom javnih nabava za građevinske podugovorene poslove te predimenzionirane infrastrukturne projekte proširenja mreže zbog kojih se poduzeća prekomjerno zadužuju. To vodi prema sve većoj financijskoj neodrživosti vodno-komunalnih poduzeća i nezadovoljstvu korisnika njihovim uslugama, što je dugoročno put prema privatizaciji vodnih usluga, a možda i vodne infrastrukture”, zaključeno je u izvještaju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
