Tema Piše: Matija Mrakovčić
Javni pristup besplatnoj pitkoj vodi komunalni je standard, a grad Zagreb leži na prirodnim izvorima i tokovima pitke vode. Zagreb također ima tradiciju punktova s besplatnom pitkom vodom, no istovremeno je grad koji ima izrazito nisku kulturu dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru. Vidljiv je trend neodržavanja i uklanjanja postojećih česmi ili slavina s pitkom vodom, pa tako neki od najpoznatijih gradskih javnih parkova (Cmrok, Tuškanac, Dotrščina), trgova (Trg bana Jelačića, Kvatrić), čitav Gornji grad ili savski nasip nemaju pristup besplatnoj pitkoj vodi.
U najbližem susjedstvu, osim što su zastupnici slovenskog parlamenta u studenom 2016. izglasali promjenu ustava kojom je građanima zajamčeno pravo na pitku vodu kao javno dobro, Ljubljana je iste godine proglašena i zelenom prijestolnicom Europe. U promotivnim materijalima Grada naglašava se da javne česme nisu samo ukras grada već podsjećaju i da se u Ljubljani pije kvalitetna voda. U Rimu postoji ekstenzivna mreža javnih česmi, pitka je voda dostupna gotovo doslovno na svakom koraku, a građani plaćaju račune koji su među najnižima u Europi. Također, pored svake fontane po kojima je Rim poznat, postoji i javna česma.
Povodom tridesete obljetnice obnove Manduševca, platforma 1POSTOZAGRAD pokrenula je kampanju u suradnji s organizacijama civilnog društva i drugim inicijativama da glavni zagrebački trg ponovo dobije punkt s besplatnom pitkom vodom. “Manduševac je odabran kao važno simbolično i svima poznato mjesto kao bi se javnost lakše senzibilizirala za temu nedostupnosti pitke vode, odnosno i kao uvod u formalnu incijativu za novu mrežu javnih česmi za grad. Činjenica da sva sila gradskih stručnih službi prilikom obnove Manduševca nije prepoznala njegovu primarnu ulogu pojila je prilično nevjerojatna, i taj propust treba ispraviti”, objašnjava Saša Šimpraga, idejni začetnik i voditelj platforme.
Inicijativu podržavaju Zelena akcija, Pravo na grad, Parkticipacija, Sindikat biciklista, Mapiranje Trešnjevke, Zakaj? Za KAJzericu! te Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata. “Praksa širih podrška incijativa je nešto što 1POSTOZAGRAD prakticira od početka, pa tako i na nizu incijativa koje su u tijeku. 1POSTOZAGRAD sam i osnovao nakon godina samostalnog bavljenja zagovaranjem, a sve kako bi osnažio vidljivost i pospješio uspjeh incijativa. Šire podrške uvjetuju bolju recepciju kod nadležnih gradskih tijela, ali i kod medija. U slučaju Manduševca, radi se o prijateljskim organizacijama i incijativama, koje su ujedno uglavnom i najaktivnije na pitanjima javnog prostora grada. Za primjer mogu navesti izuzetno važnu incijativu Park za Kajzericu i našu najveću do sad listu podrške koja je, kao dio kampanje, uključila i niz javnih osoba”, kaže Šimpraga.
Udruga Zakaj? Za KAJzericu! prilikom povezivanja s 1POSTOZAGRAD bavila se idejom da se jedina preostala zelena površina u sredini stambenog dijela Kajzerice uredi kao park. Zbog toga su organizirali razna događanja za stanovnike kako bi se površina doživjela kao mjesto središnjeg okupljanja stanovnika, a također su organizirali sadnju voćaka kao početak urbanog vrta, gledanje zvijezda u suradnji s Hrvatskim društvom astronoma, proljetni piknik sa stanovnicima Kajzerice. “Tijekom vremena povezivali smo se s brojnim udrugama i inicijativama koje djeluju na području Grada, sa željom da se unaprijedi kvaliteta života građana. Podržali smo tako i projekt Savica za Park, građane Središća i slično”, kaže Ana Gugić iz udruge.
Pokretač većine spomenutih inicijativa je neplansko, šerifsko korištenje javnog prostora, konstantna izgradnja na preizgrađenim područjima koje ne prati odgovarajuća infrastruktura, ističe Gugić. “Mislim da je to glavni razlog pojavljivanja sve većeg broja inicijativa i udruga koje okupljaju pojedince u želji da se neke stvari ipak urede i srede. Pomaci su mali i spori, ali ipak postoje. Samo naša inicijativa se uspjela izboriti da se u kvartu izgrade škola i vrtić koji su godinama bili na čekanju, kao i u mnogim okolnim kvartovima koji ih još nisu dobili. Postigli smo mnoštvo malih pomaka u svrhu sređivanja života u kvartu koji nisu medijski zanimljivi, pa samim time nisu niti poznati, ali to nije niti bitno”. “Zagreb je grad koji se vodi klijentelistički i nepošteno i tu je početak problema. Incijative koje se tome protive uglavnom su reakcija na partkularne probleme, a manje politički artikulirane alternative”, istaknuo je Šimpraga koji je od recentnih incijativa istaknuo borbu za park na Savici.
Osim kao odraz nebrige, uklanjanje česmi može se promatrati i u kontekstu sve veće privatizacije javnih dobara. Kao što je pokazao izvještaj “Naša voda: Analiza upravljanja vodnim uslugama”, u Hrvatskoj dominira model birokratskog upravljanja, ali uz elemente novog javnog menadžmenta, poput koncesioniranja usluga pročišćavanja otpadnih voda i sve većeg oslanjanja na financiranje prodajom usluga potrošačima, a ne iz proračuna. Izvještaj je nastao u okviru projekta protiv korupcije u upravljanju prostorom i prirodnim resursima Zelene akcije i partnera, a u sklopu projekta za povećanje transparentnosti u upravljanju vodnim i prostornim resursima, Institut za političku ekologiju izradio je analizu pod nazivom “Poruka u boci – Analiza javne politike koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i stavljanja na tržište”.
Nasuprot uvriježenom mišljenju o Hrvatskoj kao zemlji neograničenih vodnih resursa, ako se gledaju samo obnovljive zalihe podzemne vode koje se u pravilu koriste za ljudsku potrošnju, za razliku od površinskih i vanjskih vodnih resursa, analiza je ukazala da bi vodno bogatstvo trebalo koristiti racionalnije. Trenutno raspolažemo s oko 2000 metara kubičnih najkvalitetnijeg vodnog resursa, obnovljivih podzemnih zaliha vode, po stanovniku. Vodu za ljudsku potrošnju kroz uslugu javne vodoopskrbe crpe i isporučuju isključivo javna poduzeća, a crpe i pakiraju odnosno flaširaju radi prodaje na tržištu isključivo privatna poduzeća. Dok flaširanje mineralne gazirane vode ima višestoljetnu povijest, u Hrvatskoj se tek u posljednjih petnaest godina u znatnijoj mjeri počinje flaširati i negazirana voda.
Voda je u Hrvatskoj zakonski određena kao opće dobro, pa privatna poduzeća koja vodu namjeravaju koristiti u gospodarske svrhe moraju odlukom Vlade dobiti pravo korištenja u obliku koncesije na osnovu koje su državi dužni plaćati koncesijsku naknadu. Prema zakonskom okviru, koncesije se iznimno dodjeljuju na zahtjev, no u praksi to se pokazuje kao pravilo. Također, koncesije za zahvaćanje vode za tehnološke potrebe proizvođačima flaširane vode često se dodjeljuju zajedno s koncesijama za flaširanje vode, pa se ista voda koristi za dvije različite namjene. To često dovodi do zloupotreba jer su koncesijske naknade za tehnološke potrebe čak 187 puta manje.
Trinaest privatnih poduzeća, od kojih su tri najveća i s najvećim prihodima Jamnica, Podravka i Cedevita, godišnju koncesijsku naknadu plaćaju prema količini zahvaćene vode u iznosu od 3 lipe po litri zahvaćene vode. Do 2010. tu su naknadu plaćali prema 2,5 posto od prihoda od prodaje flaširane vode, no nakon zajedničkih lobističkih napora spomenutih poduzeća, koncesijska je naknada određena na iznos od 3 lipe. Stoga ne čudi da je Republika Hrvatska u 2015. godini uprihodila oko 13 milijuna kuna na ime koncesijskih naknada, a prihodi domaće industrije flaširane vode procjenjuju se na oko milijardu kuna godišnje. Istodobno, Hrvatska je na 12. mjestu u svijetu po potrošnji flaširane vode, unatoč kvalitetnoj i do 1000 puta jeftinijoj vodi iz javne vodoopskrbe.
Svakako, problem flaširane vode dovodi nas do širih društvenih pitanja. Zaštita prirodnih resursa općenito nije na zadovoljavajućoj razini, a problem dostupnosti besplatne pitke vode jedan je od njenih efekata. Nije naodmet spomenuti da je 2010. pri glasanju o Rezoluciji Ujedinjenih naroda o pravu na pristup pitkoj vodi i odvodnji otpadnih voda kao ljudskom pravu Republika Hrvatska bila suzdržana, te da petnaest posto stanovnika još uvijek nema pristup javnoj vodovodnoj mreži. Werner Wiartalla, stručnjak za energetsku i financijsku održivost berlinskog društvenog centra Ufa Fabrik, predstavio je početkom listopada 2016. u Zagrebu koncept ekološke održivosti centra. Tom je prilikom istaknuo da mu se čini nevjerojatnim da još uvijek zalijevamo toalete pitkom vodom, dok nam isto ne bi palo napamet da činimo i s vinom. Vino, naime, poentirao je, veoma cijenimo. U Hrvatskoj se još uvijek, na legislativnoj razini, ali i razini građanske svijesti, ne promišlja o mjerama za ponovno korištenje voda, odvodnju koja ne zahtijeva prijenos otpada putem pitke vode, poticanje skupljanja kišnice, kao što se ne sprječava betonizacija izvora ili prirodnih ležišta pitke vode ili devastacija krškog tla.
Program Voda i javni prostor, kojem je u fokusu pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, voda kao element javnog prostora te općenito voda kao javno dobro, zaključen je, kao i projekt u sklopu kojeg je proveden – Ars Publicae. No, kao što naglašava Saša Šimpraga, “borba za vodu kao javno dobro počinje na konkretnoj česmi. Kao i ranijih godina, i program Voda i javni prostor ostavlja grad boljim nego kakav je bio kad je program počinjao. Niz incijativa za popravak postojećih česmi, koje su pokrenute kroz program i u suradnji s 1POSTOZAGRAD, ove će godine imati prve rezultate. Bio je to prvi korak prema novoj mreži javnih česmi”. Stoga je nedavno platforma 1POSTOZAGRAD objavila radni prijedlog nove mreže javnih česmi u Zagrebu o kojem detaljnije možete čitati ovdje te se uključiti u raspravu.
Prema prijedlogu, nužno je voditi računa da česma bude dostupna svima podjednako: djeci, odraslima, starijima i osobama s invaliditetom, odnosno potrebno je uvažiti ljudsku raznolikost po pitanju mogućnosti dosezanja slavine. Kod novih javnih česmi mogućnost konzumacije vode svakako bi trebala biti osigurana i za životinje. Nove gradske česme trebale bi biti suvremeno oblikovane, jedinstvene i prepoznatljive. Time bi, s jedne strane, javni prostor bio opremljen sadržajem koji je nasušno poteban i predstavlja civilizacijski minimum, s druge bi strane bio manifestiran dizajnerski potencijal oblikovanja komunalne opreme koja ulazi u javni prostor grada, te s treće strane, takva bi mreža afirmirala vodu kao javno dobro.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
