Između obrazovanja i očuvanja baštine

Unutar muzejskih institucija, sveučilišni muzeji i kolekcije čine izdvojeno i još uvijek nedovoljno istraženo područje prikupljanja i prezentacije baštine s vrlo specifičnim problemima proizašlim iz njihove vezanosti za obrazovne institucije. Umjesto u vrijeme ekonomske krize, kao što bismo možda očekivali, sveučilišni muzeji u najvećoj su opasnosti u vrijeme ekonomske ekspanzije i velikih ulaganja u obrazovanje. Veće ulaganje u visoko obrazovanje u pravilu znači modernizaciju sveučilišta, fakulteta i akademskih odjeljenja, ulaganje u laboratorije i novu opremu, što znači da se javlja i potreba za novim i većim prostorima. U nedostatku jeftinijih rješenja, sveučilišta tada običavaju smanjiti ili iseliti svoje muzeje, galerije ili kolekcije kako bi oslobodili prostor za “profitabilnije” programe. U globalnom kontekstu ovaj je trend u posebnom zamahu bio 1990-tih godina koje je osim ulaganja u istraživačke programe obilježila i sve veća liberalizacija visokog obrazovanja čime se od akademskih institucija zahtijevala veća profitabilnost i natjecanje na tržištu. Osim napuštanjem neprofitabilnih programa, sveučilišta su primorana upisati što više studenata i time naplatiti što više školarina, čime se još više povećava potreba za dodatnim prostorom.

Nakon što je uočeno da se zbog specifičnog položaja unutar obrazovnih institucija, sveučilišni muzeji suočavaju s drugačijim problemima u odnosu na ostale muzejske institucije, 2000. godine unutar ICOM-a osnovan je Međunarodni komitet sveučilišnih muzeja i kolekcija (UMAC). Glavna uloga UMAC-a je poticanje razvoja i umrežavanje sveučilišnih muzeja, kao i razvijanje suradnje obrazovnih i muzejskih institucija. Djelovanje organizacije proizlazi iz težnje za kontinuiranim razvojem sveučilišnih muzeja i kolekcija kao resursa za istraživanje, podučavanje i očuvanje kulturne, povijesne, prirodne i znanstvene baštine. Njegova trenutna predsjednica dr. Marta C. Lourenço, na predavanju u MDC-u, osim na ulogu UMAC-a, osvrnula se i na ulogu i važnost sveučilišnih muzeja danas, od kojih mnogi imaju nacionalni ili čak internacionalni značaj.

Sveučilišni muzeji diljem svijeta imaju vrlo različite uloge i važnost u akademskoj i kulturnoj zajednici. To je primjerice vidljivo u razlici između europske prakse i SAD-a gdje sveučilišni muzeji imaju nešto važniju društvenu ulogu. Sveučilišni umjetnički muzeji u Europi najčešće su se razvili iz umjetničkih kolekcija koje su se koristile za podučavanje te iz studentskih kolekcija, dok se ostala umjetnička baština najčešće čuva u institucijama pod gradskim ili državnim upravama. U SAD-u s druge strane, sveučilišta često nadomještaju nedostatak drugih umjetničkih institucija, posebno u ruralnim sredinama, a samim time je i njihovo financiranje i organizacija drugačija. U europskom kontekstu kao pozitivan primjer Lourenço ističe Ujedinjeno kraljevstvo koje svoje sveučilišne muzeje financira mimo obrazovnih institucija čiji su dio, pod uvjetom da su otvoreni za javnost. Ova je odluka donesena nakon što je uočeno da sveučilišne kolekcije sadrže neke od izuzetno nacionalno važnih djela koje je potrebno zaštititi.

Trenutno je u UMAC-ovoj bazi podataka zabilježena samo jedna kolekcija iz Hrvatske, a to je kolekcija Botaničkog vrta. Lourenço naglašava kako je nedostatak podataka, arhiva i sustavnog bilježenja jedan od najvećih problema pri utvrđivanju vrijednosti i važnosti baštine sveučilišnih kolekcija. “Hrvatske kolekcije i institucije nisu nikome na radaru, a sigurno postoje”, kaže Lourenço. U prilog tome govori kako je nekoliko fakulteta Zagrebačkog sveučilišta (Akademija likovnih umjetnosti, Fakultet elektronike i računarstva, Veterinarski fakultet i Konfucijev institut) s različitim programima i ove godine sudjelovalo na Noći muzeja.

Osim umjetničkih akademija i drugi fakulteti samim svojim radom stvaraju kolekcije koje najčešće, zbog neprepoznavanja njihove edukativne i povijesne važnosti, završavaju kao otpad. Neke stvari možda nisu relevantne za opću javnost, napominje Lourenço, ali važne su za obrazovanje ili daljnje istraživanje pojedinim stručnjacima. Sveučilišni muzeji i kolekcije dominantno su osnivani u svrhu podučavanja ili kako bi predstavljali povijest pojedinih sveučilišta, no promjene u obrazovnom sustavu, ali i društvu, utjecale su na ulogu koju ove institucije imaju danas. Zbog nužnosti prilagodbe globalizaciji i ekonomskoj liberalizaciji, izgubljena je iz vida njihova ključna uloga, a to je očuvanje povijesti znanja, istraživanja, slobode i kritičkog razmišljanja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.