Blic čini mi se da je bilo kasno proljeće, 2024.
Približava mi se poznata osoba na izložbi i, nakon kratkog pozdrava, iznebuha me pita zašto sam se tako jako udebljao od našeg zadnjeg susreta. Nije prvi put da mi netko postavlja to pitanje na izložbi, ulici, poslu, u kafiću ili dućanu pa često, u rijetkim trenucima slobodnog vremena, razmišljam o tome kako dovitljivo odgovoriti na to pitanje. Razmišljao sam, primjerice, da svaki put lažem o genezi svoje debljine, da ona jednom bude rezultat krivih suplemenata koje uzimam, da odgovorim kako je sada pomodno iz identiteta twinka prijeći izgledom u medvjeda ili da sam postao ovisan o visokokaloričnim veganskim čokoladicama iz Müllera koje bih, da mogu, konzumirao i intravenozno, koliko god to možda drugoj osobi zvučalo glupo.
Na moju nesreću, nisam vrlo dovitljiv u takvim situacijama pa često iskoristim jedan od tri općeprihvaćena odgovora koji se koriste kada te netko pita za tvoju debljinu pa ih sada, na temelju svog iskustva, dijelim s vama ako će vam zatrebati: a) zaljubio sam se pa je to razlog zašto imam višak kila, b) kažem “ma samo sam se ugodno popunio” i tom obmanom uvjeravam drugu osobu da ona krivo vidi, u nadi da ću joj ponavljanjem te grozne šale dozlogrditi i da će se sama povući iz mog vidnog polja ili c) neka isprazna floskula poput “život se dogodi” ili “što ćeš” kojima se popunjava neugodna tišina koja bi u protivnom nastala kada bih zaista krenuo razmišljati o tome zašto sam debeo.
Ne sjećam se koji sam odgovor dao tada na izložbi niti kako sam se izvukao iz rafala pitanja o tome bolujem li kojim slučajem od teške bolesti zbog koje sam nabio sve te dodatne kilograme. Poslije tog susreta, vidno nepokoleban razgovorom, svratio sam u Arena centar po uobičajeni veganski burger meni s pomfritom i Fuzetea ledenim čajem od breskve te jednim pakiranjem vrhnja.
I
Često dok listam internetskim stranicama dućana brze mode u nadi da ću pronaći barem jedan par hlača koje mi radi kroja neće na nelagodan način istaknuti nabore na međunožju kao da u njima držim zalihu Krašovih Bananka, pitam se na što smo sve kao debele osobe svedene u društvu. Ne mislim nužno samo na odjeću koja ne odgovara našim tjelesnim proporcijama neovisno koliko se X-ova nalazi u nazivu veličine, već i na to što smo u društvu ili nevidljivi u smislu potreba koje imamo ili je pak naša debljina toliko pod povećalom društva da je se uzima kao prigodno jedini relevantni, lakomisleni uzrok svih naših životnih boljki poput slabijeg zdravlja, nepovoljnih poslovnih prilika, ljubavnih nedaća ili zadovoljstva kvalitetom života.
Što god nam ne polazi za rukom, lako se prišije debljini kao tihom krivcu, kao da će se nama debelima riješiti svi problemi ako nam se iz ruku istrgne neki izmišljeni masni, američki hamburger kojim se tovimo i pod zub ubaci koja sićušna vlat zelenila. Kao novopridošlica u zajednici Debelih, često shvaćam koliko sam prije kao mršava osoba uživao u privilegijama neopterećujući se pitanjima hoće li moje tijelo moći pripasti kakvom prostoru i hoće li određena funkcija prostora ili sam prostor odgovarati mojoj veličini.
Sve te, možda na prvi mah, nerazumne strepnje o zauzimanju i korištenju prostora proizlaze iz opetovanog promišljanja o tijelu koje ne odgovara nekom izmišljenom tjelesnom standardu i koje se, baš onda kada vidljivo odstupa od postavljenih gabarita funkcija nekog prostora, afirmira kao nepoželjno. Taj osjećaj nepoćudnosti izaziva sijaset osjećaja kod nas debelih pa tako, osim poticanja još snažnijeg internaliziranja srama, potiče i izvjesnu dozu skepse oko toga hoćemo li u nekom trenutku početi predstavljati teret društvu.
Pitam se hoće li se neprilagodbom na primjer gradskih infrastruktura, javnog prijevoza ili zdravstvene skrbi ugroziti naša dobrobit te nam ograničiti da uživamo u istim pravima korištenja javnih prostora kao i ostali. Tako se ponekad uhvatim u strahovanju neće li kakvim uvijek novim rezovima u troškovima aviokompanije odjednom nuditi još kraće i slabije sigurnosne pojaseve ili neće li kojim slučajem novi Končarovi niskopodni tramvaji odjednom nuditi još uža sjedala osuđujući nas s viškom kilograma da tako ostanemo bez sjedišta. Možda smo još daleko od takvog distopijskog scenarija, no nije ni nezamislivo da se takvo što dogodi preko noći.
II
Kako je žeđ za odgovorima na goruća društvena pitanja jednostavno utažiti u kulturi, pokušao sam pronaći bilo kakve tuzemne primjere iz meni bliske vizualne kulture koji bi mi možda dali naslutiti zbog čega se svako malo moram osjećati nevoljko radi troznamenkastog broja na vagi. Tražeći po svojoj maloj, privatnoj knjižnici i u bookmarksima gdje, uglavnom, samo spremim web stranice koje na kraju nikad više ne pogledam, počeo sam se prisjećati vizuala od kojih su me neki pratili čak i iz djetinjstva.
Tu sam naišao na raskošne prikaze Rubensovih ogoljelih, mesnatih muškaraca u jednom hrvatskom udžbeniku Likovne umjetnosti koji su mi zasigurno postavili (nerealne) estetske standarde u odabiru partnera i par poveznica na IMDb s popisom filmova u kojima uvijek prvoklasni Goran Navojec igra ulogu tipične debele osobe koja često zapada u neke od tropova o debelim ljudima koje rangiraju od veseljaka do tragičnog unesrećenika. Nakon par dana još dubljeg kopanja i konzultiranja s raznim osobama sa scene koje bi mogle znati više od mene, konačno sam si usudio postaviti pitanje – pa gdje su svi ti debeli ljudi za koje se rade silni propagandni plakati da bi ih se spasilo od njihove debljine?
Fenomen nevidljivosti debelih u kulturi nije samo utkan u našu lokalnu kulturu, već je nešto što je u kulturalnom svijetu opće mjesto. Pokušavajući mu ući u trag, autorica, kustosica i istraživačica Anna Mirzayan u svom tekstu Why Does the Art World Hate Fat People? navodi kako je i ona tijekom svog istraživanja bila nezadovoljna nedostatkom sadržaja u vizualnim umjetnostima koji su kritički raščlanjivali debelost. Naišla je tek na površne pozive za reprezentacijom debelih ljudi što smatra reduktivnim pristupom jer se, po njoj, ravnopravnost debelih ljudi mora ostvariti na više društvenih razina. Autorica nadalje komentira kako debele osobe u umjetnostima mogu biti reprezentirane samo ako ih se svede na društveno prihvatljive okvire kako bi drugima mogli poslužiti kao “zabava, moralna analogija, horor priča prije i poslije ili kao sredstvo za humor”.
Debele osobe izvan okvira tih par tropova teško supostoje u kulturi, pa se debljina publici plasira bez jasne kritičke svijesti o njenoj pojavnosti. Osobe koje vlastiti strah od društveno nepoželjnog tjelesnog izgleda projiciraju na debele ljude često ih prvo napadaju i omalovažavaju, da bi ih kasnije, kako autorica ističe, ponovno iskoristile kao izvor zabave.
Ako već plešemo u limbu nevidljivosti i kulturnog spektakla za one s normativnim tijelima, gdje onda možemo vidjeti usjeke nade za nas debele? Koliko nam je potrebno imati vizualne reprezentacije različitih tijela, uključujući onih debelih, tumači i Lara Frater u svom tekstu Fat Heroines in Chick-Lit. Gateway to Acceptance in the Mainstream? iz perspektive književnosti. Frater piše kako je chick-lit jedan od rijetkih književnih žanrova u kojem se debele osobe mogu poistovjetiti s punašnim junakinjama (a danas i junacima) koji usprkos svojoj nekonvencionalnoj težini ipak ne završavaju kao predmet poruge. Za njih postoji mogućnost imaginiranja sretnog završetka, braka sa zgodnim muškarcem koji je za njima lud ili karijernog uspona koji ih ispunjava.
Napisani likovi ipak povremeno pokazuju blagi manjak samosvijesti kad sami sebe osuđuju zbog viška kilograma. Ponekad na kraju fabule izgube kilograme koji su ih tištali pa se raduju što više nisu debeli i omraženi ili pak budu na nekoj tankoj granici društveno prihvatljive debljine koja je tek sitnim korakom udaljena od mršavosti. Međutim, nesavršena reprezentacija debljine i dalje omogućuje male društvene pomake onima koji svoja tijela ne vide u mainstream medijima.
U sferi nezavisnog izdavaštva postoji i danas arhiv nekadašnje aktivnog FaT GiRL samizdata o kojem piše Le’a Kent u tekstu Fighting Abjection. Representing Fat Women. Samizdat je uključivao različite tekstualne forme poput proze i poezije te one umjetničke poput stripova, grafika i fotografija. Zajednički cilj svih izdanja je bio prikazati debelo tijelo kao nešto što nije društveni spektakl ili groteska te pronaći načine da se zavoli tijelo čiji prirodni oblik društvo osuđuje. Kroz radikalan i feministički pristup opresiji debelih strejt i kvir žena, FaT GiRL je uspio maloj zajednici čitateljica i autorica ustupiti prostor oslobođen bilo kakvih represivnih tjelesnih politika.
Prethodno spomenuta Anna Mirzayan također je dala svoj obol kritičkom izložbom Soma Grossa kojom propituje kako vizualne umjetnosti mogu poticati raslojavanje problematike društvene percepcije debljine.
III
Kada to sve tako spomenem ovdje, čini se da ipak ima nade jer postoje neki bastioni koji čuvaju i njeguju kulturu debelih. Važno je napomenuti da zidine tih bastiona drže upravo žene. Nažalost, mršavost i dijetalna kultura toliko su već ustaljene i normalizirane u društvu da se čak i osobama čija tijela odgovaraju društvenim standardima serviraju razni paketi u obliku detoxa, vitaminskih boostera ili proteinskih dijeta koji, iako sami po sebi nisu u potpunosti loši, perpetuiraju da hranu doživljavamo kao sredstvo postizanja određenog društvenog statusa, a ne kao okrjepu koja je potrebna tijelu.
Neoliberalni kapitalizam profitira na našim nesigurnostima i potrebi da se uklapamo pa tako nalik zmijskom repu ouroborosa neprestano nas izjeda novim prehrambenim trendovima koji nas potiču na daljnje konzumiranje namirnica koje sami vjerojatno ne bi odabrali. Svaki prezreli avokado koji sam morao baciti u smeće jer sam ga zaboravio, bio je rezultat toga što sam se olako vinuo za trendovima na nekom of lifestyle portala.
Body positivity pokret koji je zaslužan barem za prstovet osvještavanja javnosti o štetnim učincima body shaminga, također je, nažalost, kooptiran kao dio neoliberalne kapitalističke strategije koja unovčava nesigurnosti debelih ljudi pod krilaticom da možemo biti debeli ako imamo i jednako debeo novčanik koji može ublažiti našu društvenu nepoželjnost. Jedan je takav primjer kampanja dm-a #bašja koja se trenutačno nalazi na oglasnim panoima diljem Hrvatske. Za razliku od promidžbenih kampanja ekstremno desnih političkih kandidata čije me ekspresije lica i položaji tijela od reda uvijek asociraju na osamljene, osušene spužve za pranje kupaonice koje zaboravljeno stoje u kutu prostorije, lijepo je vidjeti modno osviještene žene u šarenim odjevnim kombinacijama, na jumbo plakatima koje se uz hešteg bašja smiješe na svježe pokošenom travnjaku.
No to što neka od njih ima možda raznobojnu kosu, druga je punija ili što treća ima Downov sindrom promašuje cijelu poantu stvarnog uključivanja različitih skupina ljudi u društvo. Kada se takve reklame plasiraju bez dubljeg konteksta ili stvarne društvene promjene, njihova poruka postaje nejasna i gubi značenje u očima onih koji ih svakodnevno doživljavaju iz marginalizirane pozicije. Takve se kampanje, uvrh glave, zadržavaju na ispraznom propagiranju uvažavanja i ne čine ništa značajno za, primjerice, debele osobe i boljitak naših života.
Teškom sam mukom naučio voljeti svoje tijelo i prihvaćati se bez premca te uživati u tomu što imam tijelo koje imam. No, uhvatim se i ja, taj samoprozvani, samopouzdani gorostas, kako se nepotrebno kesim dežurnim konobarima u slastičarnici nakon što s dva pojedena komada kolača u želucu pokušavam na jedvite jade izaći iz malenog zakutka prostora a da svojim šlaufićima u zoni abdomena ne okrznem ubogog, usahnulog zmajevca koji mjesecima vapi za kojom kapljicom vode. Prihvaćanje sebe je valovita putanja osjećaja koji ponekad lakše, a ponekad teže sjedaju. U tim trenucima, dok se provlačim kroz takve uske prolaze, podsjećam se – moje tijelo nije isprika, nije teret, nije nešto što treba umanjivati. Ono je moj dom, i u tom prostoru učim se kretati s ponosom, čak i kada mi prihvaćanje samog sebe ide teško.
ObjavljenoObjavljeno
