Intervju Renea Begolli je vizualna umjetnica i istraživačica koja se u svojim radovima bavi sjecištima intimnosti, roda, sjećanja, izolacije, tijela i prostora. U svojoj umjetničkoj praksi usmjerena je na procese i istraživanja, a koristeći različite medije – bilo slikarstvo, video ili instalaciju – razvija slojevite kompozicije koje potiču spekulaciju i povezivanje osobnog s kolektivnim iskustvom.
Uz umjetnički rad, djeluje i kao kustosica i arhivistica. Između 2020. i 2023. godine radila je u sklopu Inicijative za usmenu historiju u Prištini, a trenutno je angažirana na istraživačkom projektu Archive of the Body. Body as an Archive u Nacionalnoj galeriji Kosova.
U sklopu rezidencije koja se odvijala u okviru projekta Operation Nova, Begolli je dobila uvid u nezavisnu kulturnu scenu u Zagrebu gdje je upoznala umjetnice_ke, kolektive i organizacije koje u svojoj praksi razvijaju inovativne, decentralizirane i održive modele upravljanja kulturnim prostorima i javnom infrastrukturom s posebnim fokusom na izgradnji zajednice.
U razgovoru o njenim istraživačkim i umjetničkim interesima, tema prostora istaknula se kao stalna preokupacija. Iščitavajući društvene, povijesne i političke slojeve koji su upisani u neki prostor, umjetnica iscrtava pejzaže zaboravljene prošlosti i potencijalnih budućnosti.
Reci nam nešto o istraživačkom radu na Archive of the Body. Body as an Archive, kao i projektu Mothers of War iz 2023./2024. Koje su njihove zajedničke teme?
Oba su projekta izrazito povezana s temama tijela i pamćenja, iako im različito pristupaju.
Archive of the Body. Body as an Archive aktualni je projekt koji završava ove godine, a nastao je u suradnji s Anylom Kabashi i Nacionalnom galerijom Kosova. Glavni mu je cilj dokumentiranje i širenje body arta i izvedbe unutar kosovskog kulturnog konteksta, od poslijeratnog razdoblja do nakon neovisnosti. Projekt istražuje nacionalni identitet, rodnu fluidnost, politiku tijela i kulturne rituale preko izvedbe, video umjetnosti i radova baziranih na tijelu. Naše će istraživanje kulminirati publikacijom koja mapira umjetničke prakse na Kosovu unutar šireg društveno–političkog krajolika na Balkanu, a nudit će i tekstualne i multimedijske materijale. Umjesto definiranja jedinstvene umjetničke scene, projektom se želi razumjeti tranzicije, narative i kompleksnosti koje rukovode našim razumijevanjem tijela u umjetnosti.
S druge strane, Mothers of War, projekt nastao u suradnji s Luizom Thaqi, uz podršku i vodstvo Humanitarnog pravnog centra Kosova, potencijalno je moj najosobniji projekt do sada. Projekt je kulminirao izložbom Say to Remember Me, So We Won’t Forget u Dokumentacijskom centru Kosova.
Projekt proizlazi iz osobnih priča naših vlastitih majki, koje su bile trudne i rodile nas tijekom rata na Kosovu (1998 – 1999). Te priče, koje su često ograničene na privatne razgovore, većim dijelom i dalje nisu dio srednjostrujaških rasprava na temu rata, iako su od neizmjerne važnosti. Kroz deset intervjua s našim majkama i drugim ženama diljem Kosova koje su iskusile trudnoću i majčinstvo između 1997. i 2000. godine nastojale smo shvatiti složenu narav preživljavanja, otpornosti i identiteta tijekom rata.
Projekt je postao prostor za istraživanje tema majčinstva, roda, tijela, obitelji, ratnih trauma, zajednice i tereta pamćenja. Audiovizualna instalacija utjelovila je tu tenziju između krhkosti i snage služeći se poluprozirnim tkaninama, projiciranim slikama i višeslojnim snimkama razgovora iz intervjua – katkad izdvojenim, a katkad isprepletenim – čime se istodobno odražavala i individualnost i kolektivitet. Mothers of War u suštini su oblik sjećanja i propitivanja postojećih narativa o ratu, pravdi i pamćenju. Projekt naglašava moć pripovijedanja – ne samo za druge ljude, nego i za same žene i djecu koja su rođena tijekom rata. Čak i mimo deset žena koje smo intervjuirale, priče mnogih drugih žena ostaju neispričane zbog društvenih ograničenja. Uvažavanje tih žena ključno je za promjenu diskursa o ratu, pravdi i pamćenju.
Ono što je zajedničko obama projektima je posvećenost otkrivanju utjelovljenih povijesti, istraživanje mjesta susreta osobnog i kolektivnog sjećanja i korištenje umjetnosti kao sredstva dokumentacije.
Mnogi su tvoji radovi site-specific i istražuju odnos između tijela i okoliša. Reci nam nešto o svome radnom procesu i tome kakvu ulogu prostor ima u tvome radu.
Za mene je prostor – uz materijale koje upotrebljavam – aktivni sudionik u radu, a ne samo ambijent. Moj proces obično počinje s duljim razdobljem promatranja, slušanja i istraživanja pokreta, kada pokušavam shvatiti povijest, teksture i društvene i političke slojeve nekog prostora. Ponekad mi to kako želim raditi s prostorom dođe intuitivno, kao da se slike formiraju same od sebe. Pokušavam ući u dijalog s prostorom, omogućiti mu da na rad utječe u jednakoj mjeri kao i ja sama.
Posebice me zanima način na koji se tijelo prilagođava i pregovara sa svojim okruženjem – kako upija povijest nekog prostora i kako, shodno tome, njegovo prisustvo suptilno mijenja značenje prostora. Procesi mi variraju ovisno o projektu i pokušavam ostati prilagodljiva, uvijek tragajući za različitim načinima rada. Moji radovi često streme otkrivanju onoga što je već prisutno.
Nedavni takav primjer pristupa prilagođenog lokaciji bio je tijekom moje rezidencije u New Yorku, gdje sam organizirala pop-up izložbu na krovu stana u kojem sam odsjedala. Prostor – utočište od intenziteta grada – nudio je trenutak mira usred prekomjernog dotoka doživljaja i informacija. Što je potaknulo ideju da ondje održim izložbu i transformiram krov u prostor zajedništva, intime i izgradnje zajednice. Nije to postao samo izložbeni prostor, nego i mjesto susreta namijenjen razmjeni, gdje su se ispreplitale osobne priče i kolektivno iskustvo.
Tijekom rezidencije u Zagrebu posjetila si različite nezavisne kulturne prostore. Što te najviše dojmilo?
Da, djelomično vođeni program tijekom rezidencije omogućio mi je da bolje razumijem zagrebačku nezavisnu umjetničku scenu. Najviše se izdvajao način na koji ti prostori funkcioniraju kao platforme za izgradnju zajednice, umjetničko eksperimentiranje i kulturni dijalog. Ja nastupam iz pozicije umjetnice, a tek onda radnice u kulturi, tako da mi je bilo bitno shvatiti kontekst tih prostora i kako stvaraju mogućnosti za umjetnike i doprinose održivom umjetničkom ekosustavu.
Jedan od prostora koji me se dojmio bio je BAZA, prostor BLOK-a, nezavisnog kolektiva posvećenog politički angažiranim umjetničkim praksama. Ono što je ostavilo dojam na mene bio je BLOK-ov kritički pristup ulozi umjetnosti u društvu – njihov prostor nije samo izložbeni prostor nego i aktivni sudionik u društveno-političkim raspravama. BLOK svojim programima dovodi u pitanje dominantne narative i istražuje teme poput gentrifikacije, radničkih prava i javnog prostora.
Kako sam iz Prištine, prirodno su me privukle usporedbe između nezavisnih prostora u dvama gradovima. Postoje jasne analogije u tome kako se umjetnici snalaze s financijskom nesigurnošću, institucionalnom nestabilnošću i borbom za vidljivost, iako postoje i osjetne razlike u pristupu strukturnoj potpori. Nezavisni prostori u Zagrebu, iako se i dalje suočavaju sa specifičnim izazovima, imaju koristi od etabliranije kulturne infrastrukture, dosljednijeg financiranja, a i prednost toga što rade unutar šireg okvira za kulturne investicije Europske unije.
Nasuprot tome, nezavisna umjetnička scena u Prištini morala se razvijati na jedan više improvizirani i samodostatan način. Nedostatak EU sredstava, u kombinaciji s aktualnim političkim i ekonomskim poteškoćama na Kosovu, znači da se umjetnici i kolektivi znatno više oslanjaju na otpornost lokalne zajednice i neformalna umrežavanja kako bi njihov rad bio održiv.
Ti su razgovori potkrijepili moje uvjerenje da su snažnije regionalne umjetničke suradnje nužne. Dok Zagreb nudi model koegzistencije poluinstitucionalnih i nezavisnih prostora, Priština više operira na neformalnosti, prilagodljivosti i umjetničkom otporu u uvjetima sustavnog zanemarivanja. Doduše, oba grada imaju svoje specifične oblike kulturne otpornosti.
Za ovu rezidenciju cilj ti je bio istražiti koncept čekanja, temu s kojom si radila i tijekom rezidencije u New Yorku, no ovoga puta fokusirajući se na prostore kultivacije poput urbanih vrtova. Reci nam nešto više o svome prijedlogu i tome kako se razvijao tijekom rezidencije.
Moj se inicijalni prijedlog nastavljao na moje prethodne radove, naročito na istraživanje čekanja kao psihičkog i društveno-političkog stanja. U New Yorku, projekt What Are You Waiting For? proučavao je tenziju između anticipacije i ispunjenja, osvrćući se na načine na koje čekanje utječe na identitete, klasnu dinamiku i pripadanje u okruženju izuzetno brzog tempa. Na Kosovu je čekanje često povezivano s političkom stagnacijom i izolacijom, što snažno utječe i na individualnu i na kolektivnu psihu.
Za ovu sam rezidenciju htjela proširiti tu temu preusmjeravajući fokus na komunalne vrtne prostore s usporenom proizvodnjom, na skrb i na kolektivni angažman – ne bih li shvatila kako funkcioniraju i kako se suprotstavljaju ritmu ubrzanog života. U Prištini komunalni vrtovi nisu učestala praksa, što mi je općenito potaknulo znatiželju o njima, posebice o njihovoj poveznici s orodnjenim radom i principima održivosti.
Međutim, po dolasku u Zagreb, ubrzo sam shvatila da moram prilagoditi projekt. Zbog tajminga, godišnjeg doba i moje integracije u gradsku umjetničku scenu postalo je jasno da dubinsko bavljenje urbanim vrtovima u tako kratkom roku neće biti moguće. Vjerujem u rad tijekom kojeg se komunicira sa zajednicama, i nisam htjela nametati ili požurivati proces. Umjesto toga, dok sam prikupljala bilješke i angažirala se u nezavisnim umjetničkim prostorima koje smo posjećivali, fokus mi se prirodno preusmjerio na prekarne uvjete umjetničkog i kulturnog rada.
To me potaknulo na razvijanje novog rada koji je bio izložen u Kleti, Every Good Thing Is Always Somewhere Else, radu koji povlači paralele između mojih osobnih iskustava i opažanja o iskustvima umjetnika i kulturnih radnika u nezavisnim prostorima i općenitijih iskustava isključivanja, marginalizacije i neprestane borbe za prepoznavanjem. Nezavisna umjetnička scena, iako ključna i izrazito značajna, obilježena je i prešutnom ekonomijom samoizrabljivanja – pri čemu se od umjetnika, kulturnih radnika i organizatora očekuje da održavaju i brinu za prostore koji im rijetko kada uzvraćaju istom mjerom.
Ta mi je promjena u istraživanju omogućila da promišljam o tome tko ima pravo pripadati, a tko se mora boriti za prostor. Čekanje se uvelike u tom kontekstu ne odnosi na sporost, nego na postojanje u sustavu koji vas poziva samo kada od toga može imati koristi.
Naslov Every Good Thing Is Always Somewhere Else govori o toj prekarnosti – ne samo što se tiče umjetnika, nego i onih koji stoje na marginama, bilo kao umjetnici iz poratnih područja, radnika u kulturnim prostorima ili pojedinaca kojima je prepoznavanje uvijek uvjetovano. Moja rezidencija u Zagrebu potvrdila je da strukturne nejednakosti i dalje postoje, unatoč tome što nezavisne umjetničke scene imaju prostor za sebe. To nije samo rad o isključivanju – bavi se time tko ima pravo definirati što vrijedi, tko ima pravo pripadati i tko se mora sam snalaziti po prostorima koji nikad nisu bili osmišljeni za njih.
Kakvi su tvoji planovi za skoriju budućnost? Hoćeš li nastaviti istraživanje koje si započela u Zagrebu?
Nastavit ću razvijati svoju umjetničku praksu i pritom aktivno sudjelovati na kulturnoj sceni u Prištini. Nedavno sam počela raditi u ODA Teatru, alternativnom kazališnom prostoru koji mi je potaknuo interes za izvedbene prakse i njihovu ulogu u umjetničkom krajoliku Prištine. Taj mi angažman omogućuje da područje rada proširim mimo vizualne umjetnosti i pomnije istražim mjesto na kojem se susreću izvedba, prostor i zajednica. Usporedno s time, pripremam se za nadolazeću samostalnu izložbu u prostorima Hajde! zaklade, na šestom katu Grand Hotela u Prištini. Iako smo Anyla Kabashi i ja na zagrebačku rezidenciju primljene svaka sa svojim projektom, raduje me što će ona biti kustosica ove izložbe. Ta je suradnja prirodni nastavak našeg trajnog umjetničkog dijaloga i zajedničkih istraživanja. Moje istraživanje u Zagrebu bilo je inspirativno. Naučila sam nešto o raznim inicijativama, principima i programima za koje se nadam da će potaknuti nove nezavisne inicijative.
Prijevod: Tomislav Žilić
Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.
ObjavljenoObjavljeno
