Izlazak iz četiri zida

Film "The Bow Wake" bavi se temom trans zajednice u Tirani i njene (ne)prihvaćenosti u kontekstu dugogodišnje lokalne tradicije virdžina.

Kadar iz filma "The Bow Wake [Vala e Harkut]" (2019.), r. Silvi Naçi

“Izašla bih prošetati jer je prelijepo, ali ovo je Sarajevo, noć je i ja sam žensko.” Ova nedavna objava na mreži X (bivši Twitter) izazvala je buru reakcija i reaktualizirala temu osjećaja sigurnosti žena u javnom prostoru. Lavina komentara zatrpala je objavu ispitujući vjerodostojnost negativnih iskustava korisnice koja ju je podijelila, a podršku su joj zatim pružile druge korisnice, suosjećajući s njenom nevoljkošću da sama izađe van. Amra je nedugo nakon objave ipak izašla u snježnu večer i snimila video kako se gruda, a zatim neko vrijeme repostala objave podrške.

Spomenuti parasocijalni prostor podrške stvoren putem društvenih mreža adresira i Instagram profil tofu pow pow, na kojem umjetnici_e, Silvi Naçi i Vickie Aravindhan objavljuju kratke postove na temu rada u umjetnosti i kulturi. U jednom od njih pišu: Vrlo rado bih ostao_la unutar tihog i neprobojnog mjehurića koji nikada neće puknuti. Svjetlost proizlazi iz osoba i prostora koje one za mene formiraju. Post je objavljen 2019., iste godine kada Naçi završava rad na filmu The Bow Wake [Vala e Harkut] posvećen trans zajednici u Albaniji.

Domaća publika film je imala priliku vidjeti u prostoru vodnjanske Apoteke, gdje je prikazan 17. siječnja. Apoteka – Prostor za suvremenu umjetnost u svojoj redovnoj djelatnosti funkcionira kao galerija, no ovog je puta prenamijenjena u improviziranu mini-kinodvoranu. Program Kino Apoteka, na tragu ranijih suradnji s Kinom Katarina, usmjeren je na filmske projekcije i predavanja koja uključuju suradnju nekoliko nezavisnih sektora “okupljenih oko ideje filma, istražujući pritom njegove zapostavljene prostorne mutacije”. 

The Bow Wake funkcionira kao dvokanalana instalacija, a bavi se temom trans zajednice u Tirani i njene (ne)prihvaćenosti u kontekstu dugogodišnje lokalne tradicije virdžina, kako je u popratnom razgovoru pojasnio kustos programa Lorenzo Lazzari. Virdžine ili ostajnice su žene zavjetovane na celibat, koje u ruralnim područjima, najčešće prisilno, preuzimaju tradicionalno muške uloge uslijed smrti starijih muških članova obitelji, njihova nedostatka ili odbijanja udaje. S obzirom na to da se radi o životima u izrazito siromašnim i geografski izdvojenim predjelima u kojima su rodne uloge jasno podijeljene, odgoj (i proces postanka) virdžina najčešće proizlazi iz rigidnosti patrijarhalnih obrazaca. Polazeći iz izrazito konzervativne podjele rodnih uloga, životni put virdžina obilježen je nemogućnošću njihovih obnašanja bez tranzicije, a kako pokazuje reportaža Marijane Camović, često je obilježen ponosom nad izaraženim maskulinitetom i mizoginijom.

U filmu Silvi Naçi perspektiva virdžina prikazana je svjedočanstvima Lali, koji je odrastao u brdskom predjelu Albanije, no za razliku od trans zajednice u Tirani, njegov je put priznat u kontekstu društvene tradicije. Tiranska trans zajednica izložena je nasilju sugrađana_ki, ali i policije koja bi ih od takvog nasilja trebala štititi. Umetanjem stavova Albanaca o LGBTIQ zajednici i njihovim pravima u film, stvara se slika o izrazito konzervativnom društvu, koje pravno ne priznaje promjenu imena niti spola pripisanog pri rođenju u osobnim dokumentima. 

Kadrovi vala spomenutog u naslovu, koji se s albanskog doslovno se prevodi kao pramčani, funkcioniraju kao meditativno-prostorni intermezzo između prikaza tiranskih ulica, naselja, privatnih prostora i prirode. Na simboličkoj razini, ističe Lazzari, valovi u naslovu filma adresiraju rodnu fluidnost, koja je kontrastirajućim dokumentarnim snimkama dinamike svakodnevnog života u Albaniji zatomljivana, a snimajući dječje igre, Naçi ukazuje na odgojnu i prostornu podjelu između dječaka i djevojčica. Dječaci se ulicama kreću neopterećeno, slobodno i bez pratnje, dok se djevojčice uglavnom kreću uz pratnju starije osobe, poznatim putanjama ili u privatnim prostorima dvorišta. Kako u eseju Pravo žena na okoliš: Manifest piše arhitektica i aktivistkinja Leslie Kanes Weisman, prisvajanje i korištenje prostora su politički činovi, a vrste prostora koje imamo ili kojima nam je onemogućen pristup mogu nam dati moć ili je oduzeti.

Na tom tragu brigu o sigurnosti u javnom prostoru adresiraju i trans žene iz Tirane. Njihovi izlasci snimljeni su iz daljine kako ne bi privukli pažnju policije ili sugrađana_ki, a u filmu progovaraju i o svakodnevnom nasilju kojem su izložene. Za njih su izrazi nježnosti, zabave, plesanja i pjevanja rezervirani za privatne prostore, uvjetno rečeno jedina mjesta slobode, ako kretanje ograničeno na provjerene puteve, konstantni strah za vlastiti život i gravitiranje malom broju sigurnih zajednica uopće možemo nazvati slobodom. Zabilježena LGBTIQ iskustva mogu se povezati i s lokalnim kontekstom o čemu svjedoči nedavno provedeno istraživanje o potrebama LGBTIQ ljudi u Splitu, koje uz osjećaj nesigurnosti ističe i instrumentalizaciju tematike u političke svrhe, aktualnu u albanskom kontekstu.

Nažalost, veći dio filma ipak ostaje kontekstualno nedorečen, a predstavljena tematika uglavnom je samo vizualno naznačena, s rijetkim narativnim intervencijama. Sveukupna duljina filma i ponavljajući prikazi, odnosno mjesta kontemplacije sugeriraju da film sretnije funkcionira u kontekstu instalacije, koja gledatelju_ici također omogućava veću slobodu kretanja i odmaka u trenutku zasićenosti duljinom pojedinih snimki. Unatoč tomu, film prikazuje dirljive i intimne trenutke podrške unutar zajednice i kritizira perpetuiranje patrijarhalnih obrazaca odgoja, otvarajući pritom prostor nadi u napredak. Upravo se u tom prostornom potencijalu krije i značaj filma za (trans) zajednicu i poticaj na borbu za one čije se “slobode” i dalje ostvaruju gotovo isključivo unutar četiri zida.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano