Intervju U dobi od šest godina, kod moje partnerice i mene na nekoliko dana boravio je naš nećak. Svake večeri, pred spavanje, svi zajedno bismo gledali anime. Izbor je bio prvoloptaški, ali, s obzirom na sastav gledateljstva, i zdravorazumski praktičan: Dragon Ball. Činjenica da smo gledali na japanskom s engleskim titlovima, uz povremene usmene sažetke radnje, nećaku nije ni najmanje smetala. Otišao je pun dojmova: Gokuov magični oblak, kung fu akrobacije, Oolongove i Puar’ove metamorfoze, Gokuova transformacija u gigantskog majmuna, epsko ukazanje Svetoga zmaja, opčinili su ga kao što smo i pretpostavljali da hoće. Ipak, jedan mu se detalj urezao dublje od ostalih. U godinu dana koliko je od tada prošlo, nećak je promijenio bezbroj preokupacija, Dragon Ball gotovo da i nije gledao – ali i dalje živo pamti to kako mali Goku, nesposoban razlikovati muškarce i žene, svakoj novoj osobi koju upozna najprije opipa međunožje. “Ovako onaj dječak”, još uvijek fascinirano gestikulira, i dugo nakon što je naučio da se “tako” u stvarnosti ne radi.
Nije mi se teško poistovjetiti s njegovom fascinacijom. Moja inicijacija u mange i anime, koju sam skicirao u prvom tekstu iz ovoga serijala, po mnogočemu je bila i inicijacija u seks(ualnost). Bio sam u senzibilnom predpubertetskom i ranopubertetskom razdoblju, a čudni novi crtići i stripovi kojima sam odjednom našao okružen nudili su obilje materijala za procesuiranje. Čak i serijali namijenjeni dječjoj publici, naročito tih devedesetih godina, svoj su humor nerijetko zasnivali na seksualnim referencama i dosjetkama i seksualizaciji likova i njihovih odnosa; u usporedbi s nepokolebljivom čednošću jednog Zagora ili Tintina, zbilja smo plovili drugim svjetovima. Istodobno, u tematsko-motivski repertoar tih svjetova spadale su i seksualizacija djece, normalizacija seksualnog nasilja, i druge prakse koje se danas na Zapadu redovno problematizira i propituje u razmatranju japanske popularne kulture. Osobno, mislim da mi je i kao klincu bilo jasno da bi štošta što vidim na ekranu bilo problematično ili nedopustivo kad bi se isprobalo u stvarnom životu. Međutim, u isti mah sam i cijelim bićem osjećao kako mi anime i manga otkrivaju i nešto istinski novo u vezi s dječacima, djevojčicama i odnosima i granicama između jednih i drugih – nešto suštinski drugačije u odnosu na ono što mi je društvo već utuvljivalo u glavu kao “normalno”.
Metamorfoze, zavrzlame, intervencije
Uzmimo samo borilačku romantičnu komediju Ranma 1/2. Njezin protagonist, tinejdžer Ranma, padom u magični termalni izvor negdje u kineskim planinama navukao je urok koji čini da se svaki put kad dođe u dodir s ledenom vodom preobrazi u djevojku; da bi opet poprimio muški oblik, mora se okupati vrelom vodom. Niz likova koji su u nekom trenutku došli u dodir s ukletim izvorom također prolazi transformacije po principu toplih i hladnih okidača: Ranmnin otac i učitelj borilačkih vještina Genma tako se preobražava u pandu, a Ranmin neumorni suparnik Ryoga u preslatkog crnog praščića. To je tek početak, budući da većina likova iz bogate i šarolike postave serijala baštini fluidan, pomaknut, ili na neki način “izokrenut” identitet: od Ranmine drugarice iz djetinjstva Ukyo, koja je odlučila ne samo “odustati od muškaraca”, nego i odbaciti identitet žene, preko srednjoškolske profesorice Hinako, čija tijelo uslijed nesvakidašnje konfiguracije životne energije (ki) konstantno fluktuira između onoga odrasle žene i onog predpubertetske djevojčice, pa do ravnatelja Kuna, lika čiji je identitet fundamentalno oblikovan na bizarnoj fascinaciji Havajima.
Interakcija raznovrsnih, mahom tajnih ili prešućivanih identiteta, koja bez prestanka generira zabune, nesporazume i zavrzlame, u Ranmi funkcionira kao nepresušno vrelo komedije. Očigledan primjer bio bi lik mačevaoca Tatewakija – parodija shōnenovskog arhetipa ponosnog rivala – nezdravo opsjednutog naumom da muškoga Ranmu porazi u časnome dvoboju, dok je u Ranmin ženski oblik istovremeno beznadežno zatreskan…a da nema pojma kako se radi o istoj osobi. Saga o Ranminoj majci Nodoki, koja se nakon desetogodišnjeg odsustva pojavljuje da vidi žive li njezin sin i suprug onako kako su joj se zavjetovali da hoće, još je kudikamo pomjerenija. U smrtnome strahu od Nodoke, Ranma i Genma skrivaju se pod identitetima djevojke Ranko, navodne rodice Ranmnine simpatije Anake, te Rankinog ljubimca po imenu Mr. Panda. Ukratko, nijedan identitet i uloga nisu samorazumljivi, nego su uvijek rezultat pregovora, procesa i međuljudskih (?) odnosa: tako bi izgledao zaključak koji mi je gledanje Ranme uvijek iznova nametalo.
Još jedan anime koji se je iz korijena (pre)oblikovao moje rano shvaćanje roda, seksa i seksualnosti bio je Sailor Moon. Ovom serijalu ne fali popularnosti ni u našim krajevima, štoviše: posrijedi je jedan od svega dva-tri animea koji su kod nas poznatiji pod domaćim – Mjesečeva ratnica – negoli pod uvoznim naslovom. Gotovo sve žene rođene između 1980. i 1995. koje su ranih dvijehiljaditih živjele u Hrvatskoj, a s kojima sam na ovaj ili onaj način u razgovoru došao na temu animea, bile su se barem očešale o pokoju epizodu pustolovina Usagi, Lune i društva (zauzvrat, vrijedi istaknuti da je u Francuskoj, gdje sam osobno otkrio i Sailor Moon i anime uopće, serijal generalno bio manje popularan, ali je zauzvrat imao i značajnu mušku publiku). Sailor Moon je također i od rijetkih animea o kojima je u domaćem kontekstu kritički i analitički pisano – u feministički informiranom osvrtu Asje Bakić. Zbog svega toga usudio bih se reći da Mjesečevu ratnicu ovom prilikom i na novome mjestu ne treba posebno predstavljati.
Premda se načelno slažem s tvrdnjom Asje Bakić o tome da je ovaj anime centriran oko monogamne heteroseksualne romanse – i mojim kvir sugovornicama jedna od ključnih asocijacija na Mjesečevu ratnicu ostaje onaj lik s ružom – priča obiluje motivima, ponašanjima, identitetima i zapletima koji su sve samo ne hetero, a uglavnom baš nisu ni mono. Haruka i Michiru, alias Uran i Neptun, tajanstvene i hipertalentirane strankinje čija pojava dominira središnjim, po mnogima i najkvalitetnijim dijelom serijala, danas uživaju ikonički status kao globalno naj(pre)poznatiji ne-heteroseksualni par iz animea (Harukin identitet i rodna ekspresija često su ambivalentni, osobito u mangi – gdje Michiru i eksplicitno tumači ostatku ekipe kako je Haruka “ujedno i muškarac i žena”). Međutim, odnos Haruke i Michiru samo je najistaknutiji od obilja LGBTIQ, kvir i ostalih nenormativnih tema i motiva u Mjesečevoj ratnici. Spomenimo samo Sailor Starlights, trio heroina utegnutih u lateks čiji je građanski identitet onaj adolescentskog boy-banda Three Lights; neskrivenu romantičnu vezu između antagonista prve sezone Kunzitea i Zoisitea (doduše, samo u animeu), prikazanu kao nešto najnormalnije na svijetu; preispitivanje koje nad vlastitom heteroseksualnošću, ali i idealom monogamne veze, sprovodi isprva stereotipno zaljubljiva i tunjava strejt tinejdžerka protagonistkinja Usagi (u “kvirenju” Usagi pak uvelike prednjači manga).
Nepresušan izvor viceva i memeova vezanih uz Sailor Moon čine notorni cenzorski zahvati kojima je devedesetih bila podvrgnuta američka sinkronizacija serijala. Kao što se često zaboravlja – pogotovo u ovim krajevima, gdje smo navikli sve gledati s titlovima – svaka je sinkronizacija ujedno i adaptacija, koja širom otvara vrata za intervencije u karaktere likova i u prirodu odnosa među njima. Tako su u Sjedinjenim državama Haruka i Michiru postale rodice, što je dakako zahtijevalo i direktnu cenzuru određenih scena i radikalno preosmišljavanje drugih; puno je jednostavnije odlučena sudbina femininog Zoisitea, koji je naprosto postao Kunziteova djevojka. Mnogi sporedni ili epizodni likovi nestandardne rodne ekspresije i/ili seksualnog ponašanja također su pretrpjeli promjenu roda ili rebranding ponašanja. Francuska verzija na kojoj sam ja odrastao, premda je imala svojih bizarnih momenata, nije sadržavala tu vrstu cenzure; naprotiv, u njoj su mjestimice očigledni i prevodilački napori da se sačuva ambivalentnost izvornog materijala, kao npr. u uniseks imenu Frédérique/Frédéric koje je pripalo francuskoj Haruki. Naša Mjesečeva ratnica po svoj prilici je pak nastala po njemačkoj sinkronizaciji, koja također nije cenzurirala kvir i ostale nenormativne elemente. Ukratko, imale smo sreće.
Osviještenost i(li) puritanstvo
Pitanje (ne)cenzure, međutim, neizbježno nas dovodi i do teme koju sam načeo na početku teksta. Gokuovo pipanje genitalija nepoznatih osoba kako bi pokušao ustanoviti njihov spol/rod nipošto nije usamljen primjer “problematičnog” ponašanja anime likova koje funkcionira isključivo kao materijal za šprdnju. Štoviše, i same Sailor Moon, a osobito Ranma 1/2 – sa svojim nemilice seksualiziranim odnosima odraslih prema tinejdžerima i normalizacijom proganjanja, pa i seksualnog napastvovanja – pribavljaju obilje sličnih primjera. Ako sam kroz gledanje japanskih crtića osobno otkrivao cijele svjetove nenormativnih seksualnosti i rodnih ekspresija i alternativnih seksualnih i romantičnih ponašanja, u istom sam paketu otkrivao i seksualno napastovanje i hipereksploatativnu seksualizaciju djece, osobito djevojčica, kao nezaobilazan dio humora i estetike istih tih crtića. Današnjim rječnikom, anime je konstantno demonstrirao i woke i “problematične” aspekte tretiranja seksa i seksualnosti. Cenzura izvan Japana redovno se bavila i jednima i drugima. Možemo li onda tvrditi da u slučaju animea postoji i nešto poput “opravdane” ili “pristojne” cenzure? Dio gledateljstva na Zapadu bez daljnjega tako smatra – barem što se njihovih zemalja, njihovih dvorišta i njihovih servisa za streaming tiče.
Ostavimo ovom prilikom po strani problem evaluacije kulturnih proizvoda iz prošlosti – recimo, crtanih serija od prije trideset godina – po kriterijima trenutne političke “progresivnosti” (ovdje na primjeru Ranme). Ostanimo u sinkronijskoj perspektivi: kako se anime pozicionira u kontekstu vlastitog vremena? Kojom stranom povijesti češće ide? Kao i kod većine kompleksnijih i ambicioznijih kulturnih proizvoda, odgovor bi bio da to uglavnom nije lako ustvrditi. Da pokušam artikulirati ono što sam i prije četvrt stoljeća intimno osjećao: woke i problematični aspekti japanske animacije, barem kad je seks(ualnost) u pitanju, većinom su nerazmrsivo isprepleteni, unutar jednih te istih serijala, epizoda, likova, situacija, pa i scena. Naravno, to ne znači da mlade, i manje mlade konzumentice i konzumente animea ne treba educirati o konceptima kao što su pristanak, poštivanje tuđe intime i granica, ili razlika između seksualnih sloboda i seksualnog nasilja – a koji njihovi i naši crtići rijetko kad eksplicitno tretiraju. No postiže li se edukacija moralnim “poliranjem” ili trijažom animea, ili uopće prozivkom “industrije” (ma koliko argumentirana ona ponekad bila)? Ili su posrijedi već problemi kod kojih moramo skrenuti pogled – s ekrana na širu sliku?
Od animiranih kontradikcija do društvenih paradoksa
Tek decenijama nakon svojih prvih avantura u svijetu animea shvatio sam u kojoj su mjeri brojna raznorazna opća mjesta koja sam vezivao uz predstave tijela i seksualnosti u mangama i animeima duboko ukorijenjena u japanskom društvu. Prakse poput opsesivne seksualizacije djevojčica, uz posebnu fetišizaciju figure “seke” ili emotivno-seksualne auto-infantilizacije bujaju u rasponu od idols kulture do Murakamijevih romana. Kombinacija drevnih hijerarhija i kodova (zaista drevnih, za razliku od osamnaestostoljetne “drevnosti” tolikih europskih tekovina) i tehnološki hipertrofiranog kapitalizma, kulturnog izolacionizma i suprematizma i neobuzdanog konzumerističkog društva, traume atomske bombe i nedostatka kolektivnog okvira unutar kojeg bi se ona mogla artikulirati: ove i ovakve tenzije oblikovale su percepciju roda, spola, intime, tijela, tjelesnosti, seksa ili seksualnosti na načine posve nepoznate europskom ili angloameričkom iskustvu. Lacanovu polušaljivu izjavu kako “Japanci nemaju nesvjesnoga” – eurocentrizma psihoanalize bio je svjestan i sâm Lacan – ne bi trebalo tek tako otpisati. Sve ovo ne pišem zato što zagovaram kulturni relativizam: samo pokušavam naznačiti složenost i kontradikcije kulturnog sustava unutar kojeg nastaju crtići koje volim(o).
Istodobno, čini mi se da je suvremena japanska popularna kultura, upravo zbog svih društvenih proturječja koja se u nju upisuju, vjerojatno sposobnija za radikalni otklon od hiperpatrijarhalnog i hiperseksističkog supstrata iz kojeg izrasta nego što je to zapadna popularna kultura u odnosu na vlastiti kontekst. Rekao bih i da se ta dijalektika društveno prihvaćenog i posve heretičkog, hipernormativnog i onoga što je u najširem smislu kvir, na posebno transparentan način ocrtava u formi animea – a možda najviše u onim njegovim dimenzijama koje bismo mogli nazvati seksualnim i rodnim politikama. Činjenica da japanske animacijske kuće u svojim komercijalnim strategijama i dan-danas slabo mare za strana tržišta (uz eventualni i djelomični izuzetak Kine) gledateljstvu diljem svijeta omogućava rijedak uvid u aporije jedne ogromne, ali, paradoksalno, i dalje uvelike izolirane kulture. Ta činjenica ih, tj. nas, obavezuje da se osvrnemo i na vlastita dvorišta. Da, japanski crtići umiju biti itekako “problematični” u ponašanjima koja prikazuju i načinu na koji ih prikazuju potencijalnom gledaocu. Ali, niti crtići nastaju u vakuumu, niti se njihovo gledateljstvo tamo formira: i jednima i drugima kontekst je društvo. A edukacija i kritičko mišljenje također se proizvode, oblikuju i prenose u društvu – kako s ove, tako i s one strane Pacifika.
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
