Imaginarij za čitanje nedovršene priče grada

Piše: Ivana Pejić

Mogu li umjetničke prakse još uvijek imati kritičku ulogu u društvu u kojem su razlike između umjetnosti i oglašavanja postale nejasne i u kojem su umjetnici i kulturni radnici postali nužan dio kapitalističke proizvodnje? Pitanje je to koje na početku eseja Artistic Activism and Agonistic Spaces postavlja Chantal Mouffe, tematizirajući mogućnosti umjetničkog aktivizma u suvremenim prostorima društvenosti. Današnja umjetnička i kulturna produkcija, reći će, upregnute su u razvoj umrežene ekonomije koja ih je učinila dionicima podizanja vrijednosti kapitala te im tako otupila kritičku oštricu i neutralizirala moć njihova djelovanja u javnom prostoru. Pritom, za Mouffe to nije prostor zajedništva, harmonije i kompromisa, već upravo suprotno – riječ je o prostoru obilježenom konfliktom i isključenjima i, dodat će Rosalyn Deutsche, nastojanjima da se tragovi tih isključivanja izbrišu i zatome.

Na zaboravljene ili potisnute događaje u javnim prostorima podsjetila je ovih dana knjiga Sandre Uskoković Anamnesis: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru, koja okuplja radove umjetnica, umjetnika i kolektiva koji se u svojim intervencijama, na ovaj ili onaj način, bave kulturom sjećanja. Upućuje na to i sam naslov knjige koji polazi od ideje prisjećanja, prizivanja događaja koje smo posredstvom vremena, svjesno ili nesvjesno, izgubili. Da je odnos između amnezije i anamneze krucijalan za razumijevanje knjige istaknuto je i na njenom prošlotjednom predstavljanju u Zagrebačkom kazalištu mladih. Riječima urednice Ivane Kesar, radi se o prvoj preglednoj studiji materije koja je do sada bila dio usmene predaje i koja u tom smislu predstavlja uporišnu točku za daljnju diskusiju – “kraj usmene predaje i početak polemike”. 

Ipak, kako sama autorica navodi, namjera nije bila napisati povijest suvremene umjetnosti u javnim prostorima, niti iznijeti sustavni pregled različitih stajališta i umjetničkih pozicija o ovoj temi. Odabrani primjeri – 24 umjetničke intervencije, omeđene s jedne strane djelovanjem Kugla glumišta sedamdesetih godina prošlog stoljeća i s druge strane radom Osunčana mjesta Zorana Pavelića iz 2017. – uvedeni su, prije svega, kako bi ilustrirali šire teme kojima se Uskoković bavi u svojim istraživanjima. Kroz devet poglavlja autorica tako otvara pitanje proizvodnje javnih prostora, odnosa javnog i privatnog, heterotopije, memorije i komunikacije, koje oprimjenjuje širokim rasponom umjetničkih praksi, od radova Tomislava Gotovca i Sljedbe štovatelja banaka, preko Igora Grubića i Siniše Labrovića do Sandre Sterle. Kako tema umjetnosti u javnom prostoru nadilazi samo polje vizualnog, Uskoković za svoju analizu posuđuje ključne teorije i termine iz niza srodnih područja, od političke filozofije i sociologije do povijesti kazališta i performansa. 

Glavnina analiziranih umjetničkih intervencija u javne prostore nastala je devedesetih godina, u vremenu kada je kulturna amnezija poprimila razmjere društvene epidemije. “Proteklih desetljeća svjedočimo kulturnim kontroverzama po pitanju poslijeratne traume i traume tranzicije, kao i političkim borbama oko kulturnog autoriteta nad memorijom grada (države) i javnog prostora”, piše autorica i ističe kako umjetnička djela koja propituju prostor javnosti i memorije u tom smislu mogu biti shvaćena kao “epistemološki izvori putem kojih mapiramo kružne tokove proizvodnje znanja”. U tom smislu instrumentalni su radovi poput Gena XX Sanje Iveković, koji intervenira u polje društvenog zaborava i nastoji zaustaviti proces potpune amnezije. 

Predstavljeni umjetnici svojim su radovima grad i njegove prostore pretvarali u tribinu za iznošenje kritičkog mišljenja i otvaranje dijaloga, no ostaje pitanje s početka – u kojoj je mjeri ono moguće u vremenu u kojem su kulturne aktivnosti pretvorene u “događaje za korporativni boljitak”? Jesu li mogući suvremeni ekvivalenti umjetničkih praksi koje su proizvodile neki tip dijaloga, konfrontacije ili antagonizma, u vrijeme kada su gradovi postali “objekti potoka i izračuna”. Ovo je pitanje na predstavljanju knjige otvorila i Agata Juniku, koja dobre primjere prepoznaje u UrbanFestivalu kojeg je u trinaest izdanja organizirao kustoski kolektiv BLOK, kao i u radu platforme Zagreb – Kulturni kapital Europe 3000 koje vidi kao važne posrednike kulturnog nasljeđa spram mlade i tada stasajuće publike, ali istovremeno i uspješne inicijatore nekih novih projekata.

I Uskoković kao pokušaj zaobilaska ili odupiranja aproprijacijama tržišta i političkoj moći prepoznaje prakse stvaranja alternativnih javnih prostora koji nastaju u pukotinama formalnog urbanizma. “Neoliberalizacija javnog prostora ipak nije neizbježna, koliko god nam se danas tako činilo. Novi događaji, nove tehnologije, novi odgovori na neoliberalizaciju javnog prostora, novi oblici društvenog organiziranja – transnacionalna udruženja radnika, ekološki pokreti, itd. – stvaraju i nove prostore javne, političke ekspresije”, piše. Ove prakse omogućuju nastajanje kritičke teorije grada koja nastoji “konceptualizirati moduse preko kojih se značenja urbanog prostora sukobljavaju i transformiraju”. Na tragu je to Lefebvreove teze kako je proizvodnja prostora nužno proces sukobljavanja, dok se njegov poznati priziv “prava na grad” odnosi upravo na pravo građanstva da djeluje u javnoj sferi i oblikuje je prema svojim potrebama.

“Danas umjetnici više ne mogu pretendirati na to da predstavljaju avangardu koja nudi radikalnu kritiku, no to nije razlog da se njihova politička uloga proglasi završenom”, zaključit će u spomenutom tekstu Chantal Mouffe, za koju umjetnost nužno mora ostati kritična prema postojećem stanju hegemonije. U sličnom tonu zaključuje i Uskoković, prepoznajući ulogu umjetničkih praksi u izgradnji novih subjektiviteta i otvaranju novih dijaloških prostora, “kako bi se razvio obuhvatniji imaginarij za razumijevanje nedovršene priče grada i, ako ne stvorile, onda barem imaginirale, nove budućnosti i vrijednosti”.