Zašto se sjećamo Nade Dimić

Nada Dimić, politike sjećanja

Piše: Maja Flajsig

Svaka obitelj ima svoju tužnu priču. No kao i tužne, obitelji imaju i herojske, ikoničke priče, priče apsurda i priče blaženstva. Tako su se kroz mitologiju moje obitelji prožimale priče iz Drugog svjetskog rata, priče pobjede i poraza, od kojih su se posebno isticale one tete moga oca, vječito najstarije (a duhom najmlađe) članice moje obitelji. Jedna od priča koja je lebdjela za stolom obiteljskih ručkova bila je ona o poznanstvu spomenute tete s heroinom Nadom Dimić i njihovom zajedničkom djelovanju pri skupljanju Crvene pomoći. Priča ni u jednom trenutku nije bila upitna; teta je dosegla starost u kojoj njena persona postaje gotovo metafizička, a njene priče i obiteljski mitovi koji se oko nje stvaraju postaju toliko uvjerljiviji što su nevjerojatniji. 

Tako se priča o poznanstvu i djelovanju tete i Nade Dimić, koja doduše nikad nije izašla iz njenih ustiju, nikad nije propitivala. Tek nedavno, kad sam počela istraživati lik Nade Dimić uhvatila sam priliku porazgovarati s tetom o tome. I tu me zatekla: “Ma ne, milo, mi smo se samo jednom upoznale kod moje kolegice doma, poslije ju nikad više nisam vidjela.” Što je uslijedilo bila je nevjerica. U trenutku se dekonstruirao godinama njegovan narativ. 

Iako mom istraživanju takav razvoj događaja nije pogodovao, iz njega se iznjedrilo puno važnije pitanje: zašto je za moju obitelj bilo važno da je teta moga oca poznavala Nadu Dimić i djelovala u suradnji s njom? Zašto se sjećamo baš Nade Dimić, jedne od 18 narodnih heroina? Potaknuta takvim razmišljanjem, primijetila sam da se lik Nade Dimić pojavljuje, gotovo isključivo, u sektoru suvremene nezavisne kulturne produkcije, pritom ponajviše u vizualnoj, i to specifično javnoj umjetnosti. S druge strane, isti lik antifašističke heroine bio je jedna od najprisutnijih ženskih figura tijekom SFRJ, kada su spomenike producirale vladajuće politike pamćenja. U tom smislu jedan od ciljeva ovog teksta je istaknuti polarizaciju politika pamćenja koje su obilježene stvaranjem herojskih narativa NOB-a, te njihovim utapanjem u kolektivnoj amneziji nakon 1990-ih. 

Jedan od vektora politika pamćenja SFRJ-a pisana je biografija Nada Dimić: životni put i revolucionarno djelo Gojka Marčete. Iz nje možemo zaključiti zašto su baš ovoj heroini dizani, te potom uništavani spomenici. Naime, Nada Dimić rođena je 6. rujna 1923. u velikom srpskom selu Divoselu nedaleko Gospića, u seljačkoj obitelji koja je brojala sedmero djece. Već taj podatak bio je ključan faktor u politici pamćenja. Djevojka iz srpskog, ruralnog i siromašnog kraja lako je proklamirala ideju o bratstvu i jedinstvu među narodima te radničkoj borbi i ustanku.

Godine 1940., nakon završetka četiriju razreda gimnazije i prvog razreda Trgovačke akademije u Zemunu, Dimić intenzivno sudjeluje u radničkim, studentskim i srednjoškolskim akcijama, te se godinu dana kasnije sa svojih osamnaest godina pridružuje Prvom partizanskom odredu u Sisku. Kako navodi Ratko Maričić u biografskom tekstu uvrštenom u knjigu Partizanke Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi, ustaše ju uhićuju više puta, muče ju i pokušavaju izvući informacije iz nje, ali bez uspjeha. Svaki put je izbavljena, a njene se akcije sastoje ponajviše u informiranju i prebacivanju ljudi na slobodne teritorije. U Karlovcu je u prosincu 1941. presreću agenti i traže od nje da im pokaže legitimaciju, međutim ona umjesto legitimacije iz torbice vadi pištolj čiji se metak u kobnom trenutku zaglavio. U zatvoru u Karlovcu Nada Dimić ne odaje ništa, a nakon toga ju prebacuju u zatvor u Zagrebu, gdje je unatoč dvomjesečnom mučenju i dalje šutjela. Stoga ju prebacuju u logor Stara Gradiška gdje je 20. ožujka 1942. ubijena u svojoj devetnaestoj godini. Za narodnu je heroinu proglašena 5. srpnja 1951. godine. 

Mladost, hrabrost i nepokolebljivost Nade Dimić jedan je od faktora heroizacije njenog lika, ali i činjenica da joj je, kao osobi tako kratkog životnog vijeka, biografija potpuno neokaljana, bez ijednog negativnog predznaka. Usto, pragmatičan razlog njenog zadržavanja u kolektivnoj memoriji su fotografije nastale prilikom njenog uhićenja. Ako ih analiziramo na denotativnoj razini, vidjet ćemo mladu, lijepu, raščupanu djevojku koja izgleda kao da je prošla kroz sito i rešeto. Međutim, analizirajući je konotativno, u njenom pogledu uviđamo odlučnost, sigurnost, hrabrost i gotovo zastrašujuću hladnokrvnost koja gledatelja ne ostavlja ravnodušnim. Time fotografija postaje uistinu moćan vektor koji je, smatram, utjecao na procese kanonizacije Nade Dimić u spomeničkoj baštini.

Pritom u spomenike u ovom kontekstu ne ubrajam isključivo javnu plastiku, već i nazive ulica i institucija. Tako je 1961. općina Sisak utemeljila Aleju narodnih heroja, gdje su postavljene spomen-biste 11 narodnih heroja, među kojima je bila i Nada Dimić. Biste su, bilježi Ivan Fumić u svojem pregledu stanja u Sisku u knjizi Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000, uklonjene 1991. godine. Sisački vrtić koji je dobio ime po Nadi Dimić devedesetih je preimenovan u Ciciban, a ondašnji park u kojemu se nalazi spomenik Frane Kršinića Ustanik u narodu poznat je i danas kao park Nade Dimić, unatoč tome što nosi službeni naziv Franje Tuđmana. Njeno ime, navodi Bartul Čović, još uvijek nose ulice u Zemunu, Subotici, Zrenjaninu, Smederevu i Poreču, dok je ulici Nade Dimić u zagrebačkoj Dubravi promijenjeno ime u ulicu Blaža Jurišića.

Međutim, najpoznatiji spomenik Nadi Dimić, koji i danas stoji, jest tvornica Nada Dimić u Branimirovoj ulici u Zagrebu. Djelo je to arhitektonskog dvojca Hönigsberg i Deutsch, registrirano kao kulturno dobro. Tvornički kompleks izgrađen je 1910. godine, te nadograđen 1919. od strane Rudolfa Lubynskog. U to je vrijeme nosio ime Penkala, a ondje se proizvodio pribor za pisanje. Od 1930-ih do 1950-ih događa se niz promjena u vlasništvu tvornice. Međutim, u periodu od 1950-ih do 2000-tih tvornica mijenja tip produkcije, ali i svoj naziv, te postaje tekstilna industrijska tvornica Nada Dimić, ujedno “radnički simbol države, ali i integralni dio identiteta grada u terminima društvene povijesti i kolektivne memorije”, kako ju opisuje Sandra Uskoković u tekstu “Nada Dimić” Factory – “Moster/Penkala” Factory, Zagreb uvrštenom u zbornik If Buildings Could Talk.

Posluživši se teorijom antropologije mjesta i prostora Sethe Low izloženom u članku Smještanje kulture u prostoru – Društvena proizvodnja i društveno oblikovanje javnog prostora u Kostarici, ovaj čin možemo tretirati kao rezultat društvene proizvodnje mjesta, u kojoj vladajuće politike pamćenja konstruiraju spomenik relevantnoj ličnosti. Početkom 1990-ih godina i privatizacijom kompleksa ono ponovno mijenja vlasnike, te se iz dvorišta kompleksa uklanja spomen-poprsje Nade Dimić. Od 2003. godine tvornica biva sustavno devastirana unatoč svom statusu kulturnog dobra. Godine 2011. 50% dionica je proslijeđeno Institutu građevinarstva Hrvatske i Stipić grupi koja tvornicu želi preurediti u rezidencijski biznis kompleks, a na realizaciju projekta se još uvijek čeka zbog različitih financijskih problema.

Međutim, upravo tvornički kompleks, nakon devedesetih preimenovan u Endi International, postaje mjestom sjećanja na Nadu Dimić u suvremenoj produkciji nezavisne kulture, a pitanje industrijskog naslijeđa i antifašističke borbe stapaju se u jedan simbol koji se pojavljuje kao motiv umjetničkih radova – simbol Nade Dimić. Naime, u sferi nezavisne kulturne produkcije vidljiv je napor kojim se pokušava suzbiti zaborav i ponovno upisati u prostor sjećanje na ovu antifašističku borkinju i vrijednosti koje njen lik nosi, ali i adresirati već navedene politike pamćenja. Koristeći drugi pol već spomenute teorije Sethe Low uviđamo da se u tom trenutku radi o društvenoj konstrukciji mjesta. Akteri nezavisne kulture i njeni korisnici kroz življeno iskustvo revitaliziraju sjećanje na Nadu Dimić i cijeli registar simbola koji ona nosi, i apropriraju prostor tvornice. 

Tako je Sanja Iveković, umjetnica čija se umjetnička praksa bavi istraživanjem politiziranih režima reprezentacije sagledanih iz feminističkog rakursa, prva umjetnica koja kroz svoje umjetničko djelovanje implementira lik Nade Dimić i industrijsko naslijeđe socijalizma. Osim svog medijskog projekta GENXX koji tematizira tada aktualnu demonizaciju i manipulaciju politika sjećanja na antifašističku borbu i njene heroine, umjetnica u sklopu izložbe Što, kako i za koga, povodom 152. obljetnice Komunističkog manifesta kustoskog kolektiva WHW (Što, kako i za koga?) 2000. godine u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika inicira projekt Nada Dimić File (1998. – 2001.). “U tom dugoročnom projektu umjetnica ukazuje na načine na koji su otvoreni urbani prostori privatizirani te na činjenicu da opozicija privatno/javno u novorođenim demokracijama polako ide u smjeru privatizacije čitavih područja društvenoga života”, navodi Bojana Pejić. Projekt je uključio restauraciju neonskog znaka na tvornici Nada Dimić koji je godinama bio nefunkcionalan. Uz ovu urbanu intervenciju, Iveković je u HDLU-u izvela performans Repetitio est (ponovljen 11. travnja 2017. u izvedbi Zrinke Užbinec povodom izložbe Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije)) u kojemu je autorica prepisivala na zid pisma koje je Nada Dimić iz okupiranog Karlovca slala drugovima iz Komunističke partije. 

Osam godina kasnije Sanja Iveković izvodi rad Nada Dimić 08 u sklopu projekta Operacija: Grad kustoskog kolektiva BLOK koji se bavi djelovanjem nezavisne kulture na poljima prostorne i kulturne politike. Ponovljena intervencija na fasadi tvornice Nada Dimić, performans i instalacija označavaju nastavak projekta Nada Dimić File koju sačinjava vlastita arhiva fotografija, dokumenata, tiskanih materijala, knjiga te odjeće proizvedene u tvornici Nade Dimić, kao i maketa zgrade. Rad propituje industrijsko naslijeđe socijalizma, privatizaciju devedesetih, ali se time nužno dotiče i antifašističkog naslijeđa, radničkih i ženskih prava, koji obilježavaju povijest tvornice.

Nadalje, kustoski kolektiv BLOK 2015. godine održava projekt Kartografija otpora povodom 70-e godišnjice oslobođenja Zagreba. Projekt se bavio istraživanjem ilegalnog Zagreba 1941. – 45. i ratne svakodnevice. Jedan od punktova ture bila je i tvornica Nada Dimić, kao tekovina socijalističke industrije i antifašističke borbe. Iako je primarni fokus i ondje bila tvornica kao takva, pri turi je bilo neizbježno spomenuti i heroinu Nadu Dimić, pa je tako tom prilikom Lovro Krnić, jedan od članova radne grupe koja je sudjelovala u kreiranju ture, ispripovijedao pomno planirani tijek bijega Nade Dimić iz bolnice na sv. Duhu.

Sljedeći vid prisjećanja koji valja spomenuti također se zbio u okviru nezavisne kulturne produkcije, no pritom se radi o puno doslovnijem projektu fokusiranom isključivo na Nadu Dimić. Naime, 18. ožujka 2012. godine u Obrazovnom centru Spomen područja Jasenovac u Jasenovcu održan je okrugli stol Nada Dimić u kulturi sjećanja povodom 70. godišnjice smrti ove revolucionarke i narodnog heroja, dok ime Nade Dimić nosi i nagrada građana i građanki Grada Zagreba koju je Fond za druge ustanovio 8. svibnja 2017., na dan oslobođenja Zagreba. Nagrada je nastala kao kontrapunkt i alternativa Nagradi Grada Zagreba komercijalnog i promotivnog predznaka, kompromitiranoj u svrhu političkih akcija gradonačelnika Zagreba. Ovogodišnji dobitnici nagrade su već spomenuta Sanja Iveković i Igor Grubić za cjeloživotni rad i kulturno-umjetničko djelovanje. 

Od prosinca 2016. godine do rujna 2017. godine međunarodna umjetnička i produkcijska platforma Bacači sjenki provela je urbani projekt indikativnog imena Kad bi zgrade mogle govoriti, fokusiran na transformaciju i transmedijalni pristup problemu napuštene zgrade bivše tvornice Nada Dimić, uključivanje i senzibiliziranje lokalne i stručne javnosti, ali i reperkusije politika sjećanja. Kulminacija projekta zbila se od 29. do 30. rujna intervencijama na pročelju zgrade Nada Dimić Točka privlačenja pažnje u kojoj su umjetničkim radom sudjelovali Leo Vukelić, Sandra Uskoković, Dora Kokolj, Ivona Grčić Filipović, Nikolina Komljenović i Marijan Crtalić. Naslov Točka privlačenja pažnje upućuje na glavnu ideju manifestacije – kreaciju neinvazivnog dijaloga s publikom, lokalnom zajednicom i svim zainteresiranim skupinama.

Iako je primarna ideja intervencija bila bavljenje industrijskom baštinom, neminovno se dogodilo da su se pozvani autori odlučili referirati upravo na lik Nade Dimić. Registar simbola koji ulaze u lik Nade Dimić vezani su primarno uz antifašističku borbu, feministička nastojanja i socijalizam, međutim tvornica Nada Dimić, kada funkcionira na simboličkoj razini u kulturi sjećanja, neodvojiva je od lika Nade Dimić. “Simbolika gospodarskog rasta i napretka industrijalizacijom iz poratnih desetljeća, kao i nedavna privatizacija društvenih vrijednosti opet se prelama kroz ime Nade Dimić.”, navodi Igor Marković u tekstu Kultura sjećanja i mrtvi (kapitali).

Time se u registar simbola upisuju radnička prava i industrijsko naslijeđe socijalizma, a posljedično i njegova propast. Tako je Marijan Crtalić na pročelje zgrade postavio indikativan natpis “Svi smo mi Nada Dimić”, dok je fokus ostalih autora bio na pitanju korištenja zapuštene arhitektonske baštine. Leo Vukelić je na pročelje postavio sandučiće, a svaki od njih nosio je jednu adresu – primjerice, gradonačelniku, investitoru kompleksa, susjedu, nekom sjećanju – te su prolaznici bili pozvani stupiti u dijalog ubacivanjem poruka u njih. Nastavno na pitanje veze ličnosti Nade Dimić i tvornice Nada Dimić, valja se vratiti činjenici da se veliki broj umjetničkih radova i akcija zbiva upravo na pročelju zgrade tvornice Nada Dimić, što ju ponovno čini mjestom sjećanja, uporišna točke koju ne bi bilo potrebno podizati da ono što brane, čega se sjeća, nije ugroženo, kako podsjeća Pierre Nora u članku Kraj povijesti pamćenja iz zbornika Između pamćenja i historije. Problematika mjesta.

S ciljem obnavljanja memorije antifašističkih tekovina i sprječavanja zaborava, u umjetničkoj i kulturnoj produkciji od devedesetih godina naovamo vidljivo je korištenje povijesnih ličnosti koje u tom diskursu funkcioniraju na razini simbola. Kako bi se revitaliziralo sjećanje koje stoji nasuprot aktualnih revizionističkih politika, odabiru se likovi koji i dalje rezoniraju u društvu i dio su kolektivne svijesti, ali ujedno posjeduju “čistu” biografiju kojom ne mogu provocirati spomenute politike pamćenja. Adresiranje problema politike sjećanja kroz umjetničke i kulturne prakse nastaju kao njihov kontrapunkt koji se realizira upravo u javnom prostoru, vrlo specifično za političnu umjetnost. Upravo stoga se može zaključiti da je cilj manifestacija o kojima je ovdje bilo riječ uključivanje lokalne zajednice u promišljanje problema urbanih prostora i politika pamćenja djelovanjem odozdo i poticanjem dijaloga.

Naspram toga, politike sjećanja fokusiraju se na djelovanje odozgo, uništavajući tragove bivše države, disperzirano, ali u većem opsegu. Promatrajući djelovanje (ne)zavisne kulturne scene kao društveni proces uočavamo zapravo puno dublju problematiku – onu autonomije umjetnosti. Svaka je umjetnost prožeta ideologijom i političkom situacijom u kojoj živimo, makar ona nije toga svjesna. Svaki trenutak našeg življenja je uvjetovan društvenim procesima, a ako umjetnost sagledavamo kao refleks te situacije, politike koje se oko nje stvaraju i upravo njena autonomnost jasnije će nam otkriti stvarnost u kojoj živimo.

Objavljeno 07.03.2018.