Ima li prostora za nasljeđe modernizma?

Vijest o lansiranju novog regionalnog modnog časopisa Vogue Adria, koje se dogodilo u Beogradu početkom ožujka, u Hali I Beogradskog sajma, indirektno nas je potakla da se osvrnemo na recentna događanja i prijepore oko najavljenih rušenja dijelova sajma, odnosno širenja “projekta” Beograd na vodi. Ovdje nam nije namjera ulaziti u sam fenomen Vogue Adria, koji je evidentno rebrendirao i samu regiju, “ozloglašeni i istrošeni” Balkan, te ju provukao kroz puno prozračniju optiku jadranskih asocijacija, ali vrijedi primijetiti da odabir mjesta njegove promocije nikako nije slučajan. Naime, Hala I čija je gradnja započela sredinom 1950-ih, izuzetan je objekt i zaštićeni spomenik kulture koji bi uskoro mogao progutati novi segment Beograda na vodi. 

“Zamračena velika dvorana, niz stolova postavljenih u kružnu spiralu, pod svjetlom svijeća postala je kulisa putovanju kroz povijest, cijelom Adria regijom. Putovanje je počelo video projekcijom na stropu kupole gdje su se izmjenjivale scene iz svakodnevnog života i one koje su obilježile važne povijesne trenutke, poput paljenja baklje na Univerzijadi, narodne nošnje i suvremenost. (…) Prostor, uzvanici, koncert, sve zajedno kreirali su magičnu sliku, jedan novi magični realizam. (…) Poruke sreće odjekivale su ispod najveće kupole na svijetu napravljene od prenapregnutog betona, dok se dvoranom prolomio uzdah uzbuđenja“, prenosi nam dojmove s gala promocije članak iz Voguea. A slika baš tog dijela grada uz rijeku, ususret projektu EXPO 2027, mogla bi se uskoro radikalno promijeniti. 

Specijalizirana izložba EXPO 2027 održat će se u Beogradu s temom “Igra(j) za čovječanstvo – sport i muzika za sve” od 15. svibnja do 15. kolovoza 2027. To je prvi put da će se ova “najveća manifestacija izložbenog karaktera na svijetu koja privlači milijune posjetitelja” dogoditi u jugoistočnoj Europi. EXPO se predstavlja kao “katalizator promjene” i “poticaj za trajnu urbanu transformaciju” na području na kojem se održava, a nositelji i prijavitelji su nacionalne vlade. Percepcije EXPO-a globalno nisu bez kontroverzi. Njihova sposobnost privlačenja pažnje i resursa znači da igraju snažnu ulogu u mijenjanju slike i fizičke stvarnosti gradova koji ih ugošćuju. Na primjer, američki sociolog Kevin Fox Gotham (2011.) vidi kako EXPO postaje “spektakl nadmetanja”, u kojem se pojavljuju društveni i politički sukobi kao rezultat jaza između obećanih koristi i nastalih troškova. “Za razliku od prošlosti, gdje je protivljenje mega događajima često bilo prigušeno ili iznimno, danas svjedočimo proliferaciji raznih mobilizacija i trajnih prosvjeda koje vode oporbene koalicije posvećene privlačenju globalne pozornosti na nejednakosti i antidemokratsku prirodu spektakala.”

Iako je EXPO 2027 svojevrsni “signature projekt” Aleksandra Vučića i dio njegovog “petnaestogodišnjeg plana promjene Srbije”, dio javnosti smatra da takva manifestacija nema kapacitet pokrenuti srpsku ekonomiju. EXPO je po njima samo dimna zavjesa i izgovor da se postojeći sajam ukloni. Kako navodi portal N1, sve što je potrebno da se izgradi za taj međunarodni sajam, “radit će se po posebnom zakonu koji je također upitan jer se njime zaobilazi redovna procedura javnih nabava i ubrzava eksproprijacija”.

Vijest o mogućem rušenju Sajma u srpskim se medijima počela valjati negdje u prvoj polovici prošle godine. Zatečeni prvom (polu)informacijom i opsegom moguće intervencije uklanjanja značajnog dijela grada, stručnoj zajednici i aktivistima trebalo je neko vrijeme da reagiraju. Do kraja godine, rušenje Sajma postaje sve izglednije te su uslijedili brojni medijski istupi aktivista, struke, oporbenih političara popraćeni peticijama i protestima, a šira javnost se paralelno upoznala s iznimnom arhitektonskom i kulturno-povijesnom vrijednošću Sajma.  

“Beogradski sajam građen je od 1954. do 1957. godine prema projektu projektantskog tima koji su činili arhitekt Milorad Pantović i inženjeri Branko Žeželj i Milan Krstić. Zamišljen je kao moderna urbana cjelina, čiji je kompozicijski naglasak stavljen na tri izložbena paviljona pod kupolama, međusobno povezana pješačkim mostovima. Svojim specifičnim rješenjem Hala I je u vrijeme gradnje predstavljala pravi arhitektonski pothvat i iznimno graditeljsko ostvarenje, koje se moglo mjeriti s najpoznatijim svjetskim primjerima ove vrste gradnje”, stoji u Katalogu nepokretnih kulturnih dobara na području grada Beograda. U nastavku se navodi i da je sajam “jedno od najvrjednijih djela srpske poslijeratne arhitekture i svjedočanstvo tehničkog, tehnološkog, znanstvenog i kreativnog uspona društva kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih. Svojim urbanističkim i arhitektonskim rješenjem, gabaritima, skladnošću oblika i općom impozantnošću, ubraja se u najuspješnija ostvarenja domaće arhitekture.” 

Prvo se govorilo o rušenju cijelog Sajma, uključujući Halu I poznatu po kupoli promjera 109 metara, u to vrijeme najvećem krovu izrađenom tehnologijom prednapregnutog betona, zaslugom poznatog inženjera Branka Žeželja. Recentnije vijesti govore da će se Hala I ipak sačuvati kao zaštićeni spomenik kulture i ostati u stopostotnom vlasništvu Republike Srbije, ali samo ona. Ostale hale Beogradskog sajma će se rušiti jer je, prema navodima Al Jazeere, Srbija svoje parcele na prostoru sajma u ožujku 2023. prodala kompaniji Beograd na vodi. Javnost je to saznala tek pet mjeseci nakon što je potpisan kupoprodajni ugovor i to usput, kad je predsjednik Vučić spomenuo “taj detalj” tokom predstavljanja projekta EXPO 2027 koji se već mjesecima oglašava u javnom prostoru grada.

“Mi nemamo planski akt koji detaljno razrađuje mogućnosti gradnje na Beogradskom sajmu. Dok se to ne usvoji, svaka druga priča je nezakonita”, kažu iz Regulatornog instituta za obnovljivu energiju i životnu sredinu – RERI, ali za sada nije jasno kojim putem će to ići. Usprkos tomu, Vlast već planira selidbu sajma u obližnji Surčin, a na mjestu modernističkog kompleksa uz rijeku proširit će se Beograd na vodi. Investitor će zasigurno višestruko profitirati prodajom novoizgrađenih stanova, a građane bi valjda trebao usrećiti “Točak”, što bi bio novi landmark poput londonskog The Wheela tj. London Eyea, čija je gradnja također najavljena na Vučićevoj prezentaciji. Radi se o još jednom otuđivanju javnog dobra, protivno interesu javnosti, a stradat će i važno modernističko nasljeđe. Hala I naći će se sasvim izvan konteksta. Naime, arhitektonski stručnjaci tvrde da se sajamske hale ne smiju promatrati kao odvojeni objekti, već sveobuhvatno kao jedinstven kompleks, koji je maestralno arhitektonsko-urbanistički oblikovan. Njihovo rušenje bit će veliki gubitak za struku, ali i za širu javnost koja će ostati bez oglednog primjera inženjerstva relevantnog u internacionalnim okvirima. 

Borba za očuvanje modernističkog nasljeđa druge polovice 20. stoljeća, često nazivana “baštinskim aktivizmom” prisutna je širom regije u zadnjih petnaestak godina. Ona često znači i kritičku reevaluaciju i proizvodnju znanja o određenom objektu ili okolišu u smjeru definiranja i zaštite nove baštine, ali je redovito povezana s borbom za javni prostor i javna dobra. Ova tema aktualna je i u europskim okvirima, a u našoj regiji, arhitektura tzv. drugog (ili socijalističkog) modernizma svjedok je i političke ekonomije s drukčijim temeljima i aspiracijama od današnjih. Takva okruženja mahom su nedopustiva u aktualnoj logici proizvodnje prostora. Unatoč povremenoj fascinaciji formom, više ih se doživljava kao abnormalne pogreške u urbanoj mašti novih administratora, developera i poduzetnika, kako je rekao gruzijski kolega, arhitekt Levan Asabašvili. To je jedan od razloga zašto ih se sve više uklanja ili prepušta propadanju, kao ekonomski neopravdane i “neodržive”. 

Za komentar o rušenju Sajma pitali smo arhitekticu i aktivisticu, suosnivačicu stručne organizacije Nova planska praksa Ljubicu Slavković: “Stvar oko Sajma je sasvim jednostavna. Kompleks Beogradskog sajma se prostire u produžetku Beograda na vodi, uzvodno Savom, i leži na vrednom zemljištu. I to je formula oko koje se vrti Beograd, Srbija, region… kako otuđiti vredno zemljište i na njemu ostvariti profit, uz što manje ulaganja – naravno, domaći twist je u koruptivnom elementu. Recept Beograda na vodi se pokazao lukrativnim pa se sada širi. Procedure, zakoni, planovi i dozvole po kratkom postupku, neplaćanje, a uz to i izvlačenje iz javnog budžeta, jeftina gradnja, loši projekti i izvedba, a rezultat je mnoštvo kvadrata za besne pare. Teritorija Beogradskog sajma već je “ujedena” Beogradom na vodi, i ovim činom će se on samo dalje razliti uz reku. Još stambenjaka, još najskupljih kvadrata u Beogradu, još najunosnijeg materijala za pranje para itd.”

Napominje i da ideja izmještanja Sajma nije nova: “Svojevremeno je i zaštićena samo Hala I, tj. brže bolje je skinuta zaštita sa tek zaštićenog ostatka kompleksa. To je bilo otvaranje puta ka mogućnosti rušenja. I to nam je isti slučaj kao s Beogradom na vodi – ništa od toga nije novo u našoj praksi, i put ka tome se decenijama uteruje, ‘samo’ je s naprednjacima poprimilo veće razmere. Izgradnja EXPO-a prati taj isti recept. Kao za Beograd na vodi, i tu imamo lex specialis… Tako velika investicija iz javnog budžeta otvara vrata još većim ujedima, poslovima za određene kompanije, i tako dalje po toj gore pomenutoj domaćoj šemi.”

Upitana o mogućim scenarijima prenamjene Sajma koja ne bi uključivala rušenje, odgovara: “Ja ne volim takve izolovane predloge – podsećam da mi od 2019. godine ‘izrađujemo’ GUP Beograda, generalni urbanistički plan, koji je strateški plan za razvoj grada u narednih dvadeset godina. Mi tu sliku nemamo. Nemamo nikakvu analizu potreba stanovništva, studije praćenja kretanja, scenarija itd. – a bez toga, mi možemo samo da se frljamo s tim šta ovom gradu treba i kako će to uticati na njega. Tako da, te ideje šta bi moglo su uvek pozdravljene kao dodatak i svež pogled, ali osnov moraju činiti iscrpne studije, analize, kolaboracija… a tu nama gori.”

Za vrijeme pisanja ovog kratkog osvrta, iz regionalnih medija stigla je još jedna vijest koja se jednim dijelom nadovezuje na izloženu sudbinu Sajma. Naime, još od 1999. kada je stradala u NATO bombardiranju Beograda, zgrada Generalštaba, poznati landmark arhitekta Nikole Dobrovića, građena između 1955. i 1966., stoji devastirana u samom središtu grada, na raskrižju ulica Kneza Miloša i Nemanjine. Vlada Srbije 2005. godine ovaj je kompleks proglasila spomenikom kulture te je utvrđena obaveza očuvanja autentičnog izgleda, horizontalnog i vertikalnog gabarita, konstruktivnih i oblikovnih elemenata arhitekture, kao i originalnih materijala. To znači da vanjski izgled neće smjeti odstupati od originalnog projekta. Međutim, na nedavnoj press konferenciji oporbeni Ekološki ustanak objavio je dokument za koji tvrdi da je dokaz da Vlada Srbije namjerava bez naknade, oštećenu zgradu Generalštaba dati u zakup američkim kompanijama povezanim sa zetom Donalda Trumpa. “Ukoliko je taj dokument autentičan, riječ je o gotovo istom aranžmanu koji je država sklopila sa kompanijom Eagle Hills iz UAE, za projekt Beograd na vodi”, navodi se na stranici N1.rs. Vlada za sada ove navode opovrgava, ali joj javnost slabo vjeruje.

Čini se da prognoze za očuvanje modernističke arhitekture druge polovice 20. stoljeća nisu baš sjajne. Dok su kod nas procesi nešto sporiji, u Beogradu napreduju punom brzinom. Podsjetimo, za dlaku smo izbjegli gotovo identičan scenarij Beograda na vodi sa zagrebačkim Manhattanom 2019., a nakon toga kompanija Eagle Hills zainteresirala se za jadranske hotele, među njima i kultni Hotel Maestral u Brelima koji je kupila, a on je nekako baš u to vrijeme izgubio preventivnu zaštitu. Paralelno s popularizacijom ovog specifičnog arhitektonskog nasljeđa (putem hvaljenog serijala Betonski spavači, ali i brojnih građanskih ili stručnih inicijativa), suočeni smo s tendencijom da ga institucije sve manje žele štititi, stvarajući pogodnu poduzetničku klimu za strane investitore, kojima je modernističko nasljeđe često prepreka na putu ka prisvajanju javnog zemljišta i javnih dobara.

Nije ni čudo da inicijative za zaštitu zadnje desetljeće često stižu odozdo, od arhitekata i aktivista s terena. Sjetimo se kako je zaštićeno Dječje lječilište arhitekta Rikarda Marasovića u Krvavici ili Vitićev motel u Trogiru. Pritom se ne radi samo o očuvanju same forme i lijepih kuća kultnih arhitekata, “ruina” koje ćemo rado fotografirati i objavljivati na društvenim mrežama. Radi se o jednoj od zadnjih linija obrane javnog prostora, često i javne namjene modernističkih objekata i okoliša, koji svojim velikim parcelama i relativno malom izgrađenošću, inkorporiranim prazninama i prostornom dispozicijom, jednostavno “mame” nove investitore s čijim aspiracijama / vizijama su u dijametralnoj suprotnosti. Što znači gubitak tih okoliša kao javnih prostora i strukturnih okvira kolektivnog sjećanja, duga je i kompleksna priča. Cijena kvadrata, posebno na obali, evidentno je puno jači argument. Pogled na galopirajuću transformaciju urbanog javnog prostora Beograda, uslijed užarene poduzetničke klime, nije samo priča iz “egzotičnog susjedstva” već i upozorenje što nam se možda sprema sutra. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.