Tema Ljeto znači da život staje. Nešto kao zadržavanje daha. Napuštam svoj skoro-dom – grad u kojem živim tijekom ostatka godine – kao i uobičajeni tempo i način života, ljude s kojima se inače družim. Pakiram odjeću i knjige, praznim frižider i škrinju, punim kofere i plave Ikea vreće, sjedam na vlak – i idem u staro doma.
Tamo su moje mace, seka, mama i tata. Tamo je ručak kod bake. Tamo su prijateljice i bivše ljubavi iz srednje škole. Dizanje u 6 ujutro i sezonski rad. Popodne spavanje. Trening. Pisanje tekstova. Spavanje. Možda se zalomi dnevni izlet u deveti krug pakla – Crikvenicu. Ubrzo kreće pisanje seminarskih radova i pripremanje ispita za jesenski rok. To je većinom to. Pljes! Ljeto je gotovo. Mogu opet početi disati, protegnuti ručice i nožice, reći: hej, bok.
U pozadini svega – praznina.
Pogledala sam tekst i samo vidjela neke rečenice. Joj. Prekrila sam ono što sam dosad napisala, samo da ne vidim. Gledam ovo što upravo pišem. Jako čupam zanoktice. Osjećam se mirnije.
Cimerica mi je rekla da ako želim šutjeti, da šutim. I da probam naći nešto meni zanimljivo, osobito kad radim stvari koje mi se gade. A sad mi se sve gadi. Nema radosti stvaranja. Kao da sam je izgubila. I to je problem. Ali ne mogu se kriviti. Mislim da je teško osjećati radost. I ne mislim da sam nezahvalna zbog toga. Trenutno tako mislim. I tu sam gdje sam. Dokad, ne znam.
Već se dugo osjećam kao da imam puno manje godina nego što ustvari imam. Kao da pužem i svaki dan ispočetka učim hodati. Teško podnosim samu sebe. Ne mogu prestati plakati. Duboko dišem i zadržavam dah, i tako naizmjence. U trbuhu osjećam grč i imam potrebu ležati na podu. Sada sjedim za laptopom. Pokušavam izvaditi to iz sebe. Ne znam što je to to, ali me jako muči već godinama. Bol ne prestaje, nekad se čini neizdrživom i onda poželim samo nestati. U zadnje dvije godine ta se želja pojavljuje sve češće.
Jako mi je teško. Ne mogu gledati u ovo što radim.
Ovo pišem točno u ponoć i dvije minute 11. kolovoza 2026. Pokušat ću ukratko opisati ljeto koje ću pamtiti kao ono u kojem sam sjela s njom, tom balavicom u sebi, i krenula u neki novi život… Nadam se.
Peti mjesec sam provela manijakalno tražeći kritičarske radionice, glazbene festivale, raznorazne ljetne programe kako bih imala sve samo ne svoje uobičajeno ljeto. Natovarila sam se i poslom tijekom proljeća kako ne bih trebala raditi sezonu. Ili da barem ne osjećam krivnju što ne radim. Ugušit ću prazninu, mogu ja to!
Već na samom početku ljeta moj osjećaj da trebam nestati postao je veći od mene same. Nisam više bila sposobna napraviti sve što sam si rekla da hoću, mogu i moram. Nisam bila u stanju družiti se ili komunicirati s urednicama mojih tekstova bez ispada, naglih i očitih padova u raspoloženju, a kamoli biti sama i trijezna. Stavljala sam u sebe sve što mi je došlo pod ruku.
Rezervirala sam grupne sate treninga u crossfit gymu. Kupila sam mjesečnu kartu i trenirala svaki dan, nekad i više puta dnevno. Pokušavala sam varirati. Neke stvari su mi bolje od drugih. Ionako sam usamljena, a onda kako još i da treniram sama. Nemaš volje. A ni ne znaš.
Moja mala tajna, ta šestogodišnja balavica, krenula je biti toliko željna pažnje da je nisam uspjela ušutkati. Otela mi je glas i krenula kreštati na uho moje dvije prijateljice. One mi nisu htjele dopustiti da nestanem. Posjele su me u auto i u nedjelju, 28. lipnja, odvele u Psihijatrijsku bolnicu Sveti Ivan. Ja to, od milja, zovem ludnica.
Svaki se dan ovdje, na jankomirskoj devetki, budim između šest i sedam ujutro. Spremam krevet, bacam smeće, dižem rolete, otvaram prozor. Uzimam kavu na aparatu. Zapalim na terasi. Petnaest minuta jutarnje tjelovježbe, doručak, ocjenjivanje soba, tablete. Gledam u drveće ili plafon. Imam raznorazne grupne terapije. Šutim. Plačem. Razgovaram. Pjevušim i mrdam kukovima. Smijem se. Klimam glavom. Guštam. Patim. Guštam. Patim. I tako dalje.
Tako je jedino i moglo. Dobro je i ispalo. Moglo se dogoditi i gore. Živa sam. Još ima života.
To da mi se balavica gadi je tužno. Žao mi je balavice. I ne dam si da je pogledam. Samo da škicnem. To me plaši. Osjećam se kao da mi tlo izmiče pod nogama. To je klišej rečenica, ali se stvarno povezujem s njom. Povezujem se bar s rečenicama. I to je nešto. To je korak. Ne znam hoću li ovo pročitati opet. Želim, ali mi je neugodno.
Plačem u parku Jankića. Fotkam se i objavljujem fotku na Instagramu.
I dalje ne mogu dići pogled. Ovo mi se nikad dosad nije dogodilo. Dosad. Čudno. Ali okej. Tako je.
Ne želim odgovoriti kako sam. Ne želim razgovarati. A žudim za pozornošću, ljubavlju i povezanošću u isto vrijeme. Svaki put kad pogledam svoje prijatelje, pomislim: vi mene ne poznajete, vi ne znate ništa o meni. Svaki put kad ih pogledam, želim uhvatiti taj trenutak i zauvijek zapeti u njemu.
Čudan je osjećaj sve ovo. Jer ne znam kako da se ponašam u skladu s njim. Možda je ovo neki način. Ne želim dići pogled. Ne dižem ga – poštujem to. Ali pišem ovo jer mi to odgovara. Samo sjedim s balavicom. Sad mi se opet plače, a stala sam u nekom trenutku.
Kad govorim o sebi jedva čekam da prestane. Ugodnije mi je šutjeti i trpjeti tu neugodu tišine nego reći nešto o sebi. Ne želim biti vidljiva. To me plaši. Ljubav me isto jako plaši. I posvećenost i otvorenost. Plače mi se kad osjetim ljubav. Jako se bojim svega. I sebe i svoje nemogućnosti da se pokrenem. Ne mogu i dalje pogledati u ovo što pišem. Ne znam što mi je. Možda ipak malo znam. I dalje me strah to reći ili napisati. Iako nije neka velika stvar, meni je velika stvar.
Sada sam škicnula šta sam napisala. Samo nakratko.
Prije ljeta u ludnici, svaki dan koji sam uspjela pretrpjeti činio se kao veliki uspjeh. Svaki dan kad sam napravila nešto – skuhala, pojela, šetala, napisala štogod, barem pokušala sjesti i napraviti nešto – za mene je bio uspjeh. Razmišljala sam o puno toga. O tabletama za smirenje, travi, alkoholu, mobitelu, cigaretama, krevetu. Jako me veselilo spavanje. Najdraži dio dana bio mi je kada zaspim. Najgori dio dana bilo mi je buđenje, kad pojedem doručak i napravim kavu. Onda je postalo jedva podnošljivo.
Pišem jer se bojim i jer je to jedina stvar na koju se mogu i želim osloniti, a uopće ne razumijem pomaže li mi. Sada pišem samo jer se bojim osjećaja koji dođe kad prestanem. Još. Još. Još.
Daleko je more, plaža, kampiranje, preplanulost, krema za sunčanje i moj novi badić. Daleko je velika ja. Daleko je pisanje za velike. Blizu su cimerice koje kucaju na vrata kupaonice kada čuju jecanje i kažu: plači s nama, da ne budeš sama. Blizu je toplina i tapšanje po ramenu. Blizu su moje knjige. Bekim Sejranović kojem kradem rečenice iz usta jer sejm, Murakami koji me ispočetka uči trčanju, Ana Brnardić žalovanju, Anka Žagar koja me uči da su i najveći napisali pokoju lošu pjesmu, Espi Tomičić da su to sve dvadesete i da će vjerojatno proći, Walter Benjamin koji me uči da nastavim čitati iako je baš dosadno, a Lara Mitraković kako da samo uživam u čitanju zbirke poezije, pritom ne razmišljajući kako vrijeme provedeno čitajući moram unovčiti pisanjem kritike.
Tu je ljeto za početnike. Ovaj balavi tekst. I što sad.
Tekst je dio temata Odmor izvan okvira o prostorima van naše svakodnevice, koje zamišljamo kao utočišta slobode i autentičnosti, ali koji nas suočavaju s vlastitim tijelom i njegovim mogućnostima, sa strahovima, privilegijama i granicama. Temat je uredila Tihana Bertek u suradnji s uredništvom Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
