Tema Piše: Petra Novak
Sve je krenulo zalaganjem pisca Roberta Perišića koji je kroz nekoliko tekstova objavljivanih od druge polovine 2010. i kroz 2011. godinu ukazao na problematičan položaj pisaca i pisanja u Hrvatskoj. Od činjenice da pisac kao zanimanje ne postoji, da se za biti piscem (za razliku od biti glumcem ili vizualnim umjetnikom) u Hrvatskoj ne može pohađati visokoškolski program, pa do onih u kojima je upozoravao na nemogućnost života od pisanja, ukoliko ono, u sretnijim okolnostima, nije okrenuto novinarskim formama. Nakon niza općenitijih tekstova, početkom kolovoza prošle godine, na portalu Moderna vremena Info, Perišić je pod naslovom Promjena statusa pisca je realna – jer je smiješno jeftina (treba je izborit!) objavio tekst u kojima je operacionalizirao zagovaračku poziciju inicijative Pravo na profesiju. A ta je sljedeća: činjenica jest da umjetnička književna produkcija u Hrvatskoj ovisi o dotacijama Ministarstva kulture. Ono, prema dosadašnjoj praksi, preferira novčano poduprijeti izdavače od kojih očekuje da na kraju piscima podmire troškove stvaranja teksta. Međutim, pokazalo se da konačna računica kojom se namiruju gladni u sustavu knjige, često financijski podređuje autore jer im pripadne najmanji dio kolača, a uz to, njihovi se honorari vežu za cijeli niz mogućih okolnosti unutar “lanca knjige”. Prepoznajući ovakav sustav pogubnim za stvaraoca teksta i radnika koji od svoga rad želi i ima pravo živjeti, pera okupljena u inicijativu Pravo na profesiju, usmjerila su se ka implementiranju promjena u sustav financiranja knjige.
Prema njihovoj ideji, u transferu subvencije od ministarstva prema piscu, izdavač ne bi trebao sudjelovati te bi linija potpore trebala ići izravno od ministarstva do pisca. “Položaj autora moglo bi poboljšati uvođenje jednog fonda, fonda za evaluaciju društveno vrijedne knjige, koji bi se odnosio na objavljene knjige, a ne na rukopise”, za Kulturpunkt je rekao Robert Perišić. Ovim fondom, za čije bi pokretanje i budžet bilo dovoljno dva milijuna kuna, upravljalo bi stručno povjerenstvo koje bi vrednovalo piščev rad i određivalo subvencije s obzirom na A, B ili C kategorije. Zamisao je, u cilju što objektivnijeg vrednovanja, da povjerenstvo pri ocjenjivanju uvaži i kritičku recepciju djela kao i čitanost. Kako prognoziraju iz inicijative, fer raspodjela budžeta zadovoljila bi većinu nedostatnih sredstava za dostojnu egzistenciju od pisanja u Hrvatskoj, te bi ovakav fond uvelike pomogao kontinuirani rad i profesionalno napredovanje. “Nadamo se skoroj uspostavi tog fonda budući da smo prošli već neke razgovore o tome s Ministarstvom i načelno se složili”, nedavno nas je izvijestio Perišić.
Uslijedilo je još nekoliko javnih istupa pisaca i članova inicijative te se ubrzo na domaćoj književnoj sceni pokrenula debata ne samo o položaju autora, već i o širem kontekstu knjižnih djelatnosti. Nakon pisaca na organizirano proaktivno djelovanje odlučili su se nakladnici i knjižari oformivši Knjižni blok – Inicijativu za knjigu. Pod ovim imenom udružile su se nakladničke kuće Fraktura, Novi Liber, Izdanja Antibarbarus, Planetopija, OceanMore i portal Moderna vremena Info u cilju da svojim angažmanom uspostave modele profesionalnog djelovanja svih aktera na hrvatskom tržištu knjiga, saniraju posljedice krize i višegodišnje neuređenosti hrvatskoga knjiškog tržišta te pridonesu rješavanju gorućih problema svih sudionika u “lancu knjige”.
S dvije inicijative i brojnim pojedinačnim komentarima, zimus smo mogli svjedočiti zaista produktivnoj, ali i raznorodnoj debati, unutar koje je i sada moguće pratiti nekoliko tematskih polja koja čine raznolike kritičke pozicije. Uz zagovaračka nastojanja poput onih usmjerenih prema boljem položaju autora, ili pak onih Knjižnog bloka u kojima su nezavisni nakladnici i manji knjižari isticali probleme unutar njihove branše, kroz tekstove koje smo mogli čitati pojavila su se sasvim ozbiljna promišljanja regulativnih modela i teritorija unutar kojeg domaća kultura preživljava.
Na tom tragu, odlučili smo upitati predstavnike i jedne i druge inicijative te neke od sudionika rasprave, za komentar o stanju na domaćoj književnoj sceni, o postojećim regulativama i o mogućim novinama. S pitanjima smo se obratili Robertu Perišiću iz Prava na profesiju, predstavnici Knjižnog bloka Simoni Goldstein iz Antibarbarusa, Miši Nejašmiću iz nakladničke kuće Jesenski i Turk te kazališnom redatelju Milanu F. Živkoviću kao dugogodišnjem sudioniku rasprava o domaćim kulturnim politikama.
Mnogostrukosti struke
Probleme u branši Mišo Nejašmić smjestio je unutar konteksta financijske krize i dugogodišnje krive politike resornog ministarstva: “Trenutna situacija svih sudionika u stvaranju i životu knjige izuzetno je loša. Nedostatak politika sa strane resornih ministarstava proteklih deset godina, neodrživi megalomanski projekti kako korporacija izvan branše u svojim suludim projektima, tako i pariranje nekih kuća unutar branše s hiper-tiražama i obezvređivanje knjige cijenom i pošto poto ubacivanjem u razne kanale prodaje svakako su doveli do tog stanja”. Posljedično s dugogodišnjim nemarom na knjižnoj sceni, pisci i nakladnici se po Nejašmiću koprcaju u istom živom blatu: “Pisac kao profesija u Hrvatskoj ostat će rijetkost i za većinu će preostati oslonac na sredstva koja mora osigurati politika prema knjizi kroz transparentne oblike financiranja. Bojim se da će najveći broj autora stvarati na hobističkoj ravni ili kao nusprodukt nekog drugog zaposlenja. Nakladničke kuće, one koje solventne prežive krizu teško da će poučene ovim iskustvom povećavati svoje kapacitete i pred izazovima novih trendova nužno će tražiti oslonce u sufinanciranju kroz politike resornih ministarstava u sljedećim godinama jer tržište utopljeno ne više u recesiju već u depresiju neće davati potencijala”.
Za razliku od Nejašmića, na upit o sadašnjem stanju autora i nakladnika koji je novu dimenziju sagledavanja dobio pojavom Prava na profesiju, Robert Perišić odgovorio je polemično: “Teško mi je opisati poziciju svih nabrojenih jer su njihovi problemi različiti i različiti su uzroci tih problema. Ne mogu reći ni da vidim organizirane odgovore struke jer ne znam što ta struka znači – pisci su umjetnici, izdavači i knjižari su privatni poduzetnici”, i dodao: “To su različite struke i pozicije, te je svako trpanje u isti koš, zapravo implicitni poziv da se odustane od artikulacije specifičnih interesa, recimo interesa pisaca. Patetični pozivi na jedinstvo u ime sudbine knjige, malo su mi sumnjivi, posebno u trenutku kad su pisci, nakon duge zbunjene šutnje, postavili pitanje svojih prava”.
Da postoje razlike između položaja autora i nakladnika drži i Simona Goldstein: “Nemam osjećaj da je inicijativa Pravo na profesiju kroz svoje djelovanje aktualizirala širu kontekstualizaciju knjižnih djelatnosti u Hrvatskoj. Doduše, pratim samo onoliko koliko mogu preko medija, i kroz takvo praćenje angažmana u stvari mi se čini da inicijativi upravo nedostaje jedan širi vidik, koji bi obuhvaćao sve u lancu knjige, jer se položaj pisaca ne može rješavati bez da se rješavaju problemi vezani za cijeli proces i život knjige, a koji uključuju i nakladnike, knjižare, knjižnice, prevoditelje i ostale, pa i čitatelje. Smatramo da se izoliranim radom na samo jednom segmentu neće postići promjene”. Direktorica izdavačke kuće Antibarbarus dodaje i kako su ove dvije inicijative “sigurno kompatibilne i nisu nikakva konkurencija niti se preklapaju u aktivnostima, dapače, mogu se samo nadopunjavati. Jedni bez drugih ne možemo”. Iz ovakvih se odgovora da iščitati kako blagi antagonizam među inicijativama izvjesno postoji. No, ovo neslaganje nikako nije tračersko-osobne naravi, već je svaki naglasak na nepostojanju neraslojene melase knjižnih djelatnosti, zapravo ukazivanje na višedimenzionalnost slike i poziv da se imenovanim problemima parcijalno posveti, s osjetljivošću prema pozicijama koje na njih ukazuju.
U sustavu subvencionirane kulture
Čini se kako postoji nivo rasprave koji rasvjetljava različitosti pogleda na probleme unutar “lanca knjige”. Njega pronalazimo u referentnoj točci svake od vizura, u kategoriji tržišta. S jedne strane stoje nakladnici i knjižari, koji prirodno poslu kojim se bave, tržište mogu shvatiti kao platformu jednakih mogućnosti, no tek ukoliko se ono na neki način zauzda. “Da bi se tržište dovelo u red, smatram da je poželjno razdvojiti vlasništvo knjižarskih lanaca od nakladničkih kuća, te postaviti minimum kriterija potrebnih kako bi se neka trgovina mogla zvati knjižarom i kao takva dobivati potpore i djelovati”, kazala je Simona Goldstein koja je mišljenja da je potrebno napraviti nacionalnu strategiju za nezavisno knjižarstvo temeljenu na poticanim knjižarama u manjim gradovima, ukoliko se pokaže nemogućim aktivirati postojeći mehanizmi koji osiguravaju “adekvatnu distribuciju” te ako se ne smanji ili dokine komisijska prodaja. Mišo Nejašmić smatra da ministarstvo treba favorizirati knjižare koje se “vode stručnim knjižarskim kriterijima” i “obzirom da su takve knjižare nisko-profitabilne a za funkcioniranje većine nakladnika jako bitne” ono bi trebalo “pronaći način kako poticati i razvijati baš takav tip knjižara”.
Za razliku od nakladnika kojima je tržište očito opipljiviji pojam, posebno u kontekstu odnosa nakladništva i knjižarstva, pisci s pravom ponavljaju pitanje što se točno misli pod ekonomijom humanističke i umjetničke knjige te u kojoj mjeri uopće možemo govoriti o ‘tržištu’ kada se proizvodnja opetovano obraća državi za savjet i potporu?
Nadalje, Perišiću se čini interesantnim kako se od kulture, pa tako i one “knjižne”, uporno očekuje sposobnost korespondiranja s tržištem, a pritom kao da se zaboravlja da te djelatnosti žive zbog proračunskih izdvajanja i ideje općeg dobra, a ne zbog komercijalne isplativosti: “Krucijalna, pak, stvar za naš tzv. ‘lanac knjige’ jest to što se taj lanac uglavnom financira javnim novcem. Ministarstvo kulture koje taj novac daje, trebalo bi iznova temeljito razmisliti o aktivnoj organizaciji cijelog polja kojeg praktički financira. Osnovna zabluda u tom smislu jest prepuštanje stvari tržištu, jer tu nemamo tržište nego iluziju tržišta poduprtu javnim novcem”. U tom pravcu usmjerene su najglasnije kritike inicijative pisaca: “Ono što država sufinancira to bi trebala i organizirati, detaljno regulirati. Ono, pak, što financiraju sami poduzetnici – a toga je malo – u to se ne možemo miješati i davati im savjete, jer to jest tržište. Ostalo nije tržište. Upravo zbog tih zabluda o tržištu – to jest, nerazlikovanja tržišta od subvencionirane djelatnosti – imamo već dva desetljeća stihiju i kojekakve akrobacije s javnim novcem, koje su rezultirale raznim nakošenim tornjevima. Sad kad je kriza stisla, naravno da je situacija mnogima katastrofalna, jer nema ništa stabilno u cijelom sistemu. To se neće riješiti nikakvim patetičnim kulturnjačkim gestama. Stvari se mogu samo logično organizirati”.
S argumentacijske linije koja ufanje u tržište unutar sustava subvencionirane kulture prepoznaje kao dio problema, svoje je odgovore odašiljao i Milan F. Živković: “Zahvaljujući ideološkom ‘radu’ tržišta, unutar ‘lanca knjige’ došlo je do značajnih gubitaka i preraspodjele uloga. Umjesto autora i radnika u izdavaštvu, poput kritičara, lektora i prevoditelja, na vrh tog lanca su se, sasvim prikladno, probili poduzetnici s novim vještinama ovladavanja tehnologijom, trgovinom i marketingom”, dodavši: “Kako se vođenje kulturne politike prebacivalo na nakladnike, tako su se i učinci nekako zagubili”, poentirajući na manjkavostima dosadašnjeg modela poticanja knjižnih djelatnosti. Zato je Živković skloniji daljnjem promišljanju modela kulturnih politika na tragu onog koji dolazi od pisaca te optimistično zaključuje: “Inicijativa Pravo na profesiju je – pomičući naizgled samo jedan kamen u sumornom pejzažu kapitalističke kulture – izazvala cijeli odron lažnih, tržišnih vrijednosti. To što dosad nismo osmislili ništa između ‘dvorskog’ državnog i tržišnog modela proizvodnje u kulturi ne znači valjda da moramo kapitulirati”.
Čini se kako je shvaćanje tržišne logike kamen spoticanja pri operativnoj suradnji pisaca i nakladnika pa se ideja o “post-fondu” ponekad čini kao prešutno, treće rješenje. Naravno, logika partikularnog zagovaranja ne mora nužno biti sporna, što donekle potvrđuje i ovaj slučaj dviju inicijativa čije je djelovanje prije svega osvijetlilo sjenovita područja još jedne proračunski potpomognute djelatnosti i u tom smislu se obje inicijative može proglasiti uspješnima.
Kultura ima gorak okus
Za kraj možemo zaključiti da je manjak regulacije od svih sugovornika prepoznat kao glavna mana javnog sustava knjige. Sukladno tome, ubuduće se očekuje da država aktivno vodi brigu o tragu novca koji za knjigu izdvaja te da uspostavi lanac odluka optimalan prema svim korisnicima proračunskih subvencija. Također, donosioci financijskih i političkih odluka, u ove su nepune dvije godine javnih istupa kulturnih radnika knjižnog sektora, upozoreni da ne vode dovoljnu brigu o piscima te da je sustavni nemar omogućio sivu zonu za financijske makinacije širokog spektra.
Kako je ranije kazao Robert Perišić, Pravo na profesiju u Runjaninovoj je pronašlo sugovornika. Jednako tako, sudeći po aktivnom uključivanju Ministarstva kulture u istraživanje tržišta knjiga koje je pokrenuo Knjižni blok, može se zaključiti kako resorno ministarstvo ima sluha i za probleme nakladnika. Uostalom, pri preuzimanju pozicije, ministrica Andrea Zlatar Violić izjavila je da će prednost pri raspodjeli sredstava imati potpore razvojnim sektorima, među ostalima i eksplicitno navedena “nakladnička industrija”. Koji konkretni potezi i u kojoj mjeri će na koncu biti predloženi Saboru, ovisi o javnoj raspravi, ali i o budućem stanju državne blagajne. Budući da je za očekivati kako će proračun za kulturu ostati jednako suhonjav, ostaje otvorenim pitanje iz čega će se pretočiti dva milijuna kuna za novi fond potpore.
Ne zaboravljajući gorak okus nedavno objavljenog Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, čini se kao da povik Roberta Perišića “Promjena statusa pisca je realna – jer je smiješno jeftina (treba je izborit!)” markira i diskurs o nekomercijalnoj ili nezavisnoj kulturi u Hrvatskoj. Ona je redovito jeftina i zahtijeva tek drugačiju raspodjelu već postojećih sredstava, a po zadovoljenom minimumu obećava samoodrživost i rast u korist općeg dobra.
Neupitno jest da umjetničko stvaranje zahtijeva održavanje “vlastite sobe”, to jest određene ekonomske i perceptivne baze koja joj omogućava nastajanje i daljnju aprecijaciju, no ponekad se čini da isticanje banalnosti jeftine produkcije (našeg) postojanja, ne objašnjava dovoljno njenu neupitnu nužnost. A ona je uvijek i prije svega opće humanistička i konstruktivna te zbog svega navedenog – s razlogom i nekomercijalna. Ironično, u vremenu kada posljedice suvremenog ekonomskog modela same ogoljuju virtualnost istog, umjesto nepokolebljive politike koja podupire stvaranje i napredak mišljenja u domeni koja teži biti neovisnom, od očito nestabilne, kategorije “tržišta”, svjedočimo njihovom učestalom ignoriranju. Stoga suvremene pojave štednje na kulturi, treba imenovati onako kao zaslužuju – kratkovidnima, oportunima i tupima, bez obzira od koga one dolaze ili će uskoro doći.
Objavljeno
Objavljeno
