Tema Piše: Jasna Žmak
Spomenutih sat i po Latinice, emitiranih u blagdansko vrijeme, podsjetimo, izazvalo je nadasve površnim i, posljedično, uvredljivim tretiranjem spomenute teme snažne reakcije gotovo svih domaćih autor(ic)a angažiranih po ženskom pitanju. Tekstovi Đurđe Knežević, Ande Bukvić, Gabrijele Ivanov, Tajane Broz, Vesne Kesić i drugih, silom prilika mahom su plasirani u nezavisnom medijskom prostoru, na internetskim portalima ZaMirZINE, planB, Voxfeminae, Libela i kulturpunkt.hr. Ovi komentari su ukazivali na početničke uredničke pogreške koje su već terminološki pogrešno postavljenu raspravu potkopale u temelju. Latinica je ubrzo nakon toga, ali ne i zbog toga, nestala s lijepih nam naših ekrana, ali urednička nemarnost očito nije. Emisija Drugi format, emitirana koji mjesec poslije u nešto marginalnijem terminu, 6. travnja u 23:42 na prvom programu HTV-a, pokazala je jednaku dozu nesposobnosti ozbiljnog pristupa navedenoj temi.
Fokus Drugog formata bio je uži – usmjeren na onaj dio žena koje vole žene, a još k tome i pišu, a i sama emisija je bila naslovljena konciznije, pa možda malo i prekoncizno – Od koga se skriva Nora Verde? Iako je popis gostiju pokazao, za Latina i njegov tim, zavidnu razinu poznavanja problematike, smjer u kojemu su se kretala voditeljska pitanja, jednako kao i smjer kojim se kretala redateljska kamera, pokazali su zapravo jednaku, za HTV očito simptomatičnu, količinu ignorancije.
Povod emisiji je relativno nedavno izdavanje “prvog hrvatskog lezbijskog romana”, Posudi mi smajl, “autorice” Nore Verde. I dok su pederi već ranije doživjeli svoje pjesničke (sjetimo se samo našeg bivšeg premijera) i prozne premijere, lezbe su do sada u hrvatskoj književnosti živjele uglavnom na području poezije i kratke proze. Ozbiljnijoj prozi, možda, pomislit će neki, nisu bile dorasle. (Oprez, ironija!) A onda se, napokon, “pojavila” Nora Verde.
Gore umetnuti navodnici, nažalost, nisu tek stilsko sredstvo, već prije svega semantička nužnost. I uistinu bih bila sretna kad bih ih mogla ukloniti, no s obzirom na prirodu “pojave” spomenute “autorice”, i ne samo u Drugom formatu, to do daljnjega neće biti moguće.
Jer, kako se to ona “pojavila”? “Pojavila” se pod pseudonimom. I u mraku. “Pojavila” se, dakle, kao što se tisuće gejeva i lezbijki svakodnevno “pojavljuju” – zapravo se skrivajući, ostajući u ormaru, zatirući vlastiti identitet, šuteći, potvrđujući tako, implicitno, vladavinu hetero umova.
Čak i kada ostavimo njezinu “pojavu” u ostatku medijskog prostora po strani, njezino “pojavljivanje” u Drugom formatu bilo je vrlo doslovno – doticanje dna. Dok je prije za potrebe fotografiranja angažirala dublericu, ovaj se puta na televiziji odlučila “pojaviti” sama, glavom i bradom, točnije – lica skrivenog u mraku, glasa moduliranog do neprepoznatljivosti. Nora Verde govorila je tako o svojem lezbijskom identitetu kao što maloljetne žrtve silovanja govore o traumatičnim događajima iz svoje prošlosti. Govorila je iz pozicije straha. I, što je još gore, srama.
Za to je vrijeme kamera, u nedostatku materijala, fokusirala nervozu njezinih ruku koje su izražavale nelagodu osobe čije tijelo nije prikazivo i to – njezinom vlastitom odlukom. Takav oblik zatiranja vlastite tjelesnosti neoprostiv je za osobu koja se odlučila tako otvoreno baviti upravo temama seksualnosti, bliskosti, intime. Ali samo na papiru.
Prvi dio emisije koja se inače bavi pitanjima s područja kulture, tako je više nalikovao na epizodu ispovjednog talk showa koji u publici izaziva zgražanje i sažaljenje, a voditeljičine sugestije nisu nimalo doprinijele odmicanju od tog prosedea. I tako se nitko, ni u jednom trenutku, nije zapitao o stvarnom značenju iskaza koji kaže Reću ću vam da sam lezbijka, ali neću vam reći tko sam i reperkusija koje on ima. Obaviti coming out, ali obaviti ga pod krinkom, o vlastitoj drugosti govori na način još više ponižavajući nego što to čini dominatni, ignorantski, diskurs. Taj postupak jasno poručuje: Imam hrabrosti, ali je zapravo nemam, za pravu sebe. Upravo zato Posudi mi smajl nije prvi hrvatski lezbijski roman. Posudi mi smajl je još jedan tekst pisan ravno iz ormara, s tom razlikom što se on te etikete ne srami već njome ponosno maše. A mediji tu njegovu poziciju sustavno podržavaju pokazujući za njih dosta nekarakterističnu razinu razumijevanja, gurajući njegovu “autoricu” još dublje u ormar.
I tako, kada je sat te večeri pokazao ponoć Nora Verde nije se pretvorila u bundevu, nije izašla iz ormara, ali su se, srećom, novopridošle sugovornice Vlatke Kolarović pokazale na svjetlu. Lada Čale Feldman i Mima Simić govorile su, osim toga, vlastitim glasovima, bez kompjuterskih intervencija, bez straha da će ih netko prepoznati. Pa iako je tema emisije vrlo jasno isticala Noru Verde i njezino skrivanje, voditeljica se, vjerojatno iz samo njoj jasnih razloga, odlučila za odvajanje prve gošće od ostale dvije, radeći tako dodatno na segregaciji unutar ionako manjinske zajednice, čime je još više naglasila potrebu za određenim zazorom prema istoj. Pa iako su, kao što sam već istaknula, i Lada Čale Feldman i mr. Mima Simić pametno odabrane gošće za emisiju koja se bavi pitanjima seksualnosti u sprezi sa književnošću (za razliku od katastrofalno loše odabranih govornika u spomenutoj Latinici koja je, shodno tome, od početka bila osuđena na propast) već je u načinu njihova predstavljanja počinjena diskriminacija – tituliranjem Lade Čale Feldman svim njenim akademskim titulama, te izostavljanjem istih u slučaju Mime Simić. Iako je potonja u posjedu tek jedne od njih, razlog izostajanja tog divljenja vrijednog akronima u njezinom slučaju očito nije bio kvantitivan već kvalitativan. Jer ubrzo je iz toka razgovora postalo jasno da je Lada Čale Feldman, u čiju kompetenciju nemam ni najmanjih sumnji, u emisiju pozvana isključivo kao glas autoriteta, glas koji daje legitimnost rečenom, te glas, što je također zanimljivo primijetiti, o čijoj se seksualnosti nije ni u jednom trenutku raspravljalo. Da li zato što je njezino akademsko zaleđe pretpostavka heteroseksualnosti, da li zato što se, ako nije drugačije navedeno, heteroseksualnost pretpostavlja, da li zato što povezivanje akademizma i seksualnosti nije pristojno, da li zato što je opasno – nikada nećemo saznati.
O seksualnosti mr. Mime Simić raspravljalo se zato nadugo i naširoko. Pa iako je, s obzirom na edukaciju i radno iskustvo, spomenuta magistra rodnih studija i filmska kritičarka jednako kompetentna govoriti o temama roda i seksualnosti iz teorijske perspektive, pitanja koja su njoj bila upućena rijetko su prelazila razinu doslovno osobnog pa je tako npr. jedno od prvih pitanja njoj postavljenih bilo usmjereno na povlačenje te već mnogo puta spominjane epizode outanja na još jednom HTV-ovoj perjanici – Milijunašu. Ponovo – talk show, ovog puta – divljenje iz publike.
I tako je Drugi format polako priveden kraju, a serija Lovci na natprirodno mogla je početi. Iako su i Čale Feldman i Simić govorile o još jednom recentnom podvigu domaćeg izdavaštva – prvom domaćem prijevodu zbirke eseja naslovljene ‘Hetero’ um i drugi eseji francuske teoretičarke Monique Wittig, u izdanju lezbijske grupe Kontra i prijevodu Katmerke Kurtović – “radikalnost” prve “autorice” nije dovedena u pitanje kroz prizmu radikalnih teza druge autorice, za što je svakako bilo prostora. No, urednici je, očito, više od istraživanja novih prostora bilo stalo do cementiranja ustaljenih pozicija. I dok god bavljenje queerom na HRT-u bude tako izgledalo, odgovor na pitanje Od koga se skriva Nora Verde? bit će relevantnije od pitanja Zašto se skriva Nora Verde? – drugim riječima, oni od kojih se, navodno, mora skrivati i dalje će biti važniji od nje same.
ObjavljenoObjavljeno
