Tema Razgovarala: Matija Mrakovčić
KP: Kako si počeo sudjelovati na sceni nezavisne kulture, odnosno kako si odabrao ovaj neplaćeni rad s puno užitaka i puno stresa, poznatiji kao rad u kulturi?
M.Š.: Priča počinje s glazbom. Godine 2006. osnovali smo bend Neću žvake oću kusur nakon čega smo našli prostor u dvorišnoj zgradi malo izvan centra Vinkovaca gdje smo počeli svirati. To nam je bila želja, krenuli smo od nule, nismo imali ni instrumente. Bolje to nego sjediti na klupici i piti vino ili pivo. Skupili smo novce, iznajmili taj prostor i počeli ga uređivati. Nakon dvije godine naučili smo svirati, počeli smo organizirati koncerte i trebali smo se nekako imenovati, klasificirati i tako se javila potreba da osnujemo udrugu. Udruga je pravno nastala 22. veljače 2008., no i prije toga smo organizirali događaje.
KP: Koja događanja pamtiš, a da su formirala kasniju Muvku?
M.Š.: Organizirali smo događanja u prostoru kafića u centru grada. Prvi smo doveli u Vinkovce jedan srpski bend nakon rata. Odaziv je bio izvrstan. Nismo tu stali, počeli smo dovoditi i druge, hrvatske, i bendove susjednih država. Dosta ljudi iz Vinkovaca nije imalo prilike čuti neke bendove tako da smo i takve koncerte odlučili organizirati, a trudili smo se uvijek da to budu kvalitetni bendovi u okviru onoga što si financijski možemo priuštiti. U to smo se doba financirali od ulaznica ili od gazde kafića, on je imao svotu koju može potrošiti pa bismo se mi u to uklopili.
KP: Zašto Muvka?
M.Š.: Pokušavao sam od određenih slova napraviti naziv. VK kao vinkovci, M kao mladi, U kao udruga ili u, „mladi u Vinkovcima“, udruga Vinkovci, A kao alternativno, drugačije. Dakle udruga alternativnih mladih u Vinkovcima. Eto tako je slučajno ispalo.
KP: Kakva je situacija s prostorima u gradu općenito?
M.Š.: Grad nema sluha za to da ti daju prostor, iako prostora ima. Ne znam zašto su tako teški na tome, postoji hrpa zapuštenih prostora. Probali smo i preko HŽ-a i ništa, svi se ograđuju. Tako da smo se vratili u onaj kafić s početka priče u kojem smo počeli organizirati svirke. Dogovorili smo s tim izvornim vlasnikom da radimo program koji smo nazvali Baza. Zvučalo je jednostavno, 4 slova, kratko ime, i tu smo radili 6-8 mjeseci događaje. Lokacija je bila izvrsna. To je bilo 2010. godine, kada smo bili najproduktivniji, od filmskih projekcija na dalje. Prikazivali smo rijetke dokumentarce i filmove koje ne možeš gledati drugdje, naprimjer imali smo projekciju bolivudskog filma. Filmove smo puštali dva puta tjedno. Došlo bi tridesetak ljudi po projekciji.
KP: Kako se razvijao program u Bazi?
M.Š.: Trebalo nam je mjesec dana da je sredimo. Oslikali smo cijeli šank, proširili stage, sve obojali. Oglašavali bi se preko facebooka i plakata. Dogovorili smo sa gazdom da 5 kuna bude upad na slušaonice i partije, a 10 kuna na koncerte. Tako smo financirali troškove budućih događaja i sve je bilo volonterski. Bili su dobri odazivi publike na događanjima- tridesetak ljudi na projekcijama, 100 do 200 ljudi na koncertima. Osim koncerata organizirali smo književne večeri u suradnji s Osječanima, a udruga Stripos iz Osijeka je imala svoju izložbu. No, s vremenom je vlasnik prostora zahtjevao da događanja budu svakodnevna kako bi on imao što veći profit. S obzirom da je nemoguće imati apsolutno svaki dan neki događaj koji bi bio vrlo posjećen, bili smo pod pritiskom te smo morali napustiti našu uređenu Bazu.
KP: Što se s Muvkom događalo u periodu između 2008. i 2010. godine, prije nego što ste krenuli s Bazom?
M.Š.: Imali smo taj prostor za bendove i napravili od naše polu-profesionalne opreme studio u kojem smo svirali. Nazvali smo se Mooprodakšn. Skupilo se dvadesetak ljudi iz Vinkovaca koji sviraju te nekoliko bendova koji bi održavali svoje probe. Snimili smo nekoliko pjesama za Žvake, a The Freestyle bend je snimao svoje sessione. Imali smo i jedan dub reggae psihodelični bend imena Sopotopot u kojem sam svirao bas. U studiju smo snimili i prvi demo za Punčke.
KP: Kroz pet godina postojanja, udruga Muvka je organizirala više od 300 raznih događaja za mlade, koncerte, igre, sportske događaje, filmske projekcije, književne večeri i izložbe. U kojim ste sve prostorima djelovali?
M.Š.: Događaje smo organizirali preko ugostiteljskih objekata, nismo imali baš svoj pravi prostor nikada. Prije godinu dana zakupili smo jedan i naravno, sad se prodaje. Uložio sam svoj novac u njega, sredio ga uz pomoć prijatelja, nakon čega su mi vlasnici potvrdili da ga žele iznenada prodati-što nije bilo nimalo korektno od njih. Izložbe smo radili u Meraji (staroj crkvi Sv.Ilije). Bila je pod muzejem, pa su nam je dali na korištenje, tako da smo to koristili dok je foto-klub nije preuzeo. Surađivali smo i s organizatorima Cib-art festivala. Onda je bio RUR festival, Rock u Ravnici, koji je organizirala Vinkovačka televizija. Mi smo tamo pomagali tako što smo radili after partije u kampu, iako to nigdje nije zabilježeno. Na dosta festivala smo surađivali. Kao bend Neću žvake oću kusur svake godine sviramo na humanitarnom festivalu Marinfest.
KP: U periodu do Baze, dakle do 2010., sjećaš li se još koje aktivnosti?
M.Š.: Mogu spomenuti da smo o svom trošku obojali 16 kanti za smeće u vinkovačkom parku Lenije, dobili smo dozvolu od grada za to. Skupilo se nas 16, podijelili smo se u 4 grupe, skinuli staru boju i obojali ih. Htjeli smo ovim potezom potaknuti ekološku svijest ljudi u Vinkovcima. Radili smo to kako bi uljepšali naš grad i nazvali smo to uskrsni muving, kao, svi farbaju jaja, a mi farbamo kante. Neki su se podsmjehivali, no bilo je puno ljudi koji su podržali to što radimo. Sve što smo radili došlo je iz entuzijazma i možemo reći da smo ovim potezom htjeli skrenuti pažnju na nas.
KP: Surađivali ste s Mrežom mladih Hrvatske u promociji kampanje “Znam, razmišljam, sudjelujem” s ciljem uvođenja građanskog odgoja u obrazovni sustav. Kako je došlo do te suradnje?
M.Š.: Javili su se iz Mreže Mladih Hrvatske i pitali bismo li mi bili htjeli napraviti ovu promociju. Dijelili smo promotivne materijale koje smo dobili od MMH, te informirali prolaznike o samoj kampanji. Ujedno smo u kampanju uključili i udrugu Vuka iz Vukovara.
KP: Kako si se s Vukovarcima povezao?
M.Š.: Preko glazbe i organizacije koncerata. Kao bend smo svirali na festivalima VUF i VuCore koje također organizira udruga Vuka. Onda smo prijavili zajednički projekt preko Clubturea. Prvi su organizirali Vukovarci VuCore festival u Vukovaru, mi smo održali dvodnevni festival UmFest u Vinkovcima, a završni dio projekta i partnerske suradnje između tri udruge dogodio se u Karlovcu koji je organizirala Udruga Mladih Poluga.
KP: Tijekom cijelog tog perioda ne postoji nikakva stabilna suradnja ni s vlastima niti s drugim udrugama?
M.Š.: Ne. Samo povremene suradnje s udrugama su prisutne, dok vlastima jednostavno nije stalo do udruga.
KP: Postoji li zapravo neka svijest među vama da je Grad dužan dati vam prostor s obzirom da je novac od kojeg se financira novac ljudi koji ovdje žive?
M.Š.: Svjesni smo toga no oni nemaju baš sluha za to. Mi smo bili kod gradonačelnika, šest udruga, na razgovoru i prostor koji su nam nudili nije bio vlasnički riješen. Kad su bili izbori, bio je sastanak za sve udruge u gradu. Pričali su o europskim projektima… netko od lokalnih političara je rekao da što je mutniji projekt, to prije prolazi. Zaključak je bio da se trebamo umrežavati, surađivati. Suludo je za Vinkovce truditi se. Nije vrijedno ni truda ni trošenja vremena. Sve radiš za osobno zadovoljstvo, iz nekog entuzijazma i nade u promjenu . No na kraju shvatiš da si uludo potrošio vrijeme i mogao raditi nešto drugo za sebe i na svoju korist. Situacija je obeshrabrujuća. Kažu ti misli na sebe, budi kao mi. A gdje je onda to neko mjesto promjene?
ObjavljenoObjavljeno
