Intervju Marija Dejanović višestruko je nagrađivana i prevođena pjesnikinja, dramatičarka, aktivistica, urednica i književna kritičarka. Školovala se u Zagrebu, a trenutno živi i djeluje u grčkom gradu Larissi, gdje sudjeluje u organizaciji Thessalian Poetry Festivala. Njezin put bio je idealan povod da kroz vlastito iskustvo progovori o radnim uvjetima i prilikama na književnoj sceni u Hrvatskoj i Grčkoj.
Kako su izgledali tvoji počeci na književnoj i kulturnoj sceni i s čime si se morala suočiti kao nova autorica, u smislu funkcioniranja polja i njegove otvorenosti?
Često početke vezujemo za mladost, a onda, povratno, i mladost za početke. Tako, recimo, nezanemariv broj izvrsnih autorica i autora koji svoja prva djela pišu u četrdesetim, pedesetim godinama svog života, nema prilike koje sam imala ja dok sam studirala i tek počinjala pisati. Za mene je tad postojao pristojan broj natječaja za prvu knjigu na koje sam se mogla prijaviti. Svi su ti natječaji imali dobno ograničenje pa je moj početak bio lakši nego što je to početak nekoga tko je počinjao pisati u kasnijoj dobi. Međutim, povezivanje mladosti s počecima ne nosi samo privilegije, nego i neke nedostatke. Tako se mlade autore, pogotovo autorice, često percipira kao nedorasle, kao “manje” autore nego što su to njihovi stariji – pogotovo muški – kolege, nevezano za kvalitetu djela, recepciju od strane kritike i čitatelja, pa čak ni za broj knjiga.
Naša je književna scena zapravo dosta otvorena, pogotovo u usporedbi s nekim većim i centraliziranijim književnim scenama, poput Grčke. Po mom iskustvu, to što smo mala scena, uz neke nedostatke, ima i dosta prednosti. Ako ti je stalo da to napraviš, lako je pročitati većinu knjiga pjesama napisanih određene godine i nije teško pratiti suvremenu domaću produkciju. Također, javna čitanja, tribine i promocije knjiga su jako lijepi događaji jer poznaješ otprilike sve ljude u publici i ne osjećaš se otuđenim od književnosti kao sustava, nego je, bar u mom slučaju, prisutan neki osjećaj pripadanja toj zajednici koju si sam odabrao. Ta javna događanja vezana za poeziju mi nedostaju otkako sam odselila. Naravno, nije sve idealno. Kad si mlada žena, lako je početi pisati i objavljivati pjesme, čak ti katkad dodijele i pokoju nagradu za pjesnički prvijenac. Teško je postati “Pisac” i dobiti nagradu za najbolji roman. Te su nagrade uglavnom rezervirane za starije muškarce. Imamo velikih problema s nejednakim tretmanom muškaraca i žena – kako u cijelom društvu, tako i u književnom polju. I ne radi se samo o nagradama, one su tek jedna od površnih manifestacija raspodjela odnosa moći u društvu. Radi se o sistematskom nejednakom vrednovanju muškog i ženskog rada.
Književnu proizvodnju se često mistificira figurama genija i inspiracije, zbog čega se sav fokus stavlja na produkt, umjesto na rad. Kakvo je tvoje iskustvo kao autorice koja iza sebe ima sada već tri pjesničke zbirke, jesu li nesigurni uvjeti rada utjecali na tvoj proces i što bi izdvojila kao osnovni problem književnog rada?
Pisanje poezije nije profesionalizirano. Ne postoji osoba u Hrvatskoj koja živi isključivo od pisanja poezije. Korijen tog problema može se naći upravo u tom tradicionalnom romantičarskom kultu genija. To je jedna slika autora koji, kao prvo, piše gotovo nesvjesno, pod snažnim naletom inspiracije (iako romantičarski pjesnici uzimaju i uređivanje poezije nakon početnog naleta inspiracije u obzir, ali ipak naglašavaju upravo inspiraciju kao primarnu), a kao drugo, taj romantičarski genij piše iz čiste, idealističke ljubavi prema stvaranju. Ne smijemo smetnuti s uma da takva predodžba autora ima svoj povijesni i socioekonomski kontekst, a taj je da su u vrijeme njenog širenja pisali mahom privilegirani muškarci. Iako su mnogi od njih podržavali Francusku revoluciju, ipak se u njihovom mentalitetu zadržala koncepcija uzvišenosti koja je i dalje sadržavala aristokratske ideale. Oni nisu književnost percipirali kao rad jer, kao prvo, ako je to rad, znači da nisi poseban – aristokratski genij – nego tek puki obrtnik kojem su materijal riječi. Kao drugo, oni nisu morali prodavati svoja djela jer su bili pripadnici viših društvenih slojeva, pa su mogli proces pisanja izmještali u sferu idealnog.
Danas su se uvjeti u kojima nastaje književnost jako promijenili – pisanje se s jedne strane demokratiziralo, a s druge strane, danas ga ipak prvenstveno vidimo kao rad na tekstu. Iako su se uvjeti pisanja poezije promijenili, ta romantičarska slika autora ostala je prisutna u kolektivnom nesvjesnom, a u sferi vidljivog ostale su i njezine posljedice: maleni ili nikakvi honorari za pjesničke tekstove, nedostatak cjenika ili sličnih regulativnih dokumenata, ili barem neke vrste standardizirane, ujednačene prakse plaćanja rada kakve imaju sve ostale struke – od zidara do prevoditelja. Osnovni problem književnog rada pjesnika je, ukratko, što se nismo u stanju solidarizirati i naći zajedno način da se naš rad napokon počne cijeniti kao rad.
Prije tri godine preselila si se u Larissu, grad u grčkoj regiji Tesaliji, gdje si nastavila djelovati u književnom polju, između ostalog i kao suorganizatorica Thessalian Poetry Festivala. Kakvi su uvjeti za organizaciju takvog tipa događanja, kakva je infrastrukturna i financijska podrška te u kojoj je mjeri pandemija utjecala na njegovu provedbu?
Uvjeti u Larisi su super. Larisa je grad koji jako cijeni književnost, kulturne institucije u njoj rado surađuju jedna s drugom, a imamo i jako zainteresiranu publiku, koju je Thanos Gogos, pjesnik koji je pokrenuo Thessalian Poetry Festival prije deset godina, uspio usmjeriti ka poeziji. Grčka je puno veća i puno centraliziranija od Hrvatske – u govornoj praksi se Grčka doslovno dijeli na Atenu i na periferiju, i mnogi mi kažu da je književna scena u Larisi ravna čudu, da je dosad bilo nezamislivo da se u pokrajini poput Tesalije odvija petodnevni međunarodni festival u četiri grada. Meni ovaj slučaj pokazuje nešto vrlo važno i za hrvatski kontekst, a to je da će, ako radimo stvari entuzijastično i ustrajno, s vremenom naš rad biti prepoznat u vlastitom gradu, a kasnije i puno šire. Dogodit će se kad-tad da onda i gradske i nacionalne, pa i međunarodne institucije prepoznaju važnost tog rada. Jer kultura je suštinski društvena stvar, a to često zaboravljamo u suvremenim uvjetima proizvodnje.
Ljudi su u Hrvatskoj često demotivirani ako se ne nalaze u Zagrebu i misle da će im zbog toga biti teže nešto pokrenuti. Ali decentralizirana pozicija može biti i prednost – ako radiš nešto imajući svoju zajednicu i njezinu dobrobit na umu, onda će s vremenom ta zajednica prepoznati ono što radiš i steći ćeš puno veću, puno iskreniju i autentičniju podršku sugrađana nego što je to moguće u velikim gradovima gdje se već događa puno stvari. Ljudi u manjim sredinama cijene kad se nešto događa jer su dijelom toga, i taj entuzijazam može biti prednost koju ljudi u glavnim gradovima nemaju. To sam osjetila na vlastitoj koži kad sam svjedočila da stotine posjetitelja dolaze na festival, a svi se međusobno poznaju i sjede zajedno – prodavači povrća iz malih trgovina, gradonačelnik, upraviteljica gradskog muzeja, učiteljice iz škole. Iako Larisa ima oko 170 000 ljudi (s okolnim selima oko 300 000), za Grčku je to malen grad, i u njemu vlada ona vrsta familijarnosti kakva se kod nas viđa u gradovima poput Siska ili Slavonskog Broda. Pandemija nas pritom nije omela, pazili smo da svi nose maske, čak smo i dezinficirali mikrofone između čitanja.
Možeš li na osnovu vlastitog, ali i iskustva svojih kolega usporediti poziciju mladih kulturnih radnika i radnica u Hrvatskoj i Grčkoj i ukazati na prostor za napredak?
Mnogima će to biti čudno za čuti, ali u usporedbi s Grčkom, u Hrvatskoj su uvjeti još i dobri. Mnogi natječaji koji postoje u Hrvatskoj, u Grčkoj ne postoje ili do sad nisu postojali. Recimo, Thanos je sa svojom izdavačkom kućom Thraka pokrenuo natječaj za prvi neobjavljeni pjesnički rukopis. Toga prije u Grčkoj nije bilo, postojale su samo nagrade za pjesničke prvijence. A ta je nagrada inspirirana upravo nagradama za najbolji rukopis neobjavljenih autora, kakve su kod nas vrlo prisutne. Također, u Grčkoj ne postoje određene vrste subvencija Ministarstva kulture koje postoje kod nas – natječaji za poticanje književnog stvaralaštva, nagrade za najbolja književna ostvarenja i slično. Također, u Grčkoj je pjesnicima normalno da sami plaćaju izdavanje svojih knjiga, dok je kod nas to rijedak slučaj i praksa na koju se gleda s neodobravanjem. Grčkim kulturnim radnicima, pogotovo mladim, je puno teže nego nama. Unatoč tome, više ljudi u prosjeku čita knjige u Grčkoj nego u Hrvatskoj. Grci općenito više od nas vole sudjelovati u kulturi, i kao autori, i kao publika. Osobito vole poeziju. Poezija je ovdje jako cijenjena čak i među ljudima koji se ne bave kulturom, do te mjere da nas je jednom policajac, kad smo kršili neke prometne propise, pustio bez da nam je napisao kaznu nakon što je saznao da smo pjesnici. Samo nas je upozorio da mi, kao pjesnici, moramo svojim ponašanjem biti za primjer drugima.
Dakle, s jedne strane, svi se dive pjesnicima, s druge strane, malo tko ih plaća. Možda je to posljedica te figure romantičarskog genija koju smo spominjale u prethodnim odgovorima. Naravno, osim što kod nas malo koga zanima poezija, ni kod nas situacija po pitanju percepcije pisanja kao rada nije idealna. Usporedba s Grčkom nas može potaknuti da više cijenimo prava kulturnih radnika koje su za nas izborili naše kolegice i kolege, i da se, inspirirani njihovim postignućima, trudimo još više poboljšati uvjete vlastitog rada, ali i da se zapitamo zašto se, u usporedbi s Grčkom, kod nas toliko malo cijeni poeziju, zašto je se tako malo čita.
ObjavljenoObjavljeno
