Može se učiniti da se nezavisna kulturna scena u posljednje vrijeme sve više bavi vlastitim arhiviranjem, a recentna događanja – na primjer, Meandriranja, serija predavanja u organizaciji WHW-a, kao i aktivnosti Centra za dokumentiranje nezavisne kulture – pokazuju da to i nije sasvim netočno. No, taj je proces sličan psihoterapiji – potrebno je dugotrajno rovariti kako bi se (samo)osvijestili, odnosno analizirali i procesuirali svi aspekti nečije ličnosti ili djelovanja pojedinih povijesnih događaja. Transformacija kulture mladih kroz povijest bila je tako tema dvodnevnog seminara pod nazivom Seminar za prohujala vremena (i bolje sutra) u organizaciji udruge Kurziv (nakladnika Kulturpunkta). Kao što je prvoga dana napomenuo Igor Ružić, ta događanja danas je potrebno ne samo historizirati, već i sagledati prošle događaje iz različitih rakursa u svrhu novih saznanja i interpretacija. Sukladno tome, dva dana ispunjena predavanjima i tribinama okupila su impresivnu skupinu aktera_ki i istraživača_ica različitih generacija u raspravama o novijoj povijesti omladinske/kulture mladih kao plodnom tlu za bujanje eksperimentalnog i inovativnog propitivanja postojećih društvenih i estetskih normi, prostora u kojemu su se još od 1960-ih godina pokretale promjene, a unutar kojega se pokreću i danas. Unutar teme o kontekstima u ili usprkos kojima su mladi djelovali, poseban je fokus bio usmjeren na društveno-političke i institucionalne okvire.
Dvodijelni program seminara simbolički je i doslovno predstavljao vremenski i kulturni rez: prvi dan bavio se periodom od 1960-ih do 1990-ih godina prošlog stoljeća, dok je drugoga dana fokus bio na periodu od 1990-ih pa sve do danas. Iako je prema prvotnoj ideji taj vremenski i kulturni rez pratio i terminološki prijelaz iz omladinske u kulturu mladih, već su razgovori prvoga dana pokazali da taj prijelaz ipak nije toliko paralelan pa ni jednoznačan. Na početku prvog predavanja Omladinsko stvaralaštvo kao prostor progresije, Marija Krnić disclaimerom je termin omladinsko – koji je izabran kao širi pojam u dogovoru sa suistraživačicom Hanom Sirovicom – ostavila otvorenim za raspravu. Na Tribini o omladinskoj kulturi od sedamdesetih do devedesetih koja je slijedila predavanje, ranije spomenuti moderator Igor Ružić upitao je svoje sugovornike_ce o njihovoj upotrebi navedenog, kao i drugih termina poput studentsko, alternativno, amatersko, koji se u praksi često preklapaju pa čak i izjednačavaju. Odgovori Ivice Boban, Vladimira Gudca, Barbare Borčić, Gorana Sergeja Pristaša i Marka Zubaka otkrili su da je izbor termina najprije odgovarao njegovom specifičnom kontekstu. Dok su se pojedini prostori i akteri poput Galerije Studentskog centra u vodstvu Gudca prema omladinskom odnosili indiferentno, jer je bilo “najbitnije jesi li inteligentno radio to što si radio”, Boban i kazališna radionica Pozdravi od njega su se ograđivali zbog izvorno pejorativnog i političkog značenja. Govoreći o kontekstu djelovanja zagrebačkog Studentskog kulturno-umjetničkog centra (SKUC) tijekom 1980-ih, Pristaš omladinsko objašnjava kao “sekretarski” termin te da studentsko nije nužno značilo djelovanje isključivo i samo studenata. Kazališna alternativa je bila ta koja je redefinirala sam pojam djelovanja i estetike izvan institucija, uglavnom unutar Eurokaza. Zubak je ovdje, prema Ružićevim riječima, donio izrazito koristan “kontekst konteksta konteksta” o izvornom socijalističko-humanističko-sovjetskom poimanju omladine kao nositelja novog društva koji sukreira vlastitu kulturu, ali kasnije preuzima i provodi isključivo partijske politike. U kontekstu omladinske i/ili studentske štampe, termin omladinski koristili su sami novinari kao opoziciju mainstream medijima. Nadalje, Zubak je objašnjenjem evolucije omladinskog u kontrakulturu tijekom 1970-ih godina, zatim alternativu, pa i subkulturu u 1980-ima, čija je upotreba poseban zamah doživjela u Ljubljani, potvrdio da se terminologija prilagođavala društvenim okolnostima i potrebama pojedinih aktera.
Osim omladinskoga, pojam koji je obilježio Seminar u cjelini svakako je progresija. Odabran kao kontrapunkt regresiji i kao polazišna točka hipoteza postavljenih u istraživanju Krnić i Sirovice, postao je okosnica svih sljedećih predavanja i tribina. Krnić je, u već spomenutom predavanju, prezentirala prve faze istraživanja omladinske i studentske kulture koje provodi udruga Kurziv, odnosno prijelomnih trenutaka u stvaralaštvu mladih koje su obilježili četiri perioda krize: društvena previranja u Jugoslaviji u razdoblju od 1966. do 1968. i 1971., raspad Jugoslavije tijekom 1980-ih, globalni fenomeni ekonomske krize oko 2008. godine i zaokret udesno 2016. Dosadašnje istraživanje prokazalo je institucije kao okvir koji ne samo da ne potiče, nego onemogućava prakticiranje eksperimenta u izvedbenim umjetnostima. U istraživanje su bile uključene perspektive različitih umjetničkih inovativnih i angažiranih praksi u čijem su stvaranju najviše sudjelovali upravo mladi, a za koje vrijede iste hipoteze koje nažalost vrijede i danas. Kao jedni od glavnih poligona inovativnih produkcijskih i estetskih praksi u izvedbenim umjetnostima iskazali su se Studentsko eksperimentalno kazalište (SEK), Internacionalni festival studentskog kazališta (IFSK), Teatar&TD, koji je proizašao iz komorne pozornice Studentskog centra, te Beogradski internacionalni teatarski festival (BITEF), koji suvremene poetike, više ili manje uspješno, njeguje i danas.
Program prvoga dana zaključila je Una Bauer predavanjem Relacionost, situiranost i osjetljivost: institucionalni paradoksi prema boljem sutra, inače dio projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji provode Kurziv, Krytyka Polityczna i Maska Ljubljana. Referirajući se na radove Complaint! Sare Ahmed i How is it between us?: Relational Ethics and care for the World Jarret Zigon, Bauer se osvrnula na slučajeve seksualnog i drugog uznemiravanja na visokoobrazovnim institucijama koji su u javnost izašli u sklopu pokreta Nisam tražila, a na koji se nadovezao i najrecentniji prosvjed studenata_ica Akademije dramske umjetnosti Ovo je škandalozno!, kao i neadekvatnost institucionalnih procedura (uz pasivnost uprave) u nošenju s prijavama različitih vrsta uznemiravanja, zlostavljanja i diskriminacije.
Drugog dana seminara obrađen je period 1990-ih godina, kada dolazi do gašenja kulturnog sustava za mlade razvijenog u jugoslavenskom periodu, poput omladinskih i studentskih kulturnih centara. Ulogu nositelja eksperimenata tada preuzima scena koja oživljava izvan institucija, a koju danas zovemo nezavisnom. Kao uvod u to razdoblje povjesničarka umjetnosti Sanja Sekelj govorila je O devedesetima kroz likovnu kritiku, točnije o periodu od 1991. do 2006. godine. Kroz istraživanje i analizu kritika i komentara tada aktualnih kulturnih događanja iz četiri izabrana časopisa – Arkzina, Konture, Vijenca i Zareza (ukupno 4801 tekst) – uspjela je rekonstruirati tadašnju umjetničku mrežu te detektirati promjene u trendovima. Prevladavajući narativ u tekstovima bilo je naglašavanje pripadnosti i svojevrsni povratak hrvatske umjetnosti europskom umjetničkom krugu, a zbog percepcije suvremene umjetnosti kao socijalističke baštine nova je država prvenstveno gurala starija umjetnička razdoblja i naivu kao primjere hrvatskog rukopisa. Revalorizaciju avangardne umjetnosti druge polovice 1990-ih preuzimaju grupacije i pokreti kao što su EXAT 51, Nove tendencije, Grupa šestorica, itd. Spomenutu averziju prema suvremenoj umjetnosti potvrđuje odugovlačenje državnog vrha u dodjeljivanju statusa muzeja Galeriji suvremene umjetnosti zbog navodnog nepostojanja fundusa, kako u kritici tada navodi povjesničarka umjetnosti Jasna Galjer.
O prijelazu tisućljeća i ranim nultima kao periodu ključnom za oblikovanje današnje nezavisne scene razgovarale su kulturne radnice i glavne akterice u tadašnjem, ali i današnjem periodu: Romana Brajša, Maja Kovač, Ana Kršinić Lozica, Sunčica Ostoić i Nataša Rajković, uz moderatoricu Anu Kovačić. U informativnom i zabavnom razgovoru, sudionice su kroz prizmu vlastitih iskustava i djelovanja govorile o događajima koji su utrli put stvaranju nezavisnog kulturnog prostora, poput “booma” u osnivanju samostalnih, nezavisnih i neprofitnih udruga koje su počele graditi sustav za donošenje vlastitih odluka, stvaranja novih prostora, kao i ono najvažnije – novih načina financiranja. Tako se 1999. godine osniva Udruga za vizualnu kulturu Što, kako i za koga? (WHW), a u prvome desetljeću 2000-ih nastaju, između ostalih, kustoski kolektiv BLOK, Kontejner – biro za suvremene umjetničke prakse, portal Kulturpunkt.hr, zatim i njegov nakladnik Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, te Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, u specifičnoj vrsti civilno-javnog partnerstva saveza udruga Operacija Grad i Grada Zagreba. Mnoštvo novih kulturnih i umjetničkih organizacija početkom 2000-ih udružuje se u veliku mrežu Clubture/Savez udruga Klubtura kroz koju zajedničkim snagama nastoje graditi stabilniji i održiviji sustav nezavisne scene.
Kao zaključak posljednje tribine, ali i cjelokupnog Seminara za prohujala vremena (i bolje sutra), otvorilo se pitanje o današnjim mladim generacijama, odnosno o tome što danas mladi rade. Iako se može učiniti da trenutno na nezavisnoj sceni vlada svojevrsna stagnacija, podrobniji pogled pokazuje da je i dalje vrlo živahna. Nastaju novi kolektivi poput kustoskog KUĆĆA i umjetničkog Arbajt kolektiva, a dobro je pogled usmjeriti i dalje od Zagreba, primjerice u Rijeku, gdje mlada ekipa nanovo vodi Galeriju OK, piše i vodi portal Artkvart te kroz udrugu Urbani separe oživljava fizički i kulturno-društveni javni prostor. Pritom s uma ne bi trebalo smetnuti specifične uvjeti u kojima mladi danas nastoje raditi: visoka inflacija, nepriuštivo stanovanje, preopterećenost brojnim projektima zbog financijskog preživljavanja koje često dovodi do fizičkog i mentalnog burnouta, ali i sve veće osviještenosti o vrijednosti vlastitog zdravlja i rada i pripadajućim (radničkim) pravima. Osim toga, s obzirom na rast broja udruga na maloj zagrebačkoj nezavisnoj sceni, potrebno je biti dodatno kreativan kako bi se ponudilo nešto sasvim novo, a scenu bi bilo korisno i decentralizirati stvaranjem novog sadržaja u područjima u kojima ga nedostaje. No, kao što je na tribini naglasila i Sunčica Ostoić, za razgovore o ovim problematikama potrebna je zasebna konferencija ili bar tribina. Nemoguće je navedene teme detaljno pokriti u samo dva nepuna dana, a Seminar za prohujala vremena (i bolje sutra) dao je sjajan uvod. On ima potencijala i sadržaja čak za anualno ponavljanje te bi bilo zanimljivo još dublje ući te kritički sagledati prošla i sadašnja djelovanja mladih.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
