

Bio je 30. svibanj 2019. godine kada je pred punom dvoranom kina Europa prikazana Posljednja kino predstava Petera Bogdanovicha. Dan poslije kino je zatvoreno zbog najavljene obnove. Bio bi to uistinu sentimentalan oproštaj da su okolnosti zatvaranja bile drugačije. I da je bilo izgledno kako će obnova biti provedena u razumnom roku.
Zatvaranje je uslijedilo nakon što je Grad Zagreb kao vlasnik prostora obavijestio zakupca Zagreb Film Festival na čelu s Borisom T. Matićem o isteku desetogodišnjeg ugovora. Reakcije javnosti nisu bile burne samo zbog promjene upravljačke strukture, već upravo zbog zatvaranja omiljenog gradskog kina. Tadašnji pročelnik Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Damir Lasić, naveo je da je do toga došlo zbog “nužne obnove dotrajalog objekta”. Utvrđeno je da zgrada prokišnjava, da otpada žbuka, inventar i oprema su dotrajali, a kotlovnica radi na lož ulje i cijeli energetski sustav nije bio adekvatan za daljnje korištenje. Iz ZFF-a su tvrdili da je obnova u tijeku te da im Grad ignorira zahtjeve za produljenjem ugovora o najmu na razdoblje tijekom kojega bi te zahvate proveli u potpunosti. U pobuni koja je uslijedila nisu bili usamljeni; organizirali su se prosvjedi, strepili smo od privatizacije, slušali smo istupe kulturnjaka i opozicijskih političara, a usprotivila se čak i neslavna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.
“Zatvaranje je bilo opravdano. Kino je bilo u izrazito lošem stanju i ispod svih standarda korištenja”, reći će nam Alan Braun, viši predavač na Arhitektonskom fakultetu na kolegijima iz područja obnove i zaštite graditeljskog nasljeđa, trenutno voditelj obnove kina.
Braun ističe da nisu bili osigurani niti osnovni sigurnosni uvjeti. Iz gledališta to možda nije bilo vidljivo, kaže, no čim bi se zašlo u pomoćne prostorije, bilo je razvidno koliko je krov zaista prokišnjavao i u koliko su lošem stanju bili svi instalacijski sustavi, izloženi neadekvatnim klimatskim uvjetima. K tome, nije postojala odgovarajuća zaštita od požara niti vatrodojava, nije bila dobro riješena evakuacija niti pristup osobama smanjene pokretljivosti. “Ukratko, zatekli smo cijeli niz problema, a sve zato jer se zgradu godinama nije održavalo i nije se u nju sustavno ulagalo”, kaže Alan Braun.
Europu je već dan po zatvaranju od pogleda zaklonila skela. Bez radnika na njoj, bez radova, bez elaborata i bez projekta, stajala je skela tamo puna tri mjeseca. Pisao je tada Večernji list kako je prema rješenju Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Grad bio obvezan unutar 120 dana od zatvaranja predstaviti dokumente za daljnju sanaciju, što bi bilo najkasnije do rujna 2019. godine. To se nije dogodilo. Tek krajem 2019. godine Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta na čelu s Alanom Braunom potpisuje ugovor s Gradom Zagrebom o izradi projekta obnove i sanacije kina Europa. U proračunu za predstojeću godinu, pak, predviđenih sredstava za provedbu radova nema. Gradonačelnik Bandić je tvrdio da novca ima, no koliko i kako raspodijeljenog, nije bilo poznato. Potom započinje izrada arhitektonskog snimka postojećeg stanja i konzervatorskog elaborata. Zgrada kina nalazi se otprije pod trojakom zaštitom: sama zgrada s dvorištem zaštićena je kao pojedinačno kulturno dobro (Z-3929), zaštićen je urbano-arhitektonski sklop unutar kojega se nalazi omeđen Masarykovom 10, Varšavskom 3-5 i Prolazom sestara Baković (Z-4753), a sve to dio je Kulturno povijesne cjeline Donjeg grada (Z-1525).
Vladalo je opće mišljenje da se program mogao održavati dok zaista ne krenu radovi na obnovi, a pogotovo s obzirom na to da su bez prostora ostali mnogi festivalski programi poput ZFF-a, Animafesta, Subversive film festivala, ali i drugi kulturni događaji koje je kino udomljavalo. Da je upravljanje gradom u mnogočemu bilo drugačije, postojala bi mreža institucija koje bi na sebe barem dijelom mogle preuzeti programe Europe dok traje obnova. No za izradu konzervatorske studije i elaborata potrebno je napraviti detaljnu snimku postojećeg stanja, što znači osloboditi prostor od inventara i opreme, sondirati građevne elemente, pristupiti krovnoj konstrukciji, skinuti završnu obradu zidova i podova, a to se ne može odvijati usporedno s kino programom.
Početkom 2020. godine Bandić dodjeljuje kino na korištenje Kulturno informativnom centru (KIC) kojem je tada bio ravnatelj Petar Bujas, uz obrazloženje da se radi o ustanovi čija djelatnost obuhvaća “prikazivanje filmova odnosno audiovizualnih djela, organizaciju tribina, promociju knjiga i drugih kulturnih priredbi”. Krajem ožujka 2020. godine dogodio se potres koji nas je sve podsjetio kako su sve te nama drage i zaštićene kuće u središtu grada uistinu krhke, građene ispod suvremenih standarda i potencijalno opasne za korištenje. “Popodne na dan potresa sam bio u kinu”, prisjeća se Braun: “Ozbiljnijih oštećenja nije bilo, iako je zgrada svojom geometrijom vrlo nezahvalna po tom pitanju. Poput kutije je, bez poprečnih ukruta, osim gledališta, no i ono počinje dosta duboko u odnosu na dimenziju kuće i postavljeno je zapravo vrlo nisko. Sreća je bila u tome što je smjer potresa bio sjever-jug. Da smo imali potres istok-zapad, došlo bi do većih problema.”
Do kraja 2020. godine napravljena je snimka postojećeg stanja i dovršen je konzervatorski elaborat. Projekt obnove i sanacije pročelja bio je tada u završnoj fazi. Na javnom predstavljanju Braun je najavio povratak izvornog izgleda kino dvorane. Naime, ispod bijele boje štukatura koje pamtimo s obodnih zidova u interijeru, otkriven je bogat kolorit. Ukrasi su, kaže, dijelom bili i pozlaćeni. Namjera je u cijelosti poštivati oblikovanje Srećka Flörschutza, arhitekta koji potpisuje, između ostalog, i brojne kuće u središtu grada pa i onu obraslu bršljanom na istočnoj strani Mažuranićevog trga.
“Europa je jedna od rijetkih sačuvanih kino dvorana tog razdoblja. I vrlo je ambiciozno zamišljena”, govori Braun. Kino pod imenom Balkan Palace počinje s radom 8. travnja 1925., prikazivanjem filmova Dalmacija, zemlja sunca i Nibelunzi. Sagrađeno je u godinu dana. Sto godina kasnije, u četiri godine ga još nismo obnovili.
Kino dvorana sa 1100 sjedećih mjesta bila je dio stambeno-poslovnog bloka trgovca Adolfa Müllera. Skupivši kapital trgovanjem mješovitom robom i gostionicama, Müller ga je uložio u otvaranje ciglana, a kultura je pratila industriju. Müller prvo otvara kino Helios (današnje kazalište Gavella), da bi potom objedinio to i tada postojeća kina Apollo (danas kazalište Kerempuh), Union (kasnije poznatije kao kino Mosor) i Uraniju (danas polivalentna dvorana i prostor arhitektonskog studija 3LHD) u poduzeće pod zajedničkom upravom. Müller kupuje zemljišta u Varšavskoj i Masarykovoj ulici i na temeljima male kino dvorane u vlasništvu Ćirilmetodskih zidara gradi današnje kino Europa.
Projektirajući taj složeni sklop, koji do danas udomljuje poslovne prostore, stanovanje, kino, Flörschutz projektira pješački prolaz kroz parcelu, zvan Miškecov, a službeno sestara Baković, jedan od čudesnih, intimnih zakutaka Zagreba, sam vrijedan zaštite. Vanjsko je pročelje dijela sklopa prema Masarykovoj ulici, kao i interijer foajea kina, uređeno u stilu neoklasicizma; sjetit ćete se masivnih stupova i skulptura koje se obilazi pri usponu ka gornjem foajeu nazvanom u čast osnivača. Kino je poslije rata nacionalizirano, da bi nakon 1991. došlo pod vlasništvo Kinematografa, a onda Grada Zagreba. Godine 2021. Grad je ishodio prvu dozvolu i započela je obnova pročelja, koja je i završena, a troškovi za tu obnovu, izradu projekta, projektantski nadzor, prethodno provedeno ispitivanje konstrukcije i izradu konzervatorskog elaborata iznosili su oko 650.000 eura.
Skidanje završnog sloja pročelja ogolilo je srž Zagreba, podsjetnik da smo i u najraskošnijim gradskim dvoranama ipak još duboko malograđani. Naime, vlasnici ciglana Mülleri izgradili su svoj reprezentativni blok koristeći i opeku starog malog kina. “Našli smo ugrađene tri vrste cigle”, kaže Braun te objašnjava kako nije problem što je ta cigla bila polovna, već što je njezina kvaliteta daleko ispod očekivane od velikih industrijalaca, k tome vlasnika ciglane. “Više se ulagalo u dojam i interijer, nego u konstrukciju”, dodaje. To je u obnovi iziskivalo i izvođenje neplaniranih ojačanja same ovojnice. Krajem 2022. je ishođena i dozvola za cjelovitu obnovu.
Grad je u međuvremenu preuzela nova vlast kojoj je otvaranje kina Europa bio jedan od glavnih strateških ciljeva u kampanji. I gdje stvar stoji? S obzirom na iskustvo potresa, nova vlast inzistira na osiguranju statičke sigurnosti zgrade, što nije bilo predviđeno u projektu dogovorenom krajem 2019. godine, no sada jest posljednjim, finalnim i zahtjevnim projektom koji nije invazivan prema izvornoj gradnji. Usvojenim projektom se predviđa i zamjena krovnog pokrova, uspostava izvorne tlocrtne dispozicije unutrašnjosti, odnosno uklanjanje naknadnih pregradnji, restauracija zidnih, stropnih i podnih obloga te interijerske opreme, obnova sustava vodovoda i odvodnje, potpuna zamjena elektrotehničkih instalacija, sustava grijanja, hlađenja i ventilacije te osiguranje pristupačnosti osobama smanjene pokretljivosti.
Najavljuju i osuvremenjivanje kina – visoku razinu ozvučenja i projekcije, titl i slušalice za osobe oštećenog sluha, a predviđeno je i postavljanje punionice za električne bicikle ispred kina.
Koliko će nas sve to koštati? Iz Grada navode kako prema trenutnim procjenama ukupan iznos za obnovu i nabavu opreme iznosi oko 10 milijuna eura s PDV-om. Plan je financirati obnovu iz EU fondova, kredita Europske investicijske banke i gradskog proračuna. Razgovarali smo o tome s novim ravnateljem KIC-a Hrvojem Hribarom: “Upravo se dovršava prijava na natječaj za obnovu kulturne infrastrukture. Predviđeni izvor sredstava je Europski strukturni fond, a provođenje koordiniraju tijela Vlade Republike Hrvatske.” No ako ne prođe sufinanciranje, Grad je spreman osigurati sredstva, potvrdili su nam iz Ureda za kulturu. Kako stvari sada stoje, početak radova bi mogao biti tek krajem ove godine.
A što se tiče programa, Hribar odgovara: “Zajednički cilj svih koji sudjeluju u provođenju nove kulturne strategije Grada je stvoriti policentrično kulturno djelovanje kako bi se dokinule uspavane rutine postojećih kulturnih ustanova te, s druge strane, povezivanje s povijesnim kontinuitetom vibrantne i inovativne produkcije nekih ranijih razdoblja. Kriza nastala gašenjem dvije glavne kino adrese – Europe i Tuškanca – izgleda da je osvijestila poticaj za neke nove suradnje.”
Kako će se taj poticaj odraziti kada Europa napokon bude obnovljena, znat ćemo, nadajmo se, krajem 2025. godine.
Objavljeno