Tema Esej o žilet-žici, ljudskom višku i izbjeglištvu
Piše: Luka Antonina
Što je to migrant? Migrant je riječ kojoj je potrebno povratiti značenjsku dimenziju ljudskosti. No, da bismo je uopće pokušali povratiti, potrebno je pronaći ishodište njezinog gubitka.
Jednom smo u Caritasu dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana gospođa u našim kolima rekla je kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele dane vozaju sim tam. Pogledala sam je i nasmiješila se jer sam znala da smo mi prognanici, a da su izbjeglice iz Bosne.
Ovako ide jedna epizoda iz prognaničkog iskustva Ivane Simić Bodrožić kao djevojčice, zabilježenog u njezinom romanu Hotel Zagorje. Ono što je zanimljivo jest ironični obrat kojim se potvrđuje ono što Freud naziva narcizmom malih razlika, dakle osnovni princip isključenja unutar konstruirane moralno-vrijednosne hijerarhije pojmova, baš poput one prognanik-izbjeglica-migrant, a koji se odigravao tijekom prošlog ljeta, kad su se lomila koplja oko toga koji je izraz prikladniji za skupine ljudi koji prelaze europske granice u bijegu od bijede i rata. Tako je UN-ova agencija za izbjeglice izdala proglas o poželjnoj upotrebi termina izbjeglica, no ne i migrant kako to prenosi Centar za mirovne studije:
Za razliku od termina izbjeglica koji podrazumijeva ljude koji su zbog ratnih sukoba protjerani iz svoje države, pojam migranti odnosi se na osobe koje su se odlučile preseliti na neko drugo područje zbog želje za boljim životom”, nadalje prenoseći odredbu Vijeća UN-a, “Azil se neće i ne može odobriti na temelju ekonomskih razloga već isključivo političkih. (…) Izbjeglice imaju pravo tražiti azil, dok migranti nemaju”.
Kako takva jedna, naoko očita i jednostavna ideja kao ta da su svi ljudi jednaki, u svakodnevnoj praksi odjednom postaje veoma subverzivnom? Odgovor se ovdje logički nameće – pa to je zato što nisu svi ljudi jednaki. Kao što poznata Orwellova opomena kaže – “neke su (životinje) jednakije”.
Jednakije životinje vrše diskurzivno nasilje nad jednakim životinjama, posredstvom tautologije – upravo onog jezika koji instalira “režim istine” i posredstvom kojeg se on legitimira. Ljudi ne mogu biti jednaki (za sebe), međusobno i bez principa iznimke, već u odnosu na jednakije. Jednakiji su suvereni, a jednaki (po sebi) – to su ostali, nesuvereni – narod, izbjeglice i migranti. Potonji su nejednako jednaki i u odnosu na jednake, odnosno narcisoidnim jezikom suverena i beživotnim jezikom spektakla oni mogu biti označeni tek kao – jednako inferiorni, možda i jednako zli, a možda i jednako nedostojni življenja.
Žilet-žica i država-nacija
U povijesnom trenutku u kojemu povijesno provizorne konture susjednih nam država-nacija iscrtavaju kilometri žilet-žice, iscrtavaju se i konture ne tako provizorne naravi suvremenog europskog režima. Da povijest nije učiteljica života, kako su nas to učili u školama, jer nitko nikad i ništa od povijesti, kako se čini, nije naučio, potvrđuje i slučaj suvremene Mađarske.
U svibnju 1989. Mađarska je vlada, unatoč izravnom protivljenju sovjetskih vlasti, započela s demontažom bodljikave žice duž granice s Austrijom. To je, kako piše Olivier Razac u knjizi Politička povijest bodljikave žice, značilo otvaranje pukotine u željeznoj zavjesi za slobodan protok ljudi i početak kraja dotadašnje blokovske podjele svijeta. Tom je prigodom Gyula Horn, tadašnji mađarski ministar vanjskih poslova, zajedno sa svojim austrijskim kolegom simbolički presjekao žicu između dviju zemalja izjavivši: “Ni u kojem se slučaju nećemo vraćati na stare metode”. Svega dvadeset i pet godina kasnije svjedočimo restauraciji režima žice ne samo na jugoistočnim granicama susjedne nam Austrije, Slovenije i Mađarske, dakle na granicama šengenske zone, već i na prostorno rastućoj skali.
Bodljikava žica, odnosno sadašnja ponešto sofisticiranija varijanta iste – žilet-žica, povijesno se javlja 1874. kao masovni industrijski proizvod na sjevernoameričkom kontinentu tijekom procesa europske kolonizacije širokih prerijskih prostranstava, kao rudimentarno tehničko oruđe koje je za osnovnu funkciju imalo dvostruko razgraničenje privatnog vlasništva američkih farmera, odnosno poljoprivrednih površina u njihovom vlasništvu s jedne te ograničenje kretanja stoke u vlasništvu američkih stočara s druge strane.
No, ona je istovremeno označavala i konačnu demarkacijsku liniju između teritorija “civilizacije” (naravno, civilizacije zapadnoeuropskih kolonizatora) i “divljine”, odnosno teritorija namijenjenih rezervatima i lovnim područjima indijanskog naroda, kao svojevrsna odgoda i najava neminovnog uništenja društvene organizacije indijanskih zajednica i njihovog masovnog istrebljenja. Osim u europskim kolonijalističkim ekspedicijama, vrlo korisnim oruđem pokazala se i u međueuropskom imperijalističkom ratovanju – do početka Prvog svjetskog rata, bodljikava žica prešla je u masovnu upotrebu na teritoriju Europe kao vojna tehnika komplementarna izgradnji rovova i fortifikacija na prvim crtama bojišnice, a da bi se njezine stravične implikacije potpuno ispoljile u fenomenu nacističkog koncentracijskog logora. U nešto kasnijem dijelu 20. stoljeća, baš kao i kapitalizam ili država-nacija, žica postaje i vrlo uspješnim europskim izvoznim proizvodom namijenjenim ostatku svijeta, neprestano se manifestirajući kao univerzalni epifenomen moderne političke tiranije, i to bez obzira tko, i s koje strane žice, u datom historijskom trenutku trpi ulogu homo sacera: bio on sjevernoamerički Indijanac, irački “terorist”, francuski vojnik, katalonski anarhist, bila ona romska ili čečenska žena, europski Židov, sirijski mladić ili palestinsko dijete.
Današnja žilet-žica na sjeverozapadnim granicama naše zemlje manifestira se na potpuno isti način – ne kao uzrok već kao posljedica političkog nasilja. Jer, kao što kaže gore spomenuti autor – simbolička snaga bodljikave žice teži izvrnuti odnose između simbola i fenomena. Više se ne radi o tome da “ondje gdje postoji bodljikava žica postoji brutalnost moći”, nego ćemo “po prisutnosti bodljikave žice ili sličnih dispozitiva prepoznati brutalnu primjenu moći”.
Završna scena kultnog antiratnog filma Jeana Renoira Velika iluzija iz 1937., sasvim ozbiljno, a opet sasvim nadrealno tretira ovaj, sasvim ozbiljan i sasvim nadrealan fenomen granice. Naime, njemačka vojna patrola puca za francuskim bjeguncima koji preko Alpa bježe prema neutralnoj Švicarskoj, no kada se dvojica Francuza probiju preko snježne doline, njemački oficir naređuje obustavu paljbe jer, kako smatra, sada se bjegunci nalaze u Švicarskoj. “Naivnoj” svijesti gledatelja izmiče ta apstraktna međudržavna granica negdje u snijegu, no u svijesti njemačkog oficira ona je potpuno realna i, kao takva, realno obvezujuća.
No, nije li šengenska zona, doduše u jednom vrlo skučenom smislu, predstavljala upravo realnu mogućnost nadilaženja simboličke i realne prostorne raspodjele po principu državnih granica? Ako jest, utoliko postaje jasnijom neuroza suvremene države-nacije oko problematičnog joj fenomena migranta. Čini se da, jednom kada zakažu daleko sofisticiranije, biopolitičke regulatorne tehnologije i tehnike, država-nacija poseže za konačnom, veberijanskom odstupnicom – monopolom na legitimno fizičko nasilje na geografskom području koje podliježe njezinoj administraciji – za žicom i za vojskom.
Da granice država-nacija egzistiraju tek kao predmet kolektivne imaginacije ljudi, no da su, kao takve, sasvim realne u svojim ubojitim posljedicama, svjedoči i fenomen ekocida kao nusprodukta režima žice. Naime, dok su se otvaranjem političkih granica koncem 20. stoljeća oporavile i populacije europskih divljih životinjskih vrsta, razgraničenjem ionako premalih populacija domaće divljači (primjerice, medvjeda, vukova, risova i jelena), dolazi do nemogućnosti pronalaska udaljenih partnera za parenje, što onemogućuje održavanje genetske raznovrsnosti i, posljedično, umanjuje izglede otpornosti i zdravlja jedinki te, u konačnici, opstanka vrste, ističu u tekstu Fences put up to stop refugees in Europe are killing animals Andy Coghlan i Mićo Tatalović.
Iako u svijesti životinja predmeti i simboli ljudske geopolitičke imaginacije ne znače ništa, one postaju njezinim najranjivijim subjektima – kao neljudski subjekti neinicirani u jezik bilo koje društvene zajednice, zajedno s neeuropskim migrantskim stanovništvom, neiniciranim, ili pak samo polovično iniciranim u kulturni jezik ekonomsko-političkog europskog imperija.
Proizvodnja viška vrijednosti kao proizvodnja ljudskog viška
Temeljno licemjerje zapadnog civilizacijskog kruga spram stanovništva Afrike i Bliskog istoka očituje se u prisilnom ekonomskom uključivanju ovih područja u globalnu mrežu kapitala (korporativnom ekstrakcijom prirodnih resursa iz okoliša lokalnih zajednica i njihovim izvozom, a posredstvom najamnoga rada najširih slojeva istih tih zajednica, uz svesrdnu podršku korumpiranih lokalnih elita, ili pak izravnom imperijalističkom okupacijom teritorija od ekonomskog interesa), uz istovremeno prisilno ekonomsko isključenje lokalnog stanovništva koje je, u ovom globalnom procesu istiskivanja viška vrijednosti, ostavljeno na društveno-ekonomskoj margini preživljavanja.
Ovaj ljudski otpad naličje je historijskog procesa kapitalističke modernizacije, istog onog procesa koji “kod kuće”, u Europi, posebice na njezinoj periferiji i poluperiferiji, istim sredstvima ekonomskog isključenja proizvodi unutrašnju migraciju – lokalni ljudski otpad – obespravljene radnice i radnike, nezaposlene i ekstremno siromašne.
Proces “ekstrakcije” ljudskih resursa, odnosno simultani proces proizvodnje ljudskoga viška manifestira se i prostorno, kako u vidu zatvorenih i poluzatvorenih azila i izbjegličkih logora, tako i u vidu urbanih geta i logora beskućnika.
Globalna podjela rada svodi čitave skupine ljudi na funkciju najamnoga radništva. Tržište rada tako postaje, nešto manje primjetno u Europi, a u potpunosti primjetno izvan nje, temeljnim biopolitičkim principom razmeđe između života i smrti pojedinog čovjeka i čitavih skupina ljudi. Žilet-žica, u tom pogledu, tek je “element [tog univerzalnog] dispozitiva isključenja i uključenja”.
“Dokument kulture uvijek je ujedno i dokument barbarstva. I kao što on nije lišen barbarstva, tako nije ni proces prenošenja kojim prelazi od jednoga drugome”, rekao je Walter Benjamin. Kulturnim transmutacijama – od bodljikave žice preko Vijeća UN-a pa do žilet-žice – uviđamo proces ovog prenošenja naše kulture u barbarstvo i barbarstva kao naše kulture. I kao što je logor temeljno moderan fenomen (čemu je možda najdosljedniji svjedok Agambenov Homo sacer), tako je žilet-žica koja ga omeđuje artefakt moderne kulture par excellence, budući da u temeljima i jednoga i drugoga leži jedinstveni princip isključenja.
Diskurzivno odvajanje izbjeglica od azilanata, a potom obje ove kategorije od migranata, a potonjih eventualno još i od ilegalnih imigranata, prijelomna je točka u kojoj se ogledaju zabrinjavajući aspekti (neo)liberalne vizije svijeta i odnosa moći u njemu, prema kojoj izbjeglice kao žrtve lokalnog etničko-religijskog nasilja imaju pravo na (bolji) život i slobodu, dok ekonomske izbjeglice, koje su to postale prvenstveno kao žrtve globalnog ekonomskog modela prinude, pravo na bolji život i slobodu od postojećeg, prema tome, očito nemaju. Dakle, pravo na život i slobodu kao ideal eventualno se tolerira, sve dok se to odnosi isključivo na pravo na život slobodan od progona i nasilja na temelju identitetskih odrednica pripadnosti, no nikako ne i na život slobodan od tiranije objektivnih ekonomskih, to jest klasnih odrednica pripadnosti pojedinog čovjeka i naroda.
Osnovni biopolitički, odnosno thanatopolitički princip već je sadržan u takvoj vrsti diskursa. U konačnici, baš kao što simbol kolabira u fenomen, a fenomen biva ekstrapoliran u simbol, diskurzivno odvajanje ljudi od ljudi samo prethodi fizičkom odvajanju ljudi od ljudi, bilo vojnim kordonom ili žilet-žicom.
Lekcija je ovdje jasna – ona domena gdje je (post)moderni čovjek prestao biti čovjekom je upravo domena ekonomije i rada. Čak i ako uspije nadići nacionalne horizonte, opći horizont očekivanja i domet socijalne imaginacije postmodernog čovjeka ostaje kapitalističko tržište i sve implikacije po društveni život koje ono može imati. Globalna tržišna mreža financija, trgovine i rada tako predstavlja ultimativnu i sad već globalnu regulatornu instancu nad ljudskim životom i smrću i, sve dok se taj odnos ne obrne u korist života, nije za očekivati nestanak žilet-žice kao opominjućeg utjelovljenja biopolitičkog raskola društvenog života na one jednake i one jednakije ili na, kako to kaže Agamben, na Narod kao suverena i narod kao goli život.
Isti korijeni toga nalaze se i u sustavnom odbijanju da se shvati temeljna društvena narav problema, čiji korijeni dubinski sežu u strukture globalne ekonomske podjele rada, odnosno raspodjele profita od tog globalnog rada. Tako se klasni problemi uvijek iznova odbijaju razumjeti kao takvi, kako bi ih se prevelo u građanima daleko razumljiviju, pa možda i njima prihvatljiviju, iako nepotpuno definiranu kulturološku problematiku, dodatnu iskrivljujući sliku povijesnim naslagama rasnih stereotipa i reducirajući zbilju na teološke predodžbe o zbilji. I stvarno, tako se odjednom čini plauzibilni(ji)m razloge imperijalizmu, terorizmu i šovinističkom nasilju tražiti u religijskim kodeksima Kurana iz Arabije 7. stoljeća, no ne i u globalno sveprisutnoj, ekonomsko-političkoj svakodnevici.
(Neo)liberalni imaginarij koji je u potpunosti politički obesmišljen za djelovanje onkraj granica humanitarne pomoći te koji migrante ne uspijeva pojmiti kao subjekte unutar realnih okvira njihove društvene egzistencije, već isključivo kao objekte humanitarnog rada, svodi ove ljude na jednodimenzionalnu sliku intrinzično plemenite osobe, kultivirane po pravilima europske, dakle kolonijalne “uljudbe” neeuropskih subjekata te, shodno tome, ostaje potpuno zatečen pred slikom Drugog koji ne odgovara parametrima “uljuđenog divljaka”.
U direktnoj inverziji ovog politički impotentnog modela svijesti, postojeća diskrepancija, između beživotne slike Drugog i traumatičnog susreta s realnim Drugim, djeluje samo kao pospješujući agens za rasplamsavanje reakcionarnog imaginarija kolektivne stigmatizacije i ksenofobnih projekcija, kako bi se i današnjem liberalu učinila snošljivijom sutrašnja represija, diskriminacija i nasilje nad tim istim, do tragičnog apsurda obesmišljenim ljudima.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
