Tema Sada kad smo temeljito na putu da spalimo ono što je ostalo od Zemlje, ljeto je samo marketinški trik namijenjen prodaji japanki, Aperol Spritza i jeftine, dvotjedne iluzije bijega od okova kapitalističkog realizma. I kao svaka reklama, ljeto nužno ima svoju muzičku pratnju, svoju metanarativnu funkciju koja, da parafraziram Dona Drapera, samo dodatno amplificira osjećaj sreće. To je miris mora, sloboda da lutate bez straha, mogućnost neke još nedefinirane avanture – glas u glavi koji vas uvjerava da je, što god činili, sve sasvim okej. Vi ste okej.
Ljeto možda jest sezona varki, ali nema smisla da se zavaravamo: ljeto je nepodnošljivo, vruće, ljepljivo. To nas uglavnom ne sprječava da se zabavimo, opustimo i odmorimo, ali jesmo li sve spremni činiti uz neki drugačiji soundtrack? Zamišljam paralelu tom saharinskom koktelu, toj imaginarnoj semantičkoj prevari temeljenoj na lažnoj bezbrižnosti, nekakvo drugo toplo ljeto. Ljeto bez uzbuđenja, više na ležaljci iza škura nego na terasi po zvizdanu. Na periferiji praznog grada. Obavijeni jutarnjom šumskom zrikom. Ispred televizora s popodnevnim programom u pozadini ili u polupraznom kinu na predstavi koje se nakon nekoliko godina više nitko neće sjećati. Na nekim drugim obalama.
Recimo, u ljeto 2011. godine bio sam u stanju teškog romantičnog šoka. Objekt moje žudnje bio je neuhvatljiv kao luft-madrac koji nošen divljim vjetrom i kaosom valova pluta po moru prema pučini gdje će se neminovno rasplinuti u mističnom zelenom odbljesku i nestati iza horizonta. Na pozornici u sumrak, u bijelom lanenom odijelu stoji sredovječni Kanađanin, košulje raskopčane barem jedan gumb previše, u svoj Shure SM57 brunda o izgubljenim danima, neuhvatljivim djevojkama, dobro, rokanju koke po stražnjim prostorijama svijeta čitave noći i to je jedino što me drži da se ne dezintegriram na elementarne čestice.
Naslovljen prema istoimenu romanu Curzija Malapartea koji je, navodno, inspiriran autorovim iskustvima ratnog dopisnika s istočnog fronta, Destroyerov Kaputt izašao je u januaru 2011. godine, ali kako je u groznim-starim vremenima prije dominacije streaminga bio običaj – u tom je trenutku već dva-tri mjeseca cirkulirao svemrežjem. Iznenađenje je stiglo u pošti. Ne u obliku pisma, već kao bizarna c-strana ploče, petodijelna vokalno-instrumentalna suita naslovljena The Laziest River, koja se proteže od ambijentalnog šuštanja riječnih vodopada, preko sofisti-pop dionica na saksofonu i new-age pasaža na marimbama, do kulminacije lijenog refrena: “I sit around and watch things wither, retrace my steps like the laziest river, watching over what the world has done.”
I tu smo gdje smo, u poziciji lirskog subjekta koji promatra svijet koji vene, uz orkestar sintesajzera, marimba, saksofona i bradatog pjevača u bijelom lanenom odijelu na terasi hotela na kraju tog istog svijeta.
***
Branko Mataja u ljeto 1945. sigurno se nije provodio baš najbolje. Nakon što je veći dio rata proveo po njemačkim radnim logorima, nekako se krajem 40-ih dokopao Kanade i stekao zvanje brice. Početkom 1960-ih završio je na sunčanim obalama Kalifornije i, kako su frizure i brade postajale sve neurednije, a posla za tradicionalnog bricu sve manje, prebacio se na audio opremu: sitne popravke, izgradnju pojačala od otpada, sklapanje ranih gitarskih efekata. I snimao melankolične minijature natopljene reverbom.
Teško je reći što je došlo prvo: beskrajno kalifornijsko ljeto i poslijeratni optimizam ili nostalgija za prvim morskim uspomenama na prijeratnom Jadranu. Mataja je, naime, rođen 1923. u Bakru, a tinejdžerske godine proveo je u Beogradu prije nego što ga je vihor rata odveo u njemačko zarobljeništvo, a onda na drugu stranu Atlantika. Tamo ga, čini se, nikada nisu napustile melodije i napjevi nastali na onom mitskom mjestu preko polja i planina, tamo gdje se Balkan sudara s Mediteranom. Da smo se ranije sreli, kaže pjesma, bilo bi drukčije sve. Ili možda – duboko je more, ne vidiš mu kraja.
***
Podmorje je mjesto beskrajne drame. Hobotnice imaju kompleksne živote, rađaju se meduze, rakovi se bore na život i smrt, sitni mekušci plešu vještičje kolo, morski konjici prolaze svoju magičnu transformaciju. Jean Painlevé je svakako vjerovao u to kad se – vodeći se egidom “znanost je fikcija” – uputio u poetizaciju i dramatizaciju te nevjerojatne podmorske pozornice. Ovaj luckastiji pandan Jacquesa Cousteaua nikada nije stekao svoju televizijsku slavu, ostao je vjeran estetici “znanstveno-poetskog filma” i rasplinuo se na margine audio-vizualne povijesti poput zraka sunca u mezopelagičkoj zoni.
Hyas et stenorinques iz 1929. godine desetominutna je minijatura ispunjena magičnom dramskom napetošću. Sedamdesetak godina kasnije, Yo La Tengo je trio na zadatku osmišljavanja originalne pratnje za tu intrigantnu morsku igru.
***
Ako ste se kojim slučajem pitali, prosječne dnevne temperature na Javi u decembru su oko 28 stupnjeva, tako da ako biste se tamo našli oko Božića, ne biste mogli razaznati razliku između ljeta i zime. Ryuichi Sakamoto je 1983. godine imao 31 godinu, iza njega je bila karijera u Yellow Magic Orchestra, japanskom odgovoru na Kraftwerk ili Giorgia Morodera, ovisi koga pitate. Merry Christmas, Mr. Lawrence bio je njegov prvi – ili drugi, ponovno ovisi koga pitate – ulazak u svijet filmske glazbe.
Ova nimalo prpošna priča Nagise Oshime raspliće se u japanskom logoru za ratne zarobljenike na Javi gdje se, očekivano, sudaraju dužnost, vojnička čast, toksični maskulinitet, brutalno fizičko kažnjavanje, nepodnošljivi sanitarni uvjeti i, ne baš previše suptilna, homoerotika. Sakamoto je sve to sažeo u izrazito nježnu, nostalgičnu temu prikladniju romantičnoj drami iz radionice Merchant-Ivory, koja je, neočekivano, uz vokalnu interpretaciju Davida Sylviana, postala hit na top-ljestvicama.
***
Elizabeth Parker pripadnica je druge generacije skladateljica elektroničke glazbe i zvučnih efekata iz BBC-jeve Radiofonijske radionice. Doctor Who i Hitchiker’s Guide to the Galaxy, uz nebrojene druge dokumentarne i dramske radijske i televizijske serije, zvučale bi sasvim drugačije bez ovih ranih pionirki elektroničke glazbe i manipulacije zvukom.
Nešto poznatije Daphne Oram i Delia Derbyshire eksperimentirale su s osciloskopima i magnetofonskim trakama, da bi Parker preuzela palicu, uz modularne i rane digitalne sintesajzere i, konačno, kao njegova najdugovječnija zaposlenica, zatvorila vrata prve faze ovog nestvarnog studija.
The Living Planet, muzička pratnja istoimene Attenboroughove serije, sugestivno opisuje intrige života na kopnu, moru i u zraku – kao da se nikad ništa ne događa. Pokoji lahor ovdje, val ondje. Život ide dalje.
***
Najbolje su stvari ponekad pomalo skrivene, daleko od očitog, lijevo od centra, na margini. Istovremeno, to uglavnom baš i nije dobro za one koji od umjetnosti trebaju živjeti. Beverly Glenn-Copeland proveo je 25 godina skladajući glazbu za dječje emisije na javnoj televiziji, u slobodno vrijeme radeći na ambijentalnim pejzažima u duhu suvremenika kao što su Laraaji i Brian Eno. Uslijed divljaštva moćnih, njihovih beskrajnih vojnih parada i uvijek novih načina koji obećavaju totalno uništenje, svijet se, ako vjerujemo Ursuli K. Le Guin, i dalje kaže šuma. A ekologija šume je delikatna stvar. Ako nestane šume, i njena fauna bi mogla nestati s njom.
***
Fotografije Stevea Hietta beskonačno su zasićene bojom, gotovo do apsurda, do točke pucanja između organskog i artificijelnog. Subjekti su nakošeni, gotovo uvijek u pokretu, a objekti bježe iz kadra, opstruiraju kompoziciju. Nešto je prekrasno pogrešno u svemu tome. “Što fotografija reproducira u beskonačnost”, piše Barthes, “zbiva se samo jednom: ona ponavlja mehanički ono nešto što se ne bi nikad više moglo ponoviti egzistencijalno.” Takav je i zvučni snimak jednog tropskog, melankoličnog ljeta u kojemu je sve istinito i ništa nije stvarno.
***
Za kraj, vraćam se na početak. Mo’min Swaitat iskoristio je pandemijsku 2020. zatvoren u maloj, odavno zatvorenoj muzičkoj trgovini Tariq Cassettes u svom rodnom Dženinu u Palestini. Deset tisuća kaseta kasnije – od funka, diska i džeza, do beduinske i revolucionarne glazbe – Palestinska zvučna arhiva, svojevrsni online repozitorij posvećen očuvanju palestinskog glazbenog nasljeđa, živi svoj život. Najviše možda kroz terenske snimke svakodnevnog života: svadbenih povorki, vriske djece koja se igraju, ulične vreve, razgovora između susjeda, rike izraelskih mlažnjaka u niskom preletu, sirena hitne pomoći, rafala u daljini. Ako ostane išta od spaljene Zemlje – riječima Mahmuda Abu Nudžaila: “Tko god ostane posljednji, ispričat će priču. Dali smo sve od sebe. Sjećajte nas se.”
***
Zaključci su precijenjeni, posebno ljeti, pa umjesto toga nudim jedan od najboljih citata na temu: “Sve je već izgubljeno u tjesnacu vremena, a ipak moramo ploviti kroz njega”, kaže Lana Pukanić. “Ali zato možemo ići dan po sunčani dan do poraza, dok god možemo pojesti neko voće, malo odmoriti i znati da se još netko osjeća kao mi.”
Tekst je dio temata “Summertime Sadness” u kojemu iza mita o ljetu kao koncentratu uživanja naziremo pustoš, melankoliju i tragikomediju. Temat je pripremila gostujuća urednica Dora Levačić.
Proširena glazbena lista za drugo toplo ljeto dostupna je ovdje.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
