Blic Piše: Matko Vlahović
“To je misija, ako ju završite pobijedite u igri. Ja sam izviđač. Idemo vidjeti tko će pobijediti, policija ili mi. Naravno, ova igra je opasna, umrijet ćete u ovoj igri.”
“Ne volim igrati igru, to je najgora stvar koju sam iskusio u životu. Igrati igru znači igrati se životom i smrću.”
(iz filma Igra sjenki)
Igra sjenki dokumentarni je film nizozemskih redateljica Eefje Blankevoort i Else van Driel, koji portretira iskustva tinejđera bez pratnje u njihovim pokušajima prelaska granice takozvane Tvrđave Europe. Dokumentarac je sniman kroz tri godine i sastoji se od profesionalnih snimaka, ali i brojnih videa s mobitela koje su izradili sami protagonisti tijekom brojnih pokušaja igranja igre. Riječju igra osobe u pokretu opisuju vlastite pokušaje prelaska granica i izbjegavanje policijskog nasilja. Kako jedan od protagonista dokumentarca opisuje, postoje mnoge podvrste igre – igra hodanja, igra vlaka, igra kontejnera i slično – međutim, cilj im je svima zajednički – pokušati dobiti priliku za dostojanstven život.
Prema najnovijim podacima MUP-a, od 2009. godine pa do kraja ožujka ove, registrirano je 1398 maloljetnih tražitelja međunarodne zaštite bez pratnje odrasle osobe, od čega ih je samo prošle godine bilo gotovo dvjestotinjak. Riječ je o problemu koji se u javnom prostoru gotovo nikad ne spominje, zbog čega je na Međunarodni dan izbjeglica u sklopu 9. Tjedana izbjeglicama održana tribina Djeca bez pratnje u Hrvatskoj, na kojoj su predstavljene okolnosti pod kojima ta djeca putuju, kao i manjkavosti sustava skrbi koji bi o njima trebao brinuti. Na razgovoru u Kulturno informativnom centru – KIC sudjelovali su Sajid Khan iz Afganistana koji je u Hrvatsku stigao kao dječak bez pratnje, Dragana Knezić iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu i Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije, dok je novinarka Barbara Matejčić bila moderatorica tribine. Nakon samog razgovora, CMS je na Ljetnoj pozornici Tuškanac organizirao projekciju spomenute film Igra sjenki.
Broj djece bez pratnje je značajno veći od onoga što pokazuju službene statistike. Naime, spomenuti podaci MUP-a odnose se samo na maloljetne osobe koje su uspjele službenim putem zatražiti međunarodnu zaštitu – dakle, osobe koje su uopće uspjele ući u zemlju a da pritom nisu nezakonito protjerane. Sara Kekuš je istaknula kako su djeca koja uspiju zatražiti azil rijetka, prema određenim procjenama na razini Europske unije za svaku dokumentiranu maloljetnu osobu postoji jedna koja nije zavedena u sustav. Nitko zapravo ne može reći koliki je točno broj djece bez pratnje, ali organizacije civilnog društva svjedoče njihovom povečanju – do početka pandemije posebno je vidljiv rast broja djece koja su zapela u Bosni i Hercegovini te Srbiji.
Velika je nepoznanica i što se zapravo događa sa djecom za kojom se gubi svaki trag – naime, neka djeca nestaju tijekom putovanja opasnim područjima, dok druga nestaju iz prihvatilišta. Iako nije moguće znati sa sigurnošću, Kekuš je rekla kako se pretpostavlja da neki nastavljaju put u zemlje gdje ih čekaju prijatelji, rodbina ili skrbnici. Drugi pak jednostavno bježe jer im nije omogućena potrebna zaštita, jer su žrtve nekog oblika nasilja ili pak završe u trgovini ljudima. “Posebno je važno istaknuti da ne znamo koliko njih zapravo umire kad nestanu, 450 djece je umrlo na Mediteranu, brojni životi budu izgubljeni u šumama i rijekama, zato jer im nije omogućeno da dođu do graničnog prijelaza,” kazala je Kekuš. Kako je upečatljivo zabilježeno u Igri sjenki, put do željenog života uključuje prelaske rijeka zimi, ozebline i taktike strađenja divljih životinja, no glavni izvor straha su ipak ljudi.
Organizacije civilnog društva dokumentiraju sustavno nasilje na granicama koje ne mogu izbjeći ni djeca. Kekuš je spomenula slučaj dječaka koji je protjeran 50 puta i pritom u više navrata doživio teška mučenja od strane hrvatske policije, koja su uključivala elektrošokiranje i slomljene kosti. Također su saznali da je prijatelj jednog od protagonista filma Igra sjenki počinio samoubojstvo nakon što je ostao zarobljen u Bosni i Hercegovini. Kekuš je istaknula kako su takvi slučajevi direktne posljedice europskih politika. Trenutno se protiv Hrvatske vodi slučaj na Europskom sudu za ljudska prava zbog slučaja sedamnaestogodišnjeg dječaka iz Sirije koji je nezakonito stavljen u detenciju, a zatim protjeran unatoč tome što je tražio međunarodnu zaštitu. U svojem službenom obraćanju Hrvatska je pokušala diskreditirati organizacije koje su prikupljale konkretne dokaze u tom slučaju, rekla je Kekuš.
Službeni protokol MUP-a o postupanju s djecom bez pratnje donesen je još 2018. godine. U njemu je shematski prikazan način postupanja kod prvog susreta s djetetom, kao i obveze poput pozivanja socijalnog radnika i obavljanja medicinskog pregleda. Međutim, praksa zapinje, ustvrdila je Kekuš, djeci pri prvom susretu s policijom redovito budu dokinuta sva propisana prava – kako Konvencijom o pravima djeteta tako i Konvencijom o pravima izbjeglica. Tijekom 2020. godine više je od tisuću djece doživjelo nezakonita protjerivanja na hrvatskoj granici, a izvještaji s terena govore o strašnim zlostavljanjima, prisilnom svlačenju djece, prijetnjama oružjem, izlaganju velikim vrućinama ili hladnoći, bacanju u rijeke. Kekuš je prema tome zaključila kako na granici nema razlike u tretmanu djece i odraslih – ako su djeca ponekad i pošteđena fizičkog nasilja, to ne znači da ne trpe psihičko zlostavljanje tijekom kojeg su prisiljena gledati mučenje drugih.
“Želio sam prijeći iz Makedonije u Srbiju, ali na putu su me zgrabili nepoznati ljudi. Moji đepovi su ispražnjeni, uzeto je sve što sam imao. Udarali su me štapovima, ožiljci su još uvijek vidljivi na mom licu.”
Sajid Khan jedna je od rijetkih maloljetnih osoba bez pratnje koje su u Hrvatsku uspješno ušle iz prvog pokušaja. Na pet tisuća kilometara dug put na koji se teško odvažio, krenuo je prije sedam godina samostalno iz Afganistana. Cilj mu je u početku bio London, ali je u Hrvatskoj odlučio ostati jer su ga ljudi vrlo brzo prihvatili. Na putu je prošao brojne poteškoće – hodanja po pruzi noću, bježanje od policije… U Bugarskoj ga je policija i uspjela uloviti, da bi ga zatim držala dva mjeseca u zatvoru u Sofiji – iskustvo koje je opisao kao posebno teško, a uvjete u zatvoru kao da su proizašli iz holivudskog filma. Iako je upravo na dan održavanja tibine uspješno završio svoje srednjoškolsko obrazovanje, Sajidov boravak u Hrvatskoj nije uvijek bio sretan. Kada je nakon prelaska granice zatražio međunarodnu zaštitu, bio je smješten ustanovu za djecu s poremećajima u ponašanju, a da nisu sagledani njegov individualni slučaj i potrebe.
Dragana Knezić istaknula je kako niz dokumenata progresivno dopušta različite oblike smještaja u sustavu socijalne skrbi – dakle, osim u prihvatilišta u domovima s poremećajima s ponašanjem, djeca bez pratnje mogu biti smještena u ustanove za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi ili kod udomiteljskih obitelji. Međutim, praksa pokazuje kako se djeca bez pratnje uglavnom automatizmom smještaju u domove socijalne skrbi za djecu s pormećajima u ponašanju bez prethodne procjene odgovara li im taj smještaj. Knezić smatra da možemo samo spekulirati o tome zašto je to slučaj, ali je također ustvrdila kako su razlozi vjerojatno nalaze u institucionalnom nasljeđu ustaljenih praksi, potkapacitiranosti sustava i nedovoljnim ljudskim kapacitetima – kako prevoditeljskim tako i stručnim – koji bi omogućili zaštitu prava djece bez pratnje.
Knezić je također napomenula da bi čak i u slučaju kada bi spomenuti različiti oblici smještaja bili dostupni, bilo važno razmišljati da nije sve za svakoga. To jest, važno je da se djeci bez pratnje pristupi individualno i vodi računa o njihovom osobnom iskustvu kako bi se procijenilo njihovo stanje, kapaciteti i vještine, da ih se istovremeno zaštiti kao djecu bez oduzimanja autonomije i samostalnosti koju su dokazali samim dolaskom. Potpuno su drugačije situacije u kojoj su djeca smještena negdje gdje postoji stručna služba poput prevoditelja, nego kod udomiteljske obitelji gdje ta podrška nije dostupna. Knezić je stoga zaključila kako je udomiteljstvo primjerenije za manju djecu, dok je organizirano stanovanje bolje za stariju, no u svakom slučaju je potrebno proširiti i prilagoditi sustav njihovim potrebama.
“U kampu nam daju 50 eura, ne možete ovdje živjeti s pedeset eura i oni to znaju. Budući da mi Grčka ne pomaže prisiljen sam raditi ilegalne stvari. Khalaf znači sve što je nezakonito što mogu učiniti da zaradim novac. Ne želim raditi loše stvari, samo želim u školu. Nisam ovdje došao živjeti kao pas. Ali to moram raditi. Ne samo ja, nego i sva djeca koja ovdje žive.”
Igra sjenki dokumentira mnoge od tema problematiziranih u sklopu tribine, ali također pruža uvid u svakodnevna iskustva djece u pokretu – kako sretne trenutke uzajamne solidarnosti tako i strah, nasilje, bijedu i beznađe. Europski sustav upravljanja migracijama stvorio je čitavu neformalnu mrežu pružanja pomoći i prenošenja znanja o preživljavanju, kao i potencijalnim strategijama igranja igre. No stvaranje potrebe da djeca putuju tisućama kilometara izlagajući se brojnim opasnostima – od samovolje parazitskih krijumčara, nesigurnosti mora i divljina do brutalnog sistema represije – ni u kojem slučaju nije naznaka sistema koji funkcionira. Riječ je tek o nepotrebnoj i nehumanoj proizvodnji patnje u kojoj Hrvatska itekako aktivno sudjeluje.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
