Tema Piše: Matko Vlahović
“Lika me dočekuje i lijepa i gruba i mistična i puna policije.”
Ana Labudović
Kad zamišljamo prirodu, često pomišljamo na stereotipne pejzaže prepune netaknutih šuma, rijeka, planina, polja itd., kao i na raznovrsnu faunu koja na tom neokaljanom teritoriju “divljine” živi u određenoj vrsti harmonije. Ukratko, prirodu zamišljamo kao nešto gdje nas — dakle, ljudi — nema. No prividno odsustvo ljudskih tragova ujedno ne podrazumijeva kako divljina postoji neovisno od režima ljudske moći i kontrole ili da ne igra važnu ulogu u njima — štoviše, nerijetko je slučaj baš suprotno.
Drugim riječima, ono što shvaćamo kao prirodno nije vječno, već historijski proizvedeno i ovisno o konkretnom kontekstu. Taj historijski karakter poimanja prirode u konačnici sugerira kako su uvriježeni načini njene reprezentacije znatnim dijelom posljedica društvenih pozicijama i privilegiranosti. Priroda se tako nekima pojavljuje kao objekt estetskog uživanja, drugima pak kao prilika za ekonomsku eksploataciju, a trećima kao jedina šansa za preživljavanjem ili boljim životom. Upravo je ovo potonje — konkretno, načini na koji politike odvraćanja neregularnih migracija transformiraju značenje čitavih krajolika na periferiji Europe — najbolji primjer uklopljenosti prirode u režime političkog nasilja.
Kako to napominju etnologinje Iva Pleše i Marijana Hameršak u članku vijugavog naslova Forest, forest, forest. Sometimes we sleep. Walking, sleep, walking, sleep. It’s dangerous on this way. Weaponized Migration Landscapes at the Outskirts of the European Union, šuma je sinegdoha za prirodu uopće. Netaknute šume se pojavljuju u kontrastu spram “našeg prenapučenog, užurbanog, urbaniziranog, tehnološki naprednog i stalno nadziranog društva. No šume također mogu biti ključni dio u sofisticiranim tehnološkim sustavima, i obrnuto, na što nas, primjerice, podsjećaju radari koji se uzdižu iznad šuma u blizini naših gradova. Današnje šume, osim odmah vidljivih divovskih tornjeva na vrhovima brežuljaka i planina, sadrže i druge manje ili više sofisticirane i uočljive tehnološke proizvode. Riječ je o raznim vrstama kamera, od kamera za znanstveno praćenje životinja do takozvanih lovačkih kamera i kamera postavljenih u svrhu kontrole vanjskih granica Europske unije”.
Tekst Hameršak i Pleše podsjeća kako su šume i divljine nekoć mogle biti nevidljiva mjesta otpora strukturama državne moći, prostori pružanja uzajamne pomoći, kolektivnog organiziranja pa i utočišta — primjerice, za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe — danas se one nerijetko transformiraju u teritorije na kojima vlada sistem nadzora i represije. Tako se s jedne strane priroda pojavljuje kao jedina mogućnost bijega iz bezizlazne situacije, a s druge kao važan element u sekuritizaciji granice. Međutim, spomenuti elementi i funkcije uglavnom ispadaju iz dominantnih reprezentacija prirode.
U takvom je kontekstu izuzetno važno kada se u kulturnoj produkciji otvori prostor za izbrisane perspektive. Primjerice, Polygon – Centar za i istraživanja i razvoje projekata u kulturi predstavio je početkom veljače PDF Ediciju 2021. Riječ je o rezultatu prošlogodišnjeg izdanja umjetničko-rezidencijalnog programa Beyond the Endless Border / Onkraj beskrajne granice. Sama rezidencija se održava u sklopu šireg programskog pravca Regrutni centar za umjetnike – Lika već petu godinu. Umjetničko-istraživačka putovanja Likom namijenjena su isključivo umjetnicama pa su tako su tijekom 2021. godine avanturističke ekspedicije poduzele kustosica MMSU – Muzeja moderne i suvremen umjetnosti iz Rijeke Sabina Salamon, grafička dizajnerica Ana Labudović i intermedijalna umjetnica Nadija Mustapić. Njihovi uvidi, bilješke i fotografije sakupljeni su u spomenutoj PDF ediciji te su dostupne putem platforme Polygon OS. Na platformi su također dostupne i prijašnje PDF edicije svih umjetnica koje su sudjelovale u projektu od 2017. godine.
“Komičan mi je taj entuzijastični foto-safari koji će za sobom ostaviti bizarnu kombinaciju fotki; malo reportaže za Novosti, malo prirode za Windows desktope. Prvi ljudi koje srećem su turisti, uz cestu pored parkiranog autobusa. Kušaju domaće proizvode. Autentično iskustvo onoga čega više nema. Nemam neki jasan plan, ali znam da vrijeme leti dok voziš sporednim putevima. Sela su pusta i raštrkana, sama sam na cesti. Između Škara i Poduma osjećam neki neugodan miris u zraku i ubrzo otkrivam nekoliko deponija. Na livadi uz njih svjetlucaju termo folije, u Decathlonu ih zovu ‚pokrivači za preživljavanje’. Imam jezivu sliku u glavi kako su te folije neki dan grijale ljude čija se migracija zove ilegalnom.”
Ana Labudović
Naslov i tematsku inspiraciju rezidencijalni program posuđuje od monografije Beyond the Endless River u izdanju Phoenix Art muzeja iz 1979. godine. Ta publikacija američkog autora Jamesa K. Ballingera zapravo katalogizira izložbu održanu iste godine posvećenu radovima američke umjetnosti 19. stoljeća koji reprezentiraju takozvani Divlji zapad. Kako navodi Branka Cvjetičanin, autorica uvodnog članka Polygonove edicije, umjetnici-istraživači bili su uglavnom muškarci angažirani od strane američke federalne vlade — primjerice, u izvorima se spominje tek jedna istraživačica, Elisabeth Lamoisse. Njihov je zadatak bio mapiranje novokupljenog i “neotkrivenog” teritorija koji se prostirao preko rijeke Mississippi. Međutim, osim mapiranja zemlje, pronalaženja transportnih ruta i područja pogodnih za ekonomsku eksploataciju, radovi ovih istraživača-umjetnika uvelike su doprinijeli razvoju mitskog imaginarija vezanog za “Divlji zapad” i diskurs “plemenitog divljaka”. Dakle, riječ je o prije svega o jednoj ideološkoj slici prirode koja je podupirala razvoj američke kolonijalističke ekspanzije.
Iako veza Divljeg zapada i Like nije na prvu ruku posve očita — izuzev nekih općih crta vezanih za velika otvorena prostranstva — Cvjetičanin razjašnjava kako je intencija umjetničko-istraživačke rezidencije izvrnuti patrijahalni kolonijalni narativ time što se “misao o prostoru divljine iz Mississpija seli u Liku i u tom smislu Beyond the Endless Border i žene, umjetnice, istraživačice i avanturistkinje s pažnjom promatraju i bilježe psiho-geografske narative ‘divlje Like’ vizualizirajući i opredmećujući neke nove ishode otvarajući prostor komunikacije”.
“Dobila sam upute gdje skrenuti i kako pripaziti da pogodim pravu bijelu cestu. Oprezno sam pitala policajce ima li ovaj čovjek vode, dok je mladić zaprepašteno pratio našu razmjenu kroz prozor kombija. Ali tada se simpatičan i dobronamjeran mladi policajac pun solucija za moj problem uozbiljio i rukom pokazao smjer signalizirajući mi da nestanem, dalje prema skretanju za makadam. Potonula sam u sjedalo mog slona koji me vukao naprijed prema polju s mirnim kravama velikih dobrih očiju, iako u tom trenutku nisam više osjećala poriv za avanturu, već krivnju zbog privilegije spontanosti, kruzinga s fotoaparatom, svojim autokartama, knjigama i notesima na sjedalu pored. Pored mene je prošao vojni kamion. U retrovizoru sam vidjela kako se zaustavio i ukrcao mladića pod ceradu.”
Nadija Mustapić
Unatoč bliskosti na razini motiva, razlika između ekspedicija na Divlji zapad i ekspedicija na Liku je poprilično značajna. Dok je prostor u Americi tek trebalo mapirati, barem iz perspektive kolonizatora, teritorij Like je već davno istražen. Zapravo se u Lici odvija proces u određenom smislu suprotan onom u devetnaestostoljetnom divljem zapadu — to jest, Liku se ne pokušava nastaniti, već ju se napušta, ona ponovno postaje divljinom. No tematska paralela koja leži u pozadini oba procesa jest politički dizajniran sustav nasilja koje se u divlljinama svakodnevno odvija, kao i potrebe da se ono na određeni način konceptualizira. Tako su tijekom svojih rezidencijalnih boravaka i “ekspedicija kroz napušten, divlji prostor Like obilježen migrantskim kretanjima, policijskim patrolama, pustopoljinama, izoliranim i napuštenim selima, umjetnice bilježile dinamike života, vlastite osjećaje, dojmove, spoznaje, stvarajući tako nove intimne narative političko-društvenih konstrukta prostora kojima su se kretale”. Na temelju svojim ekspedicijama na području koje se proteže od Plitvičkih jezera, Korenice, Krbavskog polja, Udbine, Donjeg Lapca, Gračaca i uzduž granice s Bosnom proizvele su kratke putopisne eseji popraćene brojnim fotografijama koje svjedoče o nastanku nove divljine, o depopulaciji prostora pogođenog tranzicijom i ratnim stradanjem, ali i, kako je iz priloženih citata vidljivo, brojnim tragovima koje ostavlja nevidljiva prisutnost osoba u pokretu.
Umjetnice istraživačice na svom putu susreću uglavnom pristupačno lokalno stanovništvo koje je s njima uvijek voljno popričati, ugostiti ili ih savjetovati o pogodnim rutama za putovanje. Međutim, kako ističu Hameršak i Pleše, kad je riječ o migrantima takva vrsta brige i solidarnosti je ipak iznimka: “Jedan opis iz izvješća o protjerivanju, iz perspektive ljudi u pokretu, također ukazuje na ponašanje koje bi bilo očekivano, da nije bilo kriminalizacije pomoći i solidarnosti i javnog progona migranata, posebno uzimajući u obzir tradiciju pomaganja putnicima u nevolji. Upoznali smo neke simpatične muškarce koji su rezali drva u džungli koji su nam dali hranu i vodu i uputili nas u pravom smjeru. Opis ovog susreta završava rečenicom koja sugerira da su drvosječe ostavili poseban dojam ljudima u pokretu: ‘Ovo zovemo cesta drvosječa'”.
Zbog kriminalizacije solidarnosti u kojem i minimalan iskaz brige postaje značajan događaj, kao i nevidljivog režima nasilja omogućenog neproničnim paravanom prirode, divljina je za migrante nerijetko tek “teren” na kojem se odvija takozvana igra, koju mi ostali primjećujemo tek u tragovima. Tim imenom osobe u pokretu na hrvatskim granicama označavaju pokušaje prelaska kroz napuštene i izbjegavanje policijskog nasilja. Doduše, u izvornoj varijanti na engleskom, termin game ne označava samo igru, već također nosi i zloćudno konotacijsko značenje lovine. Stoga, kada Liku ili nenastanjene šume na hrvatskoj granici zamišljamo kao divlju prirodu, svakako se moramo zapitati što je to točno u njoj divljačko.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
