Kritika U sklopu ovogodišnjeg dvadesetog Human Rights Film Festivala u Tuškancu se mogao pogledati Saint Omer (2022), prvi igrani film francuske redateljice Alice Diop otprije poznate isključivo po dokumentarnim filmovima. Radnja filma počiva na stvarnom događaju iz 2016. godine, u kojem se Francuskinji Fabienne Kabou sudilo za ubojstvo njezine petnaestomjesečne kćeri koju je ostavila na plaži da se utopi s dolaskom plime. Diop se za scenarij služila transkriptima sa suđenja, i čini se kako sam film vrlo vjerno prenosi ono što se u sudnici događalo, što nije iznenađujuće za uradak redateljice koja je prethodno snimala isključivo dokumentarce. No izgleda da to što u sudnici za vrijeme suđenja, kojem je Diop prisustvovala, nisu bile dozvoljene kamere nije jedini razlog zbog kojeg se nije odlučila na još jedan dokumentarni film. Djelo ima i svojevrsnu (auto)biografsku crtu jer je lik Rame, koja pronalazi paralele između sebe i optužene Laurence i koju cijeli slučaj očito pogađa na osobnoj, ne samo profesionalnoj razini zbog koje je tamo, temeljen upravo na Diop i njezinim vlastitim osjećajima iz tog perioda. Radi se, dakle, o svojevrsnoj polufikcionalizaciji, postupku koji rezultira nečim između objektivnog dokumentarističkog prikaza fakcije i klasičnog igranog filma koji počiva na fikciji.
Stvarnu Fabienne Kabou predstavlja lik Laurence Coly (Guslagie Malanda) koju promatramo i slušamo samo i isključivo kao optuženicu u sudnici. Druga važna uloga koja nas zanima ona je već spomenute Rame (Kayije Kagame) koju ipak zatječemo i u drugim prostorima i kontekstima, dobrodošlim ekskursima od mučne situacije u sudnici u kojoj Laurence priznaje svoj zločin i opisuje svoj život: loš i hladan odnos s majkom; odlazak iz Dakara u Pariz na studij; nezavidan položaj imigrantske studentice koja ostaje bez financijskih sredstava i krova nad glavom; ljubavnu vezu s oženjenim, trideset godina starijim čovjekom, budućim ocem njezina djeteta; depresiju, anksioznost, noćne more i vizije za koje će poslije tvrditi da su očit znak zlih sila i vračanja odgovornih za zločin koji je počinila. S druge strane sudnice, kao promatračica zadužena taj nesretni događaj pretvoriti u knjigu o modernoj Medeji, sjedi Rama, također senegalskog porijekla, sveučilišna profesorica koja je u tom trenutku trudna i koja, kao buduća majka i kći žene s kojom je, kao i optužena, u zategnutim odnosima, osjeća paralele koje je povezuju s Laurence i ne može ne biti svjesna te sličnosti.
Da je te paralele pogađaju i zabrinjavaju, Rama u filmu nikada ne verbalizira – ono što oduševljava tiha je ekspresivnost glumice koja to svejedno neupitno gledatelju daje na znanje. Glumačka je vještina i Malande i Kagame iznimna, svaka na svoj način: Malanda optuženicu koja pripovijeda svoju priču većinu vremena interpretira potpuno smireno, s minimalnim facijalnim izrazima i pokretima, ali svejedno iznimno uspješno: gledatelju je tu teško odlučiti radi li se o potpunom izostanku osjećaja krivnje ili je na stvari svjesno i disciplinirano kontroliranje emocija, što bi mogao biti i savjet braniteljice. U jednoj od najdojmljivijih scena filma Laurenceina suzdržanost popušta u trenutku u kojem gleda upravo u Ramu poklanjajući joj pomalo jeziv smiješak, kao da se u njoj nada pronaći razumijevanje za svoje postupke, na što Ramine emocije potpuno pucaju i počinje plakati.
Ramino unutarnje previranje sjajno je podcrtano i u retrospektivnim dijelovima filma, scenama u kojima gledamo Ramu kao djevojčicu i njezin hladni, gotovo nepostojeći odnos s majkom. Dodatna je kvaliteta u tim ocrtavanjima prošlosti i to što se ona praktički može odnositi i na Laurencein život, čime se još više naglašava sličnost između dvije žene. Tu paralelu kao glavnu protočnu misao filma čitamo i u situaciji u kojoj Rama svojoj obitelji prešućuje svoju trudnoću, baš kao što ju je zatajila i Laurence. Međutim, ono što na koncu Rama napokon verbalizira strah je od mogućnosti da će se pretvoriti u svoju majku, a ne u, na što bismo kao gledatelji mogli sumnjati, optuženu Laurence. Tako se na zaista zanimljiv način i suprotstavljanjem dviju situacija iskustva žena senegalskog porijekla iz srednjeg sloja, koje zaista nalikuju jedna na drugu, problematizira pitanje “sretnije” opcije, od kojih Rami nijedna nije prihvatljiva: potpasti pod teret depresije i teških životnih okolnosti ili se hladnim distanciranjem, poput majke koja na koncu i obolijeva od neke bolesti koja se u filmu ne imenuje, udaljiti od svijeta i, posljedično, od vlastite obitelji. Taj loš odnos na relaciji majka-kći, odnosno majčinsko odbacivanje i strah kćeri da će ponavljati majčine greške, naglašen preslikavanjem dvije obiteljske situacije, glavni je i uspješno prikazan fokus filma.
Određeni postupci u filmu, pak, nemaju sasvim jasne funkcije. Takve su, na primjer, neke auditivne pozadine: neobično ritmizirano stenjanje koje se javlja dva-tri puta i neobično, glasno disanje koje bi, valjda, trebalo pripadati onoj osobi koja je u tom trenutku u planu – duboko, smirujuće disanje za Laurence i nepravilno, uzbuđeno, gotovo anksiozno za Ramu dok prati suđenje. Čini se kao da su ti zvukovi tu samo kako bi učinili film neuobičajenijim, odnosno kako bi podrivali ustaljene konvencije tzv. courtroom drame. Slično je i sa završnim, odnosno predzavršnim prizorima u kojima se izmjenjuju scene prazne sudnice i praznih ulica kojima u jednom trenutku tek prođe Laurenceina majka. Nije baš jasno koja je funkcija tih scena; dok bi se za spomenute zvukovne elemente moglo pretpostaviti da bi u gledatelja trebali pobuditi određene emocije, za scene ispražnjenih prostora to se ne može reći, pa se čini kao da su tu samo da bi prekinule dotadašnje izmjene scena iz sudnice s onima iz Ramina života, ili kao svojevrsni prekid, odmor ili emocionalna stanka prije završne scene.
Kraj filma, izuzmemo li izmjene ispražnjenih prostora i završnu scenu u kojoj Rama za ruku drži svoju majku koja tone u san, odraz je prve scene u filmu i još jedan od provodnih tematskih motiva cijelog filma. Na samom početku, naime, Rama svojim studentima drži predavanje posvećeno Marguerite Duras i povijesnom događaju u kojem je nakon kraja Drugog svjetskog rata francuskim ženama optuženima za suradnju i općenje s neprijateljem na ulicama prisilno šišana kosa. U tom trenutku Rama kaže da Duras iskorištava moć svog narativa kako bi sublimirala realnost i uspijeva šok i osjećaj revolta prema tim nedjelima, koji su krajem rata bili svakodnevni, pretvoriti u gotovo liričnu pjesmu. Iako se u slučaju u filmu radi o nezamislivom zločinu za koji bismo uvijek uvjereno rekli da ne može biti opravdan, spomenuti se postupak iz Raminih riječi i ovdje želi provesti, i to na dva načina. Prvi put završnim obraćanjem, čak istupom Laurenceine braniteljice, koja u upravo liričnom govoru navodi porotu da se zapita kako i zašto do takvog zločina uopće može doći, a i informirajući ih o biološkom procesu u kojoj majčine stanice i DNK prelaze na fetus, ali i obratno, čineći svaku ženu himerom, čudovišnim hibridom koji u sebi nosi sve svoje pretke i sve svoje potomke. Na drugi način, sam je narativ filma pokušaj spomenute sublimacije stvarnosti, odnosno humanizacije pojedinaca optuženih za najgore, koliko god se to gledateljima svidjelo ili ne.
Možda je upravo to jedan od razloga zašto se Diop, osjećajući, i sama senegalskog porijekla, neku vrstu poveznice s Fabienne Kabou, odlučila na ovakvu “fikcionalizaciju” stvarnosti. U kombinaciji sa zaista impresivnom izvedbom Guslagie Malanda može se zaključiti da je ta humanizacija postignuta i da će to ostaviti snažan dojam na svakog gledatelja, što i jest jedna od funkcija umjetnosti, u ovom slučaju igranog filma čija je snaga udaranja u emocije upravo pri obradi ovakvih osjetljivih tema često jača od one dokumentarnih filmova, možda jer nam je lakše procesuirati događaje za koje se pretvaramo da se nisu zaista dogodili. Nije zato iznenađujuće što je film dosad već osvojio relevantne filmske nagrade i što je, posve zasluženo, francuski kandidat za Oscara.
Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
