Tema Uvodni esej o Human Rights Film Festivalu
Piše: Dorotea Šušak
Suvremeno podučavanje (školske) povijesti kao zasebne, ali i kao međuuklopljenje subdiscipline u drugim područjima znanosti i umjetnosti, kao ujedno i najčešći oblici mainstream historiografije, imanentno su obilježeni uzurpirajućom karakteristikom svodljivosti na promatranje velikih događaja koji, osim što su orvelijanski filtrirani kako nam je govoreno, dramatično obilježavaju civilizacijsku prošlost, a samim time i inherentno, našu općeljudsku suvremenost te osobnu povijest.
Mainstream historiografija je historiografija velikih faca (dominantne religije, rase i spola), velikih bitki (najvećih krvoprolića) te velike masovnosti. Masovnost je pak obilježena unikatnošću vlastitih psihosocijalnih karakteristika te rezultantnih implikacija. Masa je povodljiva, emocionalno lako uzurpirana i/ili pobuđena, snažno polarizirana u smislu snažne kontrolabilnosti ili pak obilježena njenim krajnjim manjkom. U svojoj paralelnoj ili naknadnoj recepciji, masa je istovremeno snažna i razdorna, ali najčešće i recepcijski deemocionalizirana. Teško je povezati se s masom. Povezujemo se s mitskom strukturom ideologije povijesnih masa, no ne i s njihovom krajnjom srećom, odnosno uspjehom, ili pak tragedijom, odnosno smrću. Za povezanost je potrebno poosobnjenje, individua, predvodnik ili barem narativni protagonist. Netko nama sličan, blizak ili barem razumljiv. Shodno tome, nije nam ni teško povjerovati kako su mase odgovorne za ovaj ili onaj zločin, jedan ili drugi pokolj, dapače takve nam je postupke suviše lako i moralno legitimirati uz određene ustupke samodistanciranja. Problem najčešće ne nastaje u moralnoj dijalektici o događajima pod čije autorstvo upisujemo mase i njihove opće indoktrinacije, već problem nastaje u trenutku kada se pred nas postavlja obveza pronalaženja smisla, logičkih zakonitosti ili legitimacije pojedinačnih i individualnih zločina, pokolja, indoktrinacija ili šire govoreći zla. Ljudima nije ni tako teško za shvatiti kako je indoktrinirana masa predvođena Hitlerom, kreirala i održavala nacizam, no nije im tako lako za shvatiti kako je jedan obični, sredovječni čovjek, suprug, otac troje maloljetne djece, učitelj i pasionirani svirač violine, odlučio tek pomicanjem ruke lijevo ili desno, pobiti stotine djece, muškaraca ili žena, slične dobi njegovoj djeci, njemu ili supruzi, samo zato što je režim nalagao kako to, s obzirom na drugačiju religiju i etnicitet nisu zapravo djeca, muškarci ili žene, već obični štakori.
Sedamdesetih godina 20. stoljeća, američki psiholog Philip Zimbardo, postao je poznat po svom kontroverznom te prekasno zaustavljenom psihološkom eksperimentu, ovjekovječenom uzurpirajućom destruktivnošću i dugotrajnim psihičkim posljedicama kakve je imao za većinu sudionika. Riječ je dakako o Stanfordskom zatvorskom pokusu koji je objelodanio činjenicu kako psihofizički zdravom i nasumično odabranom pojedincu nije potrebno puno, a kako bi bio spreman pristati na krajnje radikalna, patološki agresivna ponašanja. Dapače, čini se kako se u osnovi agresivno-sadističke patologizacije pojedinca, nalazi upravo njegova ciljana dehumanizacija te strogost zauzetih identitetskih odrednica koje ili pružaju veliku količinu do tada neposjedovane moći ili pak oduzimaju većinu ikakve potentnosti samoodlučivanja ili samočinjenja. Bilo je dovoljno tek jednoj skupini oduzeti pravo na ime i samoimenovanje, a drugoj skupini dodijeliti novu životnu (simbolički iznimno strogu, hijerarhiziranu i rigidnu) ulogu, ulogu (u ovom slučaju) policajca i održavatelja reda. Iz jednostavnog uputstva o tome kako je cilj isključivo održavanje reda i sprečavanje druge skupine, odnosno glumećih zatvorenika da ne odstupaju od jednostavno zamišljenih pravila, skupina policajaca, gotovo preko noći, postala je skupina nasilnih i nečovječnih pojedinaca, spremnih na radikalne postupke ispoljavanja verbalne i fizičke agresije s ciljem zadovoljenja vlastitih poriva za nadmoći, kontrolom i poniženjem drugog. Policajci su se prema zatvorenicima kojima su dodijeljeni brojevi, kao isključivi oblici obraćanja, vrlo brzo počeli odnositi kao prema onima koji su obezvrijeđeni, dapače dehumanizirani objekti, a jezik obraćanja u mnogočemu je nalikovao upravo onom jeziku obraćanja zatvorskih čuvara u fašističkim logorima. Manjak osobnosti i gubljenje pozicije subjekta i činioca, omasovio je, deindividualizirao i emocionalno distancirao zatvorenike kao bića te ih simbolički (te potom i praktično), učinio bezvrijedno nevažnima, dapače štetnima. Učinio ih je potentnim tkivom projekcije nisko frekventnih emocija i animalnih ostrašćenja onih koji se, igrom nasumične slučajnosti, nalaze na privilegiranoj poziciji više hijerarhijske moći.
Po uzoru na provedeni Stanfordski pokus, snimljen je i igrani film The Experiment, baš kao što je i po uzoru na jedan od najvećih te svakako najorganiziranijih ljudskih sadizama i genocida, dakle po uzoru na nacizam i antisemitizam i njegova raznorodna utjelovljenja, snimljen i čitav niz igranih filmova, kao što su svima poznata Schindlerova lista, Sofijin izbor, Život je lijep, Pijanist, Dječak u prugastoj pidžami, itd. Svi su oni, ne ulazeći u njihove individualne, filmske poetike i estetske kvalitete, težili vjerodostojnosti, stiliziranom naturalizmu, izazivanju manje ili više sofisticirane empatije, dociranju ili pak odavanju počasti žrtvama i njihovim obiteljima. Postavlja se pitanje, doduše, jesu li medij i njegov žanr, uspjeli ispuniti svoje ciljeve? Neminovno je da prethodno pitanje na sebe preuzima i teret propitkivanja moći filma kao discpline, a potom i umjetnosti kao takve. No, ne ulazeći dublje u dotičnu raspravu, valja se zadržati tek na pitanju, pružaju li igrani filmski žanrovi adekvatnu reakciju obrane i aktivne te preventivne zaštite ljudskih prava, poglavito kada je riječ o njihovim najradikalnijim ugrozama, o promatranju genocida? Uspijevaju li prevenirati ono što povijest uglavnom ne uspijeva? Uspijevaju li pomoći u zacjeljivanju rana? Ili pak perpetuiraju eksploataciju već eksploatiranih, rane onih ranjenih ili zločine onih koji ih čine?
Jedan od često prikazivanih filmskih redatelja Wang Bing, čija se društveno angažirana dokumentaristika (ove se godine predstavlja s čak dva filma Ta’ang i Bitter Money), nerijetko prikazuje na hrvatskom Human Rights Film Festivalu (HRFF), u jednom svom intervjuu kaže kako je upravo dokumentaristika žanr koji vlastitom inventivnošću i proceduralnom nepripremljenošću svoga narativa, uspijeva pružiti dovoljno snažan oblik prenošenja ljudskosti, empatične emocije i živost životnih situacija svojstvenih humanoidima, a čija je recepcija neovisna o rasi, etnicitetu, religiji ili prostornom razmještaju. Ovogodišnji, četrnaesti po redu HRFF koji se održava u Zagrebu i Rijeci od 5. do 11. prosinca, donosi upravo to: nekoliko djela (između ostalih) izvrsne dokumentaristike koja kao svoju temeljnu sadržajnu odrednicu postavlja preispitivanje različitih pogleda te režima percepcije koje je moguće zauzeti u okviru refleksija na genocidnost holokausta te njegovih kasnijih ogleda ili raznorodnih recepcija.
Specijalist Eyala Sivana na 14. HRFF-u
Izraelski redatelj Eyal Sivan, autor je bogatog opusa dokumentarnih filmova kao što su Aqabat-Jaber, Passing Through (1987); Israland (1991); Jerusalem(s), Borderline Syndrome (1994); Burundi, under Terror (1997); Route 181 (2003); Jaffa, the Orange’s Clockwork (2009); Common State, Potential Conversation (2012), kao i mnogih drugih. Jedno od njegovih značajnijih filmskih uprizorenja, dokumentarni film Specijalist, Portret modernog zločinca iz 1999. ove se godine prikazuje upravo na HRFF-u u četvrtak, 8. prosinca u Kinu Europa. Riječ je umjetniku, čiji je specifični redateljski senzibilitet označen njegovim podrijetlom, odrastanjem te cjelokupnom civilizacijskom prošlošću utkanom u njega i njegove sunarodnjake.
Film Specijalist tematizira upravo (već gore spominjani) proces pojedinčeve geneze patologije zla i voljnosti aktivnog činjenja zločina. Kao što i sam podnaslov filma — Portret modernog zločinca — kaže, ovo je film protagonista i individue kojem se kroz proces napretka narativa, ocrtavaju karakteristike čudovišta čije su polazišne točke, gotovo podrhtavajuće klasične, obične i građanski prosječne. Protagonist filma, Adolf Eichmann, jedan je od najpoznatijih SS-ovskih dužnosnika, počevši od 1933. godine. Na višu hijerarhijsku, dapače šefovsku dužnost s jednoznačnim ciljem totalnog uništenja Židova u cijeloj okupiranoj Europi stupa 1939. Jedan je od glavnih organizatora i izvršitelja holokausta, a drži ga se odgovornim za direktno donošenje odluke o smrti čak oko 400 000 Židova koji su po njegovoj zapovjedi poslani u plinske komore. Iako se poslije Drugog svjetskog rata skriva u Argentini, pripadnici izraelske tajne službe Mossad, pronalaze ga 1960. godine, a 1961. u Jeruzalemu mu se i sudi. Sam proces suđenja, dokumentiran je na preko 350 sati snimljenog materijala, koji je potom poslužio kao inspiracija mnogim znanstvenim i umjetničkim stvaranjima. Eichmannovo je suđenje prvotno poslužilo kao jedan od temelja knjige Hanne Arendt Eichmann u Jeruzalemu, izvještaj o banalnosti zla, a potom su oba realizirana materijala, poslužila kao inspiracija izvrsnom Eyalu Sivani za višestruko nagrađivanog Specijalista. Za prikaz običnosti, racionalizirane građanske individue uklopljene u klasično rutinirani obiteljski život, u duhoviti lik istančano specijaliziranih znanja u polju emigracijskih postupaka, a koji je uključenjem u nacistički režim, postao zločinac kojem su njegove prethodne vještine, gotovo pa izvrsno poslužile u izgradnji njega, kao gotovo savršenog nacista i ubojice. Rigidni birokrata, poslušnik hijerarhiziranog sustava, racionalizirani sadist očišćen svijesti, savjesti ili ikakve empatije. Radikalna brutalnost strahovite razornosti koja zaslužuje promatračku zainteresiranost, poglavito ukoliko je prenesena filmskim perom sjajnog dokumentarizma.
Austerlitz Sergeja Loznice i pitanje post festum menadžerirane eksploatacije masovne tragedije
Iako iz potpuno različite perceptivne pozicije te uz značajno apstrahiranje konteksta posljedica, holokaustom i njegovim najpoznatijim fizičkim utjelovljenjima, koncentracijskim logorima, bavi se još jedan dokumentarni film s ovogodišnjeg programa HRFF-a, a koji se prikazuje u subotu 10. prosinca, također u Kinu Europa. Riječ je o Austerlitzu (2016), posljednjem filmu ukrajinskog redatelja Sergeja Loznice. Ovaj autor kako dokumentarnih tako i igranih uprizorenja (My Joy, 2010., In the Fog, 2012., Maidan, 2014., The Eve, 2015.), svoje primarno obrazovanje gradio je u polju matematike te kasnije artificijelne inteligencije. Iako mu film u početnim realizacijama profesionalne orijentacije nije bio primarni interes, autorova je filmografija vrlo brzo rasla te se može pohvaliti s čak nekoliko sudjelovanja na festivalu u Cannesu, velikom prepoznatošću i nagrađivanom biografijom, upravo u polju filmske umjetnosti.
Sam film Austerlitz bavi se vrlo zanimljivom te najčešće prešutnom tematikom eksploatacije onih mjesta i onih ljudi koji u ljudskoj povijesti predstavljaju simbole užasa, patnje, trpljenja i velike, preživljene ili pak nepreživljene muke. Vrlo je jednostavno usidriti se u kaljužu jednoznačnih simbolika i kodova percepcije te promatrati određene boli ili posljedična nošenja s tom istom boli kao uniformno crna ili bijela. Upravo na to nam skreće pozornost i Loznica koji je dokumentirao stotine i stotine turista koji svakodnevno posjećuju koncentracijske logore kao što su Dachau, zatim logore na sjeveru Njemačke ili recimo Sachsenhausen. Raznobojno obučeni i nasmiješenih lica, uz obvezatno posjedovanje što duljeg selfie-sticka, turisti svoje dramatično iskustvo nekoliko provedenih sati u razgledavanju pojedinog koncentracijskog logora, ovjekovječuju naknadno fotošopiranim selfijem u čijoj se pozadini nalazi krilatica “Arbeit macht frei”.
Posjećivati mjesta masovnih ljudskih stradanja, dio je putujućih repertoara kako odraslih posjetitelja u okviru obiteljsko-agencijskih aranžmana, tako i u okviru školsko-edukativnih posjeta. Postavlja se pitanje, može li se takvom mehaničnošću ophođenja i brzopletošću fizičke izmještenosti, uopće prenijeti ono što dotična mjesta predstavljaju ili što su pojedini ljudi na tim istim mjestima prošli?! Može li se ondje doživjeti stvarna emocija? Svi smo svjesni kako ju je moguće jeftino evocirati (također s još malo uzaludnog PR-a te profitabilnog, pozadinskog marketinga), no može li takav način tretiranja ljudskih tragedija, emocionalno osnažiti i odgojiti ljude na otpor novim previranjima koji bi išli u prilog ponavljanju tih istih tragedija? Čini se da ne. Jer kada bi mogao, tada ovo vjerojatno više i ne bi bio svijet teških rasističkih napada, vjerskih ratova, napada na ove ili one manjine, patrijarhalnog autoritarizma, raznorodne ksenofobije ili Donalda Trumpa.
Četrnaesti po redu Human Rights Film Festival, izuzev ova dva sjajna dokumentarca, u svom programu donosi i čitavu plejadu strogo selektiranih filmskih uprizorenja koja osim što obiluju umjetničkom jakošću raznovrsnih autorskih poetika, pružaju i snažno širokogrudnu ujedinjenost borbe za ljudska prava, bez obzira koje društvene skupine predznak ona nosila. U vremenu kada se, umjesto miljama daleko, gotovo svakodnevno suočavamo s razornošću ljudske prirode i svakodnevnim kršenjima i aktivnim povredama ljudskih prava, važno je i filmu dati šansu da nas o obrani nas samih, ponešto i nauči.
Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva
ObjavljenoObjavljeno
