Kritika U svijetu koji je u potpunosti katalogiziran, kinematografija se često svodi na skup tradicija. S jedne strane, istina se proizvodi, oblikuje i širi u skladu s vladajućim režimom. S druge strane, istina prebiva između svih režima istine.
Uvod iz teksta Documentary Is/Not a Name Trinh T. Minh-ha
Interes za povijest, njenu (re)interpretaciju i imaginaciju kroz istraživanje zamagljenih ili naizgled nevidljivih svjedočanstava zabilježenih u arhivima ne gubi aktualnost u vizualnim umjetnostima, kao ni u profesionalnoj i amaterskoj filmskoj produkciji. Potonja kategorija od posebne je važnosti za premošćivanje uvriježenih hijerarhija u umjetničkoj proizvodnji, a uz edukativne formate i publikacije proširuje djelovanje filma u domenu društveno-kulturnog fenomena.
Primjer programa koji obuhvaća različite aspekte proučavanja, gledanja i kontekstualiziranja filmske umjetnosti na ovom tragu u lokalnom kontekstu pokrenut je 2004. godine. Riječ je o Vizualnom kolegiju, kojemu je cilj predstavljanje novih i drugačijih pristupa u promišljanju pokretne slike, a u sklopu programa, sredinom ožujka u MaMi, gostovao je beogradski kolektiv doplgenger. Imenovan prema njemačkoj riječi koja označava fenomen dupliranja, ovaj umjetnički duo čine filmski i video umjetnici Isidora Ilić i Boško Prostran.
Njihova poetika usmjerena je na odnose između umjetnosti i politike koje istražuju pokretne slike i moduse njihove recepcije, a svoj pristup radu pojašnjavaju u uvodnoj fusnoti Radne sveske za antikolonijalne pokretne slike – Film i borba: “Kao doplgenger, od samog početka zajedničkog rada odlučno zagovaramo ideju kolektivnih praksi u umetničkom stvaralaštvu i radu. Filmska umetnost je najjasniji proizvod udruženog rada, bilo da je reč o materijalnom ili konceptualnom radu”.
Čitanka Film i borba sastoji se od niza tekstova posvećenih povijesnim akterima koje okuplja zajednička povijest kolonijalizma, odnosno uspostavljanju “sinkronijskih i dijakronijskih veza između potlačenih kao heterogenih subjekata istorije i njihovih borbi”. Selekcija tekstova u zborniku proizišla je iz potreba koje su artikulirali sudionici_e Škole angažovanog kina, a publikacija je u MaMi predstavljena razgovorom s Boškom Prostranom u moderaciji Sare Simić. Školu angažovanog kina doplgenger je proveo 2018. – 2019. godine u Akademskom filmskom centru u Beogradu, no Radna sveska objavljena je lani, što autori u uvodnom tekstu povezuju s nedostatkom sredstava i nestabilnim financiranjem kulture u Srbiji.
U lokalnom kontekstu, manje opsežnu, ali u sadržajno podudarnu publikaciju Za nesavršeni film, naslovljenu prema istoimenom manifestu Julija Garcíje Espinose (koji se nalazi i u Radnoj svesci), objavio je BLOK 2024. u okviru biblioteke Tendencija. Obje publikacije, kroz leću antiimperijalističkih i antikolonijalnih autora_ica i kolektiva, okupljaju svjedočanstva o uključivanju kina u borbu za oslobođenje i ravnopravnost (kako u proizvodnji, tako u recepciji), te uvezuju međunarodni kontekst Globalnog juga s načinima (lokalne) kulturne proizvodnje.
O audiovizualnom radu doplgengera, više se moglo doznati na projekciji filmova u MaMi i tijekom popratnog razgovora s Prostranom. Poetika kolektiva predstavljena je kroz tri kratkometražna filma i pet dijelova iz ciklusa Neimenovani fragmenti. Film Snimak pejzaža bez predistorije, strukturiran u tri dijela, bavi se napuštenim dječjim lječilištem Krvavica u blizini Makarske. Produciran u okviru projekta Motel Trogir udruge slobodne veze, ovaj eksperimentalni film ostvaren je u epistolarnoj formi. Nakon prvog izlaganja dva totala unurašnjosti lječilišta, u narednim iteracijama postepeno se ispuštaju i distorziraju predstavljeni slikovni, tekstualni i zvukovni elementi. Na taj način, arhitektura zapuštenog prostora, prenesena u filmski jezik, odražava krhkost osobnih svjedočanstava i kolektivnog sjećanja.
Montažno usloženiji Snimak pejzaža termita predstavljen je u obliku dvokanalne instalacije, a eksplicitno povezuje političku ekonomiju i umjetničku produkciju kroz prikaze (suvremene) ekstrakcije minerala u Srbiji i Kongu te popratnu naraciju. Arhivske snimke i fotografije radnika povod su razotkrivanju globalnih sustava moći, a njihova snažna veza s regionalnim kontekstom i vidljivošću naznačena je korištenjem materijala iz TV emisije Antikolonijalna borba, te srpskim pustolovnim filmom Na putu za Katangu iz 1987. Osim sadržajnom reprezentacijom, mikrootpori (privatnom) vlasništvu vidljivi su iz kadrova brisanja arhivskih logotipa ukazujući na zatvorenost institucija i otežani pristup informacijama i znanju, što je Boško Prostran dodatno istaknuo u razgovoru s Petrom Milatom nakon projekcije.
Kratkometražni triptih zaključio je film futures yet to come u kojem, kroz brze montažne rezove, nalik na prebacivanje radijskih programa, pratimo kronološki ispresijecan susret Nasera, Nehrua i Tita na Brijunima. Snimke ovog trija dolaze iz Titove amaterske kamere, a njima doplgenger vješto manipulira stvarajući nove prikaze pejzaža, druženja i motiva Pokreta nesvrstanih koji daju humorističnu notu, poput jahača s jugoslavenskom zastavom.
Humor kao razotkrivanje hijerarhija moći postupak je kojim se doplgenger služi u Neimenovanim fragmentima koristeći snimke iz privatnih arhiva i TV emisija iz 1990-ih. Video Padeži, primjerice, funkcionira kao montažni kolaž riječi “pare”, njenih inačica i popratnih sintagmi poput “para nema”. Neimenovani fragmenti #2 predstavlja sekvence iz serije Bolji život u kojima pratimo lik Emilije Popadić kako iznova otvara vrata, uzdiše i svira klavir u obiteljskom stanu. Brzi rezovi upareni s dramatičnim trenucima i prikazima dokolice sukobljeni su s frontalnom snimkom grupe radnika. Njihova bezizražajna lica zamrznuta u duljim pauzama razvijaju osjećaj duboke nelagode pri pogledu na buržujski stan obitelji Popadić, njihove zlatne kvake, visoke stropove i raskošnu obiteljsku memorabiliju.
Na sličnom montažnom postupku, ali znatno sporijeg tempa, izgrađen je Neimenovani fragment #1 u kojem je iz šireg prema krupnom planu predstavljen govor Slobodana Miloševića na Kosovu. “Dešavanje naroda” prikazano je tirajućom slikom prisutne mase, a glavni govornik, Milošević, gotovo cijelo vrijeme izostaje sa snimke. Njegova pojava zlokobno je naslućena, a humoristično naglašena kadrovima spuštanja čaše usporednim s krupnim planovima prisutnih i izobličenih Miloševićevih pristalica.
Proširujući izložbeni i kino program Radnim sveskama, edukacijama, razgovorima i raspravama o pristupu svom umjetničkom radu, duo doplgenger u prostoru MaMe otvorio je “enklavu” nade. Onu u kojoj možemo stvarati razigranije, promišljati alternativne veze solidarnosti te unutar njih kontekstualizirati lokalno i osobno. Između ovih silnica doplgenger razvija jasnu poetiku – filma kao borbe i “radnog fronta”, stoga se u razgovoru spomenuta radionica s kolektivom u budućnosti željno iščekuje. Do tada, kinoklubaška radionica Transformacije pod vodstvom jedne od urednica publikacije Za nesavršeni film, Karle Crnčević, bit će prva prilika za previranje pronađenih snimki i arhivskih materijala.
ObjavljenoObjavljeno
