Partija šaha po domaći

Ljubičić je svoj program estetski, funkcionalno i metodološki konzekventno proveo, ali je pogriješio kada je za subjekt svog životnog projekta odabrao dizajn vizualnog identiteta države.

ljubicic_lind_630 Boris Ljubičić, Ambalaža Lind, Labud 1974-1979.

U sedamdesetoj godini života dizajner Boris Ljubičić gotovo jednako je profesionalno aktivan, u javnosti glasan te u medijima (i na društvenim mrežama) prisutan kao i 2005, 1995. ili (pretpostavljam) 1985. Usprkos dugogodišnjoj frenetičnoj aktivnosti, aktualna izložba Kvadrat i krug u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt njegova je prva zaista sveobuhvatna retrospektivna izložba. U selekciji kustosice Koraljke Vlajo i samog autora, postav obuhvaća mnoge izloške – sustave vizualnih identiteta, plakate i raznovrsne grafičke aplikacije – koje smo više puta imali prilike vidjeti na različitim Ljubičićevim manjim nastupima, k tome prilično čestima, a ne treba zanemariti ni činjenicu da su neki od njih postupno postali dio opće vizualne kulture građana Hrvatske, kakva god ona bila. Ipak, u MUO se probrani radovi Ljubičićevog golemog opusa po prvi put mogu promatrati u zajedničkom prostoru i jedinstvenom kontekstu, koji otvara mogućnost revalorizacije pozicije ovog autora na mapi suvremene hrvatske kulture, jer je tako nešto kao dizajnerska scena za njega odavno postala preuska odrednica.

Izloženi su radovi iz svih Ljubičićevih zaokruženih faza, počevši od samostalnog rada za zagrebačke kulturne pogone tijekom sedamdesetih i osamdesetih, kada je scenu dijelio s Mihajlom Arsovskim, Borisom Bućanom i drugim kolegama, od čijeg će se pristupa dizajnu vrlo brzo distancirati. Ljubičić je karijeru nastavio na poziciji umjetničkog direktora Tima za vizualne komunikacije Centra za industrijsko oblikovanje, ključne krovne institucije za razvijanje kulture dizajna u Hrvatskoj prije osnivanja Društva dizajnera Hrvatske 1983. (danas HDD-a) i prve visokoškolske ustanove specifično namijenjene edukaciji dizajnera – Studija dizajna 1989. Rukovodeći kasnih sedamdesetih dizajn produkcijom CIO-a, Ljubičić je intezivno surađivao s kolegama poput Stipe Brčića na nekim od najvećih projekata cjelovitih vizualnih identiteta izvedenih u Jugoslaviji, što je imalo izrazit utjecaj na vizualnu kulturu labuđeg pjeva socijalističkog samoupravljanja i do dan-danas ostaje u kolektivnoj memoriji regije. Veliki projekt VIII. Mediteranskih igara u Splitu 1979, iz današnje perspektive najvažniji i najutjecajniji u cjelokupnoj Ljubičićevoj karijeri, odredio je njegov daljni profesionalni put. U prvi su plan pozornosti javnosti došli obimni zadaci dizajniranja vizualnih identiteta državnih skupova i manifestacija, što je, nakon dizajna za 11. Kongres Saveza komunista Hrvatske 1989. godine, neizbježno nastavljeno dugogodišnjim samoiniciranim projektom dizajniranja vizualnog identiteta Republike Hrvatske. Mada će od 1991. nadalje u sklopu svog Studija International realizirati brojne manje projekte, najčešće u području brandinga za koji se s vremenom specijalizirao, vizualni identitet RH postat će svojevrsna Ljubičićeva opsesija, koja se danas istodobno manifestira i kao inovativna i kao reakcionarna.

Upravo iz tih razloga analizi i kontekstualizaciji Ljubičićevog (poratnog) opusa valja pristupiti oprezno, imajući na umu da su, bez obzira na formalne dosege dizajna i lucidnu metodologiju rada, “dobar dizajn i dobar sadržaj neodvojivi”, kako je u jednom intervjuu ustvrdio Niko Mihaljević, dizajner mlađe generacije. Nesumnjivo, Boris Ljubičić u zreloj dobi nastavlja biti jedan od najinteligentnijih, najiskusnijih i najradišnijih domaćih dizajnera, uz to razvijene i precizne intuicije s kojom brzo i lako uočava i artikulira dizajnerske probleme, a k tome očito posjeduje urođen te uvježban osjećaj za vizualno koji mu omogućava da usprkos trendovima koji se sve brže mijenjaju njegov dizajn ne djeluje anakrono, čak i kad nije sasvim u toku sa suvremenošću. Također, mada često spominje da se “odrekao ruke”, odnosno crteža, praktički odmah nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1968. u klasi Miljenka Stančića, jasno je da je Ljubičić i razvijeni crtač, jer je crtanje proces kojim se vizualna artikulacija mišljenja uslojava i ubrzava, u kojem god mediju na koncu bila izvedena. Međutim, ako se fokusiramo na Ljubičićev kontinuirani projekt dizajniranja RH, koji očekivano dominira i retrospektivnom izložbom, naposljetku dolazimo do problematičnih aspekata njegovog djelovanja, koji su prilično vidljivi i na izložbi.

Za početak, sav Ljubičićev dizajn za institucije RH i državne tvrtke, bilo da je riječ o realiziranim ili nerealiziranim, prihvaćenim ili neprihvaćenim projektima, temelji se na sveprisutna dva kvadrata u dijagonalnom odnosu, kojima je svojim radom upravo on dao prepoznatljivost, te na crvenoj, bijeloj i plavoj kao temeljnim bojama zastave RH. One su takvima definirane u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske, kao uostalom i grb u formi šahovnice, premda se nije nalazio na zastavi. Kvadrati kao osnovni element šahovnice su međutim simbol koji datira još iz srednjovjekovne heraldike i s vremenom su zadobivali mnoga značenja jer su zahvaljujući svojoj apstraktnoj formi uvijek imali fleksibilan i univerzalan karakter kojim je jednostavno manipulirati. Prepoznajući u kvadratima priliku za svojevrsni dijalog sa stoljetnom lokalnom identitetskom baštinom i njezinom simbolikom, a istodobno i mogućnost za distanciranje od proteklog jugoslavenskog identiteta zemlje, Ljubičić je započeo dizajnerski pothvat tijekom kojeg je komunicirao i s međunarodnim modernističkim nasljeđem, dizajnirajući visokomodernim jezikom, paradoksalno, vizualni identitet zemlje u kojoj je proces modernizacije realno prekinut raspadom Jugoslavije. Nadalje, nakon što je ključem dijagonalnih kvadratića i srodnih elemenata riješio velik broj manjih vizualnih identiteta, od Hrvatskog autokluba do Hrvatskog dizajnerskog društva, ali i vrlo velikih, poput onog Hrvatske radiotelevizije, Ljubičić je rečeni ključ počeo doživljavati kao svoje intelektualno vlasništvo. Prvo, to je teško valjano argumentirati zbog brojnih povijesnih referenci koje su prethodile Ljubičićevoj stilizaciji i na koje se on uostalom izravno poziva, a nije lako ni dokazati jer Ljubičić to svoje autorsko djelo – dva crvena kvadrata koja se dodiruju u dijagonali – nije zakonski zaštitio. Drugo, i važnije, jest pitanje zašto Ljubičić želi polagati ekskluzivno pravo na korištenje tog motiva, ako mu je stalo da model vizualnog identiteta koji godinama predlaže istinski zaživi u upotrebi? Koliko god njihovom najupornijem zagovaratelju to nije po volji, dva su crvena kvadratića baš zahvaljujući Ljubičićevom intenzivnom djelovanju postala svojevrsni open-source materijal, pri čemu on jest zaslužan za njihovu vlastitu originalnu artikulaciju, ali ne može ograničavati upotrebu bazičnog motiva čiji su korijeni mnogo dublji i složeniji. Zaista, čemu takav ambivalentan odnos prema temi do koje bi Ljubičiću trebalo biti itekako stalo i čije ispunjenje nadilazi, prema njegovim vlastitim tvrdnjama, pojedinačne dosege dizajnera?

Vratimo se na trenutak u (pred)ratno vrijeme, ujedno i doba planskog konstituiranja novog-starog hrvatskog identiteta (tada se Tuđmanova i HDZ-ova vlast u spornom aspektu nazivlja novčane valute, primjerice, pozivala i na nomenklaturu iz kvislinške NDH). Tih godina Ljubičić je od zaista velikih projekata putem javnog natječaja uspio realizirati “samo” identitet i branding HRT-a, dok je za rad na dizajnu grba, zastave i novčanica naposljetku angažiran pokojni Miroslav Šutej, kojem dizajn nije bio primarna vokacija. Ljubičićevi su prijedlozi prema realiziranim rješenjima u dizajnerskom pristupu i jeziku bili i ostali superiorni, ali su se ideološki nalazili na potpuno istoj ravni, i tu dolazimo do nužnosti dobrog sadržaja u dizajnu. Ljubičić je svoj program, iako samoiniciran, estetski, funkcionalno i metodološki konzekventno proveo gdje god i kad god je mogao, ali je, danas je to sasvim jasno, pogriješio kada je za subjekt svog životnog projekta odabrao Republiku Hrvatsku i posredno dizajn vizualnog identiteta države kao profesionalni problem, i to iz više razloga. Svakako, za dizajnera u naponu snage koji je ranije već uspješno rješavao zadatke slične složenosti, kompleksni problem dizajniranja osnovnih vizualnih simbola i aplikacija nove države sigurno je predstavljao veliki, najveći profesionalni izazov, no ako se Ljubičić u to upustio zbog idealizma i kreativne znatiželje, danas se više tako ne čini. Zbog pristupa koji je odabrao nakon neuspjeha na velikim javnim natječajima, a taj je da elemente identiteta RH, onakvog kakvog ga je on zamislio, implementira u sve buduće javne identitetske projekte, Ljubičić više nije mogao kontrolirati protok tih elemenata, niti se to, doduše, od njega očekivalo. Međutim, nesređenost hrvatskog zakonodavstva po pitanju regulacije i razvijanja nacionalnog identiteta obila mu se o glavu, pa tako Ljubičić danas ne može formalno polagati pravo na autorstvo vizualnog jezika koji ionako predstavlja njegovu osobnu interpretaciju baštine koja pripada svima, stoga se bez zakonskog okvira baš i ne može promatrati kao isključivo njegovo intelektualno vlasništvo.

Ako mi se momentalno može dopustiti da baratam pretpostavkama, rekao bih da je u toj fazi proključao Ljubičićev ego, u čemu na dizajnerskoj sceni nije nimalo usamljen. Važnija od toga da Hrvatska ima osuvremenjeni vizualni identitet postala je spoznaja da ga je on dizajnirao. U toj se točki njegov raniji idealistički pogled na dizajn transformirao u odnos beskopromisnog oportunizma, koji mu omogućava da svoj dizajn, stariji ili noviji, svejedno, javnosti predstavlja kao avangardnu anticipaciju onoga što bi moglo biti kad bi mu institucije dale odriješene ruke, dok pred kolegama uvijek može biti herojska figura koja je nastradala zbog inovativne neprilagođenosti svojih rješenja, te još uvijek čeka da svijet s njime uhvati korak. Naravno, paralelno s tim, Ljubičić ne propušta zgodne prilike da svoj dizajn vizualnog identiteta RH plasira bilo gdje i bilo kad. Naposljetku je to dovelo i do njegovog samostalnog mimohoda Ilicom na dan oslobađanja generala Gotovine i Markača iz haških tamnica, sa zastavom s kvadratićima u ruci. Nastavio je s prijedlogom vlastitog tipografskog rješenja za table državnih ustanova i ulica u Vukovaru – dakako, bez ćirilice, čime je Ljubičić također nonšalantno ignorirao zakonsku obvezu države Hrvatske da nacionalnim manjinama u određenim područjima ispuni pravo na pismenost, dok nema problem s pozivanjem na hrvatske zakone kada je njegova vlastita reputacija ugrožena. Naposljetku, tu je i vješanje Ljubičićeve zastave na pročelju zagrebačke galerije Lauba na Dan neovisnosti 2014, što je oslikalo zgodnu sinergiju dizajna pogonjenog privatnim kapitalom, ali na dobrobit sviju i za dobro Hrvatske. Kao šećer na kraju dolazi promotivni plakat za projekt Europa 2020 na izložbi Kvadrat i krug, s fotografijama koje prikazuju Ljubičića kako jednom prilikom elemente projekta predstavlja Boži Biškupiću, tadašnjem ministru kulture, i Kolindi Grabar-Kitarović, današnjoj predsjednici RH. Dakako, moglo se dogoditi da Grabar-Kitarović ne pobijedi na recentnim izborima, pa bi Ljubičićevo namigivanje postalo jalovo, no tada bi se opet mogao podičiti opozicijskim statusom naspram dekadentnog mainstreama koji ne zna bolje nego izabrati dizajn kakav i zaslužuje.

No, na kraju krajeva, valja postaviti temeljno pitanje. Zašto bi danas, kada nacionalne države više ne služe ničemu osim da privilegiranim klasama zajamče djelotvoran protok kapitala koji neće ugrožavati status quo i pritom im otvore nova tržišta, dizajn njihovog vizualnog identiteta bio relevantan strukovni problem? Zašto bi se trebalo težiti djelotvornom brendiranju nacionalnog identiteta i kulture, a time i ljudi koji ju čine, kada društvena osnova ne funkcionira, a dizajn tek čini prve, sramežljive korake u rješavanju tog problema, i to prije svega produkt dizajn? K tome, kultura jednog naroda, kojem je država tek okvir za samoostvarenje, legitiman, ali ne i obavezan, prekompleksan je organizam da bi njezino vizualno komuniciranje bilo pod jurisdikcijom jedne osobe, ma koliko ona talentirana i zaslužna bila. Odlukom da dizajnu vizualnog identiteta Hrvatske pristupi gerilski, s uvjerenjem da njegova rješenja trebaju biti izvedena jer bolja ne postoje (a da pritom na tu temu nije provedena nikakva suvisla javna rasprava, niti se ikad pitalo građane Hrvatske kakav identitet žele komunicirati i misle li da je to uopće potrebno), Boris Ljubičić ukopao se u pat poziciju iz koje izlaza nema, i to s rizikom da se u bilo kojem trenutku nađe u šahu. Identitet Hrvatske, njezinih građana i njihove kulture, kolektivno je javno dobro. To je živ organizam čija vizualna komunikacija neprekidno teče i bez koherentno dizajniranog sustava, čiji bi uspjeh ionako bio samo u tome da pospješi prepoznatljivost Hrvatske na globalnom tržištu dobara, usluga i iskustava. Međutim, to ne bi utjecalo na bazičnu konkurentnost države, jer resursa za to nema ili nisu iskorišteni. Dva kvadratića danas ne mogu riješiti ni taj problem, a kamoli onaj akutni koji se tiče samog smisla postojanja države koja većini svojih građana ne može zajamčiti ni najosnovnija građanska prava. Pitanje njezine nadgradnje odgovarajućom vizualizacijom identiteta tako postaje bespredmetno. Iz te šah-pozicije može se ili u novi potez ili završni mat.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano