Kritika Kad vidim Namu, ja pomislim na… Tekst je to kojeg smo bili pozvani dovršiti svojim uspomenama i riječima koje nam padnu na pamet kada razmišljamo o ovoj kultnoj robnoj kući. Participativni moment dio je umjetničkog istraživanja i video rada Kad pomislim na tebe, ja vidim Namu čija se prezentacija održala u petak, 28. marta, u robnoj kući Nama na Ilici. U radu se autorica Lana Kosovac bavi osobnim sjećanjima povezanim s emocijama i nostalgijom. Prije prikazivanja video rada, Lana Brčić, suradnica na projektu, objasnila je da je Kosovac u jednom trenu shvatila da ne može početi pričati tuđe priče prije nego ispriča vlastitu i sebe uključi u film.
U fokusu video rada pojavljuje se Lanina baka Milka koja je čitav svoj radni vijek provela za tezgom radeći u Nami. Baki Milki Nama je bila jako važna te joj je često “tepala” moja Nama. Čujemo već staru baku Milku koja objašnjava da je živjela na Sopotu, ali usprkos udaljenosti od robne kuće na Ilici, nikad nije zakasnila na posao. “Nije to samo zato što karakter mog posla zahtijeva točnost već zato što cijenim rad. Ovaj posao mi odgovara i dopada mi se jer volim ljude, volim gužvu, dinamiku tog života”, pojašnjava nam baka Milka.
Nakon nje, naraciju preuzima Kosovac koja se vraća u svoje djetinjstvo i uspomene s bakom koje su usko vezane uz Namu, bakine kolegice i šetnju Ilicom. Uz naraciju vrte se obiteljske fotografije i kolaži. U kolaž malog crvenog kovčega ulaze fotografije bakinih uspomena među kojima se izdvaja zlatni sat kojeg je dobila za 25 godina rada u Nami. “Priča se, bako, kako Name možda uskoro neće biti. Niti one na Kvatriću, a niti ove tvoje ljepotice u Ilici, ostalih i onako odavno već nema”, govori Kosovac povezujući uspomenu Name s uspomenom na baku koje više nema.
Slušajući priču o baki Milki i ja sam odlutala u svoja sjećanja i uspomene. Kad sam bila malena često sam slušala priče o svojim tetama sa šibenskog Baldekina koje su voljele svoj posao i bile prave “trgovkinje od zanata”. Izdvojit ću tetu Sonju koja je radila u mesnici u Masnoj ulici u Šibeniku. Radila je na odjelu za suhomesnate proizvode, a 1983. godine primila je nagradu Najboljeg trgovca grada. Da je bila “meštar od zanata” dokazuje priča o velikom kolutu sira. “Sonjin dućan i samoposluga do njega dobili su veliki kolut sira, otprilike kao guma od auta. Ona je svoj prodala u tren oka, a kod ovih do nje taj sir se poteza danima. Na kraju su joj dali svoj sir i ona ga je prodala u roku odma’”, podsjetio me otac na dobro znanu priču o vještini tete Sonje.
Autorica je prije projekcije video rada konstatirala: “Tko danas za svoju firmu kaže moja firma, to nešto govori.” I stvarno govori. Sonja i Milka voljele su svoj posao, na njemu bile poštivane i nagrađivane te su nakon radnog vijeka s njega nosile lijepe uspomene, što, nažalost, danas nije slučaj zbog niskih plaća, nedostojanstvenih radnih uvjeta, nesigurnih poslova i sveopćeg srozavanja radničkih prava.
Ta stvarnost vraća nas u Namu danas – mjesto na kojem sam se, zajedno s prijateljicom, našla na prezentaciji ovog umjetničkog istraživanja. Stigle smo nešto ranije pa smo vrijeme odlučile skratiti šetnjom po Nami i “bacanjem očiju” na raznorazne artikle. Ona se zaustavila pored satova jer joj “baš treba zidni sat”, a ja sam se bacila u istraživanje drugih polica. Pored blagajne sam načula razgovor kupca i blagajnice koji su govorili o Nami u periodu Jugoslavije. To me podsjetilo na razlog dolaska u Namu pa smo ostavile satove i police i uputile se na radni zadatak.
Na drugom katu primijetile smo grupu ljudi koja je izgledala kao publika ovog umjetničkog rada, ali prostor ni po čemu nije odavao da će se tu odviti neki događaj. Prijateljica i ja smo se zalijepile za vitrinu s CD-ovima dok se drugi kat počeo lagano puniti ljudima. Kasnije sam primjetila da se na izloženim televizorima, koji su u prodaji, vrti video uradak. Svi smo se poredali pored televizora i čekali početak programa.
“Ne znam koliko je često posjećujete inače kad nisu ovako svečane prilike. Muziku ne možemo stišati, instalacija će je nadglasati”, rekla je Lana Brčić prije uvodnog govora. Cijeli događaj se uklopio u Namu i njezin ritam te tražio od publike da se prilagodi danim uvjetima. Tako je i bilo. Nakon početnog gunđanja da se govori ne čuju, svi smo se približili govornicama i podesili uši na frekvencije njihovih glasova.
Publici se prvo obratila Dražena Vudrag Stojić ispred Name koja je istaknula da će Nama ove godine obilježiti 143 godine svoga postojanja. Sve je započelo 1869. kada su bečki trgovci Kastner i Öhler stigli u Zagreb. “Sam naziv Nama, odnosno Narodni magazin, datira iz lipnja 1945. godine”, kazala je Vudrag Stojić i nastavila s faktografijom. Kao jednu od inovacija Name istaknula je prve pokretne stepenice u Jugoslaviji. Nadalje, Nama je prva krenula s kataloškom prodajom 1959. godine, a još jedna u nizu inovacija bile su pokretne trgovine odnosno prenamjenjeni autobusi koji su vozili po manjim mjestima gdje je ljudima bilo teže doći do Naminih proizvoda.
“Važno je da već 1957. godine Nama otvara svoje samoposluživanje, prvo samoposluživanje u bivšoj državi, a prva je imala i potrošačke kredite”, istaknula je Vudrag Stojić. Naglasila je kako danas postoji puno specijaliziranih ekskluzivnih prodavaonica, butika, modnih salona, samoposluga, ali u Namu će, ako ni zbog čega, ljudi doći iz neke navike, iz potrage za onim “što nigdje drugdje ne možemo naći nego baš u Nami”.
U razgovor se uključio i sin Franje Balena, prvog direktora Name koji je poduzeće vodio 25 godina. Kao dodatnu zanimljivost istaknuo je kako je tada postojao poseban fond za manje krađe. “On nije htio zvati miliciju da ne bi to sad izazvalo neke pretumbacije kod kupaca nego se to refundiralo iz fonda. Naravno, ako je neki tip ukrao malo više onda su ga stavili na crnu listu, ali nije htio raditi preveliku uzbunu”, prepričao je Balen. Ovakav tip poslovanja više se ne prakticira, a štetu najčešće snose prodavačice s već ionako malim plaćama.
Kosovac je u svom govoru objasnila da je video rad samo prvi dio šireg interdisciplinarnog umjetničkog projekta koji ima radni naziv Narodni magazin. “Htjela bih u sklopu projekta napraviti dokumentarni dugometražni film i virtualni muzej artefakata, uspomena, priča i drugih stvari vezanih uz Namu”, kazala je Kosovac i istaknula kako je rad započela prije objave da će Nama ići u prodaju. Objasnila je kako je on ujedno apel za angažmanom oko čuvanja brenda Name koji će, s obzirom na prodaju, možda prestati postojati.
Prije projekcije videa jedan čovjek iz publike podsjetio nas je na pjevača Zvonka Špišića koji u svojoj Trešnjevačkoj baladi spominje Namu. Potom je Brčić s najlonom omotanim daljinskim upravljačem pokrenula video rad i podesila ton tako da nam muzika i ostala komešanja vrlo žive Name što manje remete gledanje.Na kraju projekcije muzika s videa utapa se u muzici koja se čuje u robnoj kući i polako nas vraća na drugi kat Name. Osvrćem se oko sebe i u gužvi prepoznajem prijateljicu. Oko nje je par suznih očiju i paket maramica koje putuju iz ruke u ruku. Za kraj smo svi pozvani da zapišemo svoje uspomene na Namu koje će Kosovac uključiti u nadolazeće projekte. Ljudi su se raspršili po prostoru u potrazi za čvrstom podlogom na kojoj će podijeliti svoja sjećanja.
“S jednom željom ostavljenoj za nas da bude bolje, nego što je danas” stihovi su u Špišićevoj Trešnjevačkoj baladi. Sa zidnim satom u vrećici, prijateljica i ja izlazimo na stražnji izlaz i nastavljamo put ulicom Pavla Radića – nošene nostalgijom za vremenom u kojem nismo živjele i željom da Nama ostane s nama.
Objavljeno
