Tema U svojem pionirskom djelu o pariškom Le Bon Marchéu, povjesničar Michael Miller piše da je robna kuća ne samo čudesan instrument kulture koju treba služiti, već i posveta putevima kojima ta kultura želi ići. Kada je krajem 2023. godine najavljeno da zagrebačka Nama zbog podmirenja dugova mora prodati svoje posljednje dvije robne kuće i time zauvijek zatvoriti vrata, osjećaj žaljenja koji je preplavio mnoge bio je vezan upravo uz nestajanje jednog od važnih oblika gradske kulture prošloga stoljeća. Pitanje koje sada opet dolazi u prvi plan je kojim putem ta kultura želi ići?
Le Bon Marché jedan je od prvih primjera fenomena robnih kuća, koje su se u urbanim središtima diljem svijeta proširile drugom polovicom 19. stoljeća, postavši i nosioci i zrcala razdoblja obilježenog značajnim gospodarskim, društvenim i tehnološkim promjenama. Industrijalizacija, tehnološka modernizacija, arhitektonske inovacije, urbanizacija, jačanje srednjoklasnog društva, društvena pokretljivost, rodno obilježena javna i privatna sfera, organiziranje radničke klase – samo su neke od tema koje se mogu proučavati kroz fenomen robnih kuća. Robne kuće su više od arhitektonskih prostora, to su društveni i kulturalni prostori određeni odnosima klase, roda i rase, usidreni u političkim i socioekonomskim procesima modernoga društva.
U Zagrebu je, ali i u široj kontinentalnoj Hrvatskoj, sinonim za robne kuće postala Nama. Osnovana je 1945. godine kao veliko jugoslavensko trgovačko poduzeće Narodni magazin, čija je zadaća bila reorganizacija trgovine i opskrba stanovništva u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. U tom je periodu Jugoslavija još uvijek pratila sovjetski model, tako da je zagrebačka robna kuća bila jedna od podružnica centraliziranog državnog poduzeća sve do početka 50-ih, kada je u procesu ekonomske i administrativne decentralizacije postala samostalno poduzeće, a 1965. godine i službeno promijenila ime u Nama.
Iako tada počinje priča o Nami kakvu poznajemo danas, u imaginaciji mnogih ona se često poistovjećuje sa svojom središnjicom na početku Ilice, bivšom robnom kućom Kastner & Öhler, koju su istoimeni bečki trgovci otvorili krajem 19. stoljeća. Ona je radila sve do utemeljenja NDH, kada je sin jednog od osnivača, Židov Franjo Öhler, bio prisiljen prodati svoje dionice, a dvije je godine kasnije sa suprugom Gertrude uhićen i deportiran u koncentracijski logor Buchenwald gdje su i ubijeni. Njegov poslovni partner Pavle Kastner je napustio Zagreb, a bivši zaposlenik Josip Grgić postao je novi vlasnik i promijenio ime robne kuće u Kastner & Grgić. U procesu arijanizacije otpušteni su svi radnici i radnice židovskog, srpskog i drugog “nepoželjnog” podrijetla. Većini neprimjetna spomen-ploča posvećena radnicima i radnicama stradalima tijekom Drugog svjetskog rata, nalazi se pokraj ulaza u robnu kuću i potrebno ju je sačuvati.
Zgrada u Ilici bila je jedina Namina robna kuća sve do 1960. godine kada se otvorila Nama na Trešnjevci. Bila je to ne samo prva robna kuća u Zagrebu nakon rata, već i prva koja radila po sistemu samoposluživanja, uvedenom u Jugoslaviju krajem 50-ih. Tijekom 60-ih godina Namine robne kuće iznikle su posvuda u Zagrebu; u Kustošiji, Volovčici (jedina koju je projektirala arhitektica, Marta Berček Gomoš), Dubravi, Trnskom i na Kvaternikovom trgu. Većina ih je imala samoposlugu u prizemlju, otvorenu staklenim izlozima prema urbanoj sredini, te industrijsku robu na potpuno zatvorenom katu, označenom prepoznatljivim plavim logom. Vrhunac dekade obilježila je Nama na Kvatriću, izgrađena od istarskog kamena, s devet katova prodajnog, skladišnog i administrativnog prostora, s pokretnim stepenicama, koje je poduzeće prvo uvelo u Zagrebu, supermarketom i kafeterijom u prizemlju te industrijskom robom na katovima, krojačnicom, restoranom i turističkim uredom.
Sedamdesetih i osamdesetih godina izgrađeno je manje reprezentativnih, ali arhitektonski heterogenih objekata: Nama na Remizi, opskrbni centar na Žitnjaku, robne kuće na Knežiji i Srednjacima koje su bile pripojene od poduzeća Inko, još jedna nova robna kuća na Srednjacima te Nama na Vrbanima, izgrađena povodom održavanja Univerzijade te ujedno i posljednja robna kuća poduzeća. Tik prije raspada Jugoslavije izgrađen je još i diskont u Španskom, novi trgovački model uveden u teškim ekonomskim uvjetima. Izuzev Zagreba, Nama je imala robne kuće i u Kumrovcu, Sisku, Bjelovaru, Vukovaru i Vinkovcima. Često se spominju Name i u drugim gradovima, međutim, one, osim imenom, nisu bile povezane sa zagrebačkim poduzećem. Krajem 60-ih Nama je također prva uvela prodaju preko kataloga, čime se proširila i izvan fizičkih okvira robnih kuća.
Nama je devedesete dočekala u teškoj financijskoj situaciji, a promjenom sistema transformirana je iz društvenog poduzeća u dioničko društvo. Nakon manje od desetljeća, proglašen je stečaj i prodane su sve robne kuće osim onih u Ilici i na Kvatriću, koje se sada nakon 23 godine stečaja također trebaju prodati radi podmirenja dugova. U siječnju je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Grada Zagreba preventivno zaštitio zgradu u Ilici kao kulturno dobro, što znači da će se i nakon prodaje morati očuvati povijesna građevina i njezina namjena. Namu na Kvatriću će vjerojatno zadesiti prvotno prognozirana sudbina, koja uključuje potencijalno rušenje ili prenamjenu u hotel ili urede.
U svakom slučaju, Nama kao trgovačko poduzeće nakon desetljeća nejasnog održavanja u stanju stečaja do kraja 2024. prestaje postojati. Usprkos upornom naglašavanju njezinog austrougarskog podrijetla, Nama je primarno vezana uz Jugoslaviju. Ona govori o društvu fokusiranom na modernizaciju trgovačke mreže kao važnog elementa životnog standarda, profesionalizaciju trgovine i srodnih zanimanja, brigu o edukaciji, stanovanju i odmoru radnika i radnica te razvoju novih dijelova grada centriranih oko robne kuće kao – riječima arhitekta Name u Trnskom Aleksandra Dragomanovića – žarišta urbane energije. Njezino je propadanje nakon 90-ih dio većeg procesa privatizacije i okorištavanja socijalističkim nasljeđem na postjugoslavenskom prostoru, koji je ostavljen na nemilost sve dok mu potpuna eliminacija nije jedina opcija koja preostaje – eliminacija radnih mjesta, materijalne i nematerijalne baštine, zajedničkih prostora svakodnevice pa i sjećanja.
Neovisno o tranziciji sistema, robne kuće kao trgovački model desetljećima – a u SAD-u već nakon Drugog svjetskog rata – posustaju pod utjecajem raznih faktora, od selidbe trgovačkih zona u predgrađa do razvoja digitalne trgovine. U većini slučajeva robne su kuće, poput Le Bon Marchéa, postale elitnom lokacijom luksuzne trgovine, iako primjer berlinskog KaDeWe-a, koji je nedavno proglasio stečaj, pokazuje neodrživost i tog modela.
Iako je zaštita Name u Ilici važna, ona je privremeno rješenje koje ne govori puno što će se dogoditi s tim prostorom. Pritom je Nama na Kvatriću, kao i socijalistička graditeljska baština uopće, ignorirana i pada u sjenu. Umjesto inzistiranja na očuvanju Name kao poduzeća ili očuvanja trgovinske funkcije tih prostora, možda je značajnije očuvati vrijednosti uključivosti i društvene koristi koje Nama predstavlja kao institucija koja je stvorena za boljitak građana. Nedavni prijedlog da se robna kuća pariškog lanca Galeries Lafayette u Berlinu nakon zatvaranja pretvori u središnju gradsku knjižnicu ili jedan od koncepata britanskog arhitektonskog projekta The Department Store Reborn o pretvorbi robne kuće u centar za cjeloživotno obrazovanje, samo su neke od ideja koje bi mogle biti primijenjene i u našem kontekstu. Uz financijske mogućnosti, pri tome je važan senzibilitet gradske administracije da upravlja gradom u korist građana.
Ako su izlozi trgovina ogledalo grada koje se zapaža i pamti, kako je to 1965. zapisala nepoznata autorica ili autor u listu Naminog kolektiva, kakav je odraz budućnosti koji želimo u njemu vidjeti?
Objavljeno
